U prepunoj dvorani HKD-a na Sušaku izvedena je predstava »The Six Sisters – 10 godina kasnije«, koju izvode mahom riječki srednjoškolci, no i poneki student, a radi se o predstavi koja je premijerno izvedena još 2014. godine te sada zadobiva uz novu režiju i novi ansambl, odnosno nove glumice i glumce koji tumače likove, i novi oblik.

Predstava koja se izvodi na engleskome uz hrvatske titlove, donosi priču o životu šest (polu)sestara i o njihovoj potrazi za boljim životom nakon smrti njihova oca. S obzirom na to da je fokus na samim sestrama i njihovim odnosima, pa time unekoliko i na njihovim unutarnjim previranjima o kojima se dobiva naznaka, a posljedično i sudbinama, jasno je da predstava u nekoj mjeri biva inspirirana poznatom Čehovljevom dramom »Tri sestre«, a uz to, ono što i piše u kratkoj najavi i posve je jasno nakon odgledane predstave, djelo se u jednoj mjeri temelji i na svim onim geografski nam bliskim društveno-političkim previranjima devedesetih godina, na klimi u kojoj su mnogi stasali ili bili dio nje, pa tako sestre sreću i odmak od svoje prošlosti pokušavaju pronaći u stranim muškarcima, i to simbolično kojekakavim investitorima koji im dolaze na vrata.

Igra života

Bježanje od prošlosti i stremljenje nekoj boljoj, željenoj budućnosti, što je u gradbi lika, odnosno tematski općenito već i topos, rezultira time da svaka od sestara na neki način gubi dio sebe. A svaka je od njih u svojoj vlastitoj igri (života) pokušala pobijediti i(li) nadmudriti druge sestre, što razotkriva kompleksnu pozadinu ljudskih međuodnosa, sestrinskih. Iako su (polu)sestre po ocu, što znači da svaka ima zajedničku majku, svaka od sestara, Neža, Amila, Svetlana, Rada, Tina i Grozda, posve je drukčija, drukčije naravi, načina razmišljanja, a veže ih jedino zajednički cilj – biti bolja od one druge u dohvaćanju svjetlije budućnosti, što će na kraju naznačiti uzastopno ponavljanje od više sestara onoga izjavnog »I deserve better than you«, koje na samome kraju simbolično prelazi u upitno »Didn’t we all deserve better than this?«.

Foto Luca Dessardo

U nevelikoj scenografiji koju čine centralno pozicionirani stol, fotelja i tepih, vješalica s odjećom te dvije komode nejednake veličine, gledatelji su imali prilike pratiti predstavu na engleskome jeziku titlovanu na hrvatski, kojom su glumice i glumci – Emanuel Ćehić, Lena Jakšić, Hana Klapan, Marul Lerga, Matea Madunić, Luciano Marchesi, Luka Matošević, Lisa Mihelec, Dora Neznanović, Lara Neznanović, Bruna Pleše, Mihovil Poropat, Vedrana Sabljić te Luka Šoškić – pokušali dočarati kompleksni svijet obiteljskih međuodnosa koji u jednoj mjeri postaje kritika jednoga vremena, jedne države i jednoga sustava, simbolizirana samim imenima likova; Tina je tako signatura za Hrvatsku, Neža za Sloveniju, Rada za Crnu Goru, Svetlana za Srbiju, Amila za BiH, Grozda za Sjevernu Makedoniju, Juergen za Njemačku, Francesco za Italiju, Maxim za Rusiju, Agapios za Grčku, Sesa i Keke za Kosovo, Boyanka za Bugarsku te Agnieszka za Poljsku.

Alegorija vremena

Uz to, predstava je tako i drama jedne zajednice, obitelji, no i alegorija jednoga vremena, a o suvremenoj idejnoj impostaciji pak signaliziraju poneke reference.

Foto Luca Dessardo

Zanimljivo da režiju potpisuju Enea Dessardo i Lisa Mihelec, a Dessardo je zaigrao u originalnoj verziji iz 2014. godine, u režiji Ivana Verunice, koji sada potpisuje tekst. Tekstni predložak prohodan je, logično povezan, nosi odliku referencijalnosti, u nekoj mjeri poetskoga, gdjekad uz stilske poredbe, sve s ciljem uspostavljanja atmosferičnosti, (d)ocrtavanja (sestrinskih) odnosa te situacijskog konteksta. Glede dikcije i izgovorenoga teksta, prilično su dobro ovi potencijalni mladi glumci uspjeli projicirati različitost naglasaka engleskoga jezika, onih koji su nekako prepoznatljivi većinom za ovaj dio Europe, ovisno o kojoj se zemlji radi.

Ono što u kontekstu izvedbe valja osvijestiti jest veličina prostora u kojem se predstava izvodi; bez obzira na to što se radi o amaterskoj predstavi i osobama tinejdžerske dobi, za ovakvu prigodu pune dvorane HKD-a, u kojemu ljudi prate predstavu i s balkona, valja nadodati na jačini izgovorena teksta, koja ne može biti istovjetna onoj u kakvom malome dramskom prostoru koji nalaže intimn(ij)u atmosferu.

Sve u svemu, uzimajući u obzir sve okolnosti, time i dob glumaca, riječ je o zaista solidnoj predstavi s dobro odigranim ulogama. A neke od tih mladih potencijalnih glumaca mogli bismo gledati i na puno većim riječkim daskama koje život znače.

Odgajanje publike

Iako se ne tiče izravno same predstave, valja pohvaliti činjenicu da je dvorana HKD-a bila puna, a radilo se o većinski mladim ljudima srednjoškolske dobi.

Bilo zbog toga što se radi o njihovim školskim kolegama i kolegicama koji su ih odlučili podržati na predstavi, samo prijateljima i(li) poznanicima, ili zbog nekog drugoga razloga, ovakav broj mladih općenito na jednoj dramskoj predstavi jednostavno je pohvalan, jer uključivanje mladih recipijenata u svijet kazališta način je odgajanja buduće kazališne publike koju definitivno treba odgajati. U tom smislu nadajmo se i da je to sva ona publika koja će svjedočiti i raznim drugim kazališnim ostvarenjima, kao i ona mlada publika koja će pratiti ostali kulturni sadržaj u Rijeci koji ima.