RIJEKA – Nakon premijere u Tunisu, europsko-afrički projekt, koprodukcija nacionalnih kazališta Rijeke i Tunisa, predstava »In the Belly of the Whale« (»U utrobi kita«) premijerno je izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca. Predstava autorice i redateljice Marwe Manai bavi se aktualnom temom sudbina migranata, a nastala je kao dio projekta »Deconfining« u kojem sudjeluje 12 partnera iz 11 zemalja. Cilj projekta je razviti suradnju između EU-a i Afrike, kroz održivu međukontinentalnu kulturnu razmjenu koja se može primijeniti i na ostale regije svijeta. Svi umjetnički partneri dolaze iz europskih prijestolnica kulture, dok je naglasak na participativnosti i kombinaciji virtualnog i fizičkog sadržaja.

Riječki HNK Ivana pl. Zajca zadužen je za cjelinu pod nazivom »Artistic expression and capacity building: Cultural Deconfining Institutions«. U sklopu tog programa raspisan je natječaj za kratke priče na temu ilegalnih migracija te se na temelju odabranih i nagrađenih priča tuniskih i hrvatskih autorica (Iva Papić, Dorotea Šušak, Samia Amami i Mouna Ben Haj Zekri) krenulo u proces kreiranja predstave. Kako u programskoj knjižici objašnjava dramaturginja Maja Ležaić, autorski tim je, nadahnut njihovim pričama kao stvarnim svjedočanstvima i istraživanjima o migrantskoj krizi koja je eskalirala 2015. godine i traje do danas, u središte postavio pitanje migracija i to na više razina – od političkih i društvenih implikacija, preko osobnih iskustava migranata, do filozofskih razmatranja o identitetu, pripadnosti, slobodi i egzistenciji.

Glumci predstave »U utrobi kita« na naklonu / Foto DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Mreža crvenih niti

Kratka priča Ive Papić, naslovljena »Meistens Bettler, meistens Gesinde«, otvara specifičnu temu za naše krajeve – povijest neprekidnog seljenja i nesigurnosti. Priča »La Dolce Vita« autorice Moune Bel Haj Zekri preispituje iluzije o boljem životu i realnost migracije, dok je »Nevjerojatna priča o Fulaniju Baoou i velikoj ribi« inspirirala likove koji se ne povinuju društvenim ograničenjima. Motiv crvene linije, koja se provlači kroz tekst Dorotee Šušak »Anatomija točke«, postao je lajtmotiv predstave »U utrobi kita«. Tako uprizorenje počinje selom pletilja. U stražnjem dijelu pozornice, u kutu, sjedi trudna Majka pletilja, koju je sugestivno utjelovila Sonia Zarg Ayouna. Crvena vunena nit pojavljuje joj se između bedara, a pletilje počinju prekrivati prostor oko nje ogromnom mrežom crvenih niti. Ta mreža postaje snažan simbolički vizualni znak predstave, svojevrsna tapiserija života satkana od niti koje mogu biti razderane i ponovo zašivene. Ili kako glase završne rečenice predstave: »Rane pamte i govore. S vremenom se nit iscijeli, ostavljajući strije ondje gdje je nekoć bila bol.« U zadnjem prizoru Majka pletilja iznova »rađa« crveno klupko koje pripada »velikom tkanju«, tkanju života koji iznova nastaje i ponovo se oblikuje. To bi mogla biti i neka vrsta Arijadnine niti, spasonosno sredstvo ili rješenje za izlaz iz migrantskog labirinta.

Centar za izbjeglice

Glavnina radnje temelji se na događajima u fikcionalnom centru za pritvor izbjeglica Baltar B42 za vrijeme izbjegličke krize u 2015. godini. Predstava počinje mnogo godina kasnije, u budućnosti, 2051. godine, kad talijanska antropologinja, profesorica Silvia Visconti koju tumači glumica Talijanske drame Serena Ferraiuolo, iznosi rezultate istraživanja pod nazivom »Dalekosežni utjecaj granica: Sjećanje na zločine migrantske krize 2015.« Tema njezine prezentacije je svakodnevni život u ozloglašenom centru Baltar B42, u kojem su migranti bili zatočeni i podvrgnuti različitim oblicima mučenja i represije, te izloženi neljudskim uvjetima za život. U međuvremenu je ovaj europski centar za prihvat migranata, koji je postao simbolom dehumaniziranog sustava, zatvoren. Na temelju istraživanja antropologinje, predstava evocira sudbine nekoliko migranata koji su se zatekli u centru 2015. godine.

