RIJEKA – Jeste li se možda ikad zapitali kako bi izgledao podoban kazališni komad, koji bi se postavio na nekoj hrvatskoj pozornici? Što su u Hrvatskoj nepodobne predstave, nagledali smo se i svjedočili kad je, primjerice, u riječkom HNK-u komade režirao Oliver Frljić. Bunile su se tada razne udruge, vjerske zajednice i sekte, desni pa i lijevi. Ekipa predstave »Victims4Life/Žrtve za život«, nastale u produkciji Kazališne družine Rebel, sada provodi publiku kroz postavljanje komada koji bi bio »podoban«.

Predstava ima i svoju povijest – deset godina nakon prvih »Žrtava zemljopisa«, originalni postav vraća se na pozornicu u novom nastavku naslovljenom »Victims4Life/Žrtve za život«. Tekst potpisuju Miran Kurspahić i Rona Žulj, Kurspahić je i redatelj, a izvođači su Sven Jakir, Dean Krivačić i Miran Kurspahić. Prije početka predstave na ekranu se nižu nazivi raznih braniteljskih i sličnih udruga uz čije odobrenje nastaje ovaj »podoban« komad.

Pokajanje

Referirajući se na društveno-politički kontekst posljednjih nekoliko desetljeća, predstava se iz kazališnog pretvara u liturgijski ritual. U toj transformaciji na glumca Deana Krivačića navlače nešto poput ministrantske haljine, stavljajući je u simbiozu s navijačkom »kockastom« trakom oko glave, navijačkim šalom i ogromnom krunicom.

I ostala dva izvođača odijevaju bijele haljine i kreće poglavlje pod naslovom »Pokajanje«, u kojemu glumci autoreferencijalno evociraju kako su s predstavama gostovali na raznim europskim festivalima, nastojeći se dodvoriti ukusu dekadentne publike Europe. Izazivajući umjetne suze, oni se sada »kaju« za neke situacije iz prošlosti, s podosta ironije razotkrivajući svoja inozemna iskustva nakon kojih su se ipak morali vratiti u domovinu. Sad se više ne dokazuju pred europskom publikom, već se moraju svidjeti domovini i spremni su na sve da to i dokažu.

U svojoj duhovitoj i satiričnoj suigri glumci razotkrivaju i cijeli domaći kazališni sustav – počevši od Akademije do kazališnih institucija, a Jakir, Krivačić i Kurspahić samoironično ukazuju i na vlastitu glumačku poziciju. Dotiču se oni i (vrlo rijetkih) angažmana u hrvatskim filmovima, snimanja televizijskih sapunica i reklama, kao i tretmana u medijima gdje, primjerice, Kurspahića često pozivaju da govori o – modi. Krivačić pak evocira intervju u povodu dječje predstave u kojemu je izjavio da je ministar kulture ustaša.

Katarza

U stvaranju predstave koja bi bila podobna glumci se interaktivno obraćaju publici, kao fiktivnim ravnateljima/ravnateljicama kazališta, a uz pomoć statističkih podataka razmišljaju o tome kako bi crkvena publika mogla postati kazališna. Osim što su navukli misne haljine, i scenografija je »podobna« i sastoji se od velikog bijelog križa, dugačkog stola prekrivenog plastičnim stolnjakom na crveno-bijele kockice koji postaje svojevrsni oltar, a svemu tome pridodani su i detalji iz hrvatskog grba, natpisi Agrokor, HOS – ZDS i INA, natpis Vukovar na ćirilici te skinuta tabla koja je označavala Trg maršala Tita u Zagrebu. U predstavi se koristi i video (Vanja Vascarac), kojim – u »feralovskim« fotomontažama promiču likovi poput Tuđmana, Kolinde Grabar-Kitarović, Gotovine, sudionika Hoda za život i Markićke… Cijeloj toj domoljubnoj ikonografiji pridodani su i uokvireni portreti Praljaka u trenutku ispijanja otrova na Haškom tribunalu, Glavaša, Merčepa…

Uz sve to, nije izostalo poglavlje naslovljeno »Gdje si bio ‘91.?«, a komad ne bi bio dovoljno podoban bez hrvatske nogometne reprezentacije i domoljubne euforije oko nje. Trojac Jakir-Krivačić-Kurspahić odjeven u nacionalne nogometne dresove, u patriotskom zanosu, koreografirano je »odigrao« nekoliko utakmica. I sve tako iz prizora u prizor, ulazeći povremeno u publiku i komunicirajući s njom (jedno od pitanja bilo je i jeste li vjernik/vjernica?), predstava »Žrtve za život« stigla je i do neizbježne katarze. Izvođači su izašli na pozornicu i udaranjem štapićima uzvikivali »Za dom!«, očekujući feedback riječke publike. No, onaj »spremni« nikako nije izlazio iz njenih usta pa bi udaranje u štapiće tko zna do kad trajalo. Međutim, u jednom trenutku iz publike se ipak čula riječ »spremni« pa su Thompsonove »Čavoglave« konačno mogle krenuti, katarzično začinjene janjetinom nabijenom na kolac te potocima rakije i pjenušca.

Mogli bismo zaključiti – nastojanje stvaranja »podobne« kazališne predstave u potpunosti je uspjelo, a svom tom prenaglašenom domoljubno-katolibanskom kičeraju pridodano je i pitanje iz aktualne pandemijske hrvatske zbilje: »Ej, znate li koliko danas ima zaraženih?«