Scenograf Alan Vukelić naznačio je prostor zbivanja s nekoliko pomičnih paravana, prozirnih ili zatamnjenih stakala, kreirajući tjeskobno, nehumano ozračje centra za izbjeglice. Ti paravani povremeno služe i kao projekcijska platna za video Souheila Bena Hamida, a dizajneri svjetla su Alan Vukelić i Fayssel Salah.

Realno i magijsko

U centru službenica Leila (Thaweb Idoudi) hladnim i bešćutnim tonom isljeđuje migrante, a sve pod budnim okom Gregora (Edi Ćelić), vladara iz sjene i bezličnog glasa iz pozadine koji vuče konce migrantskih sudbina, izvrgavajući ih psihičkoj i fizičkoj torturi. Time su s jedne strane jasno prikazani pripadnici represivne vlasti, sustava, poput onih iz distopijskih društava, no zapravo je riječ o stvarnom društvu – afričkom, europskom ili bilo kojem drugom. U predstavi se neprestano isprepliću dva plana, onaj uvjetno rečeno stvaran, realističan, i onaj magijski, onirički, koji su naznačeni i u kostimima Sandre Dekanić. Etnomotivi prisutni su u originalnoj glazbi Riadha Bedouija.

Predstava o migrantskim sudbinama / Foto AHMED BOUSNINA

Prvi migrant podvrgnut isljeđivanju je Ali (Allem Baraket), koji je optužen da je terorist, a budući da on tvrdi da je plesač, u centru ga maltretiraju i ponižavaju tako što mora plesati u mraku. On u razgovoru s Leilom prikriva svoj pravi identitet, govoreći različitim jezicima i izmišljajući identitete kao svojevrsni oblik otpora sustavu. Njegova sudbina je tragična, kao i ostalih migranata. Među njima je i Mariem (Nedia Belhaj), koja u jednom trenutku kaže da je Romkinja, a Romi su oni koji ne poznaju i ne priznaju nikakve granice. Mariem je trudna, ali u centru ne dobiva liječničku skrb. U takvim nehumanim uvjetima ona rađa dijete, usporedno kad i žena koju je utjelovila Serena Ferraiuolo, nastavljajući crveno klupko rođenja s početka predstave.

Granice

Jedan od zatočenih migranata je i Vodonoša, iscjelitelj, podrijetlom iz Hrvatske, kojega figurom koja priziva Krista tumači Mario Jovev, na nekoliko jezika. I Vodonoša izmišlja svoj identitet, pa u jednom trenutku tvrdi da ga je progutao kit. Otuda i naslov predstave »U utrobi kita«, koji zaziva mit o Joni, u kojemu je kit arka. Jonin ulazak u kita ulazak je u mračno razdoblje na prijelazu između dvaju stanja ili dvaju oblika postojanja. Jona u utrobi kita sjeme je besmrtnosti u kozmičkom jajetu, u maternici koja je također jedan od provodnih motiva predstave. Prema tradicionalnoj simbolici, Jonin izlazak je uskrsnuće, novo rođenje i obnavljanje jednog stanja ili ciklusa očitovanja. Jedan od središnjih motiva predstave upravo su granice, koje mogu biti političke i prirodne, stvarne i imaginarne, pogubne i ograničavajuće…

U ovoj međunarodnoj predstavi, koja je okupila hrvatske, tuniske i talijanske glumce, mogu se čuti i razni jezici – arapski, tuniski dijalekt, hrvatski, talijanski, francuski, engleski…, što predstavlja i svojevrsno jezično tkanje ove multijezične i multikulturalne tapiserije u kojoj crvene niti iscrtavaju granice na karti svijeta, ali ih istodobno i poništavaju. Predstava Marwe Manai na trenutke je monotona, repetitivna, usporene radnje, uz režijski neinventivno »gašenje svjetla« među prizorima. No, ima i lijepih prizora, naročito onih koji imaju mitsku ili magijsku dimenziju, kao i sugestivnih, poetičnih rečenica. Utroba kita iz naslova podsjeća nas na tragedije svih onih migranata koji su u potrazi za boljim životom završili u utrobi Mediterana, koji je za njih, nažalost, postao grobnica. Ali, crvena nit koja se neprestano obnavlja postaje i snažan simbol nade.