Prije točno osamdeset i jednu godinu, 1942., objavljen je roman »Stranac«/»L’Étranger« francuskog pisca Alberta Camusa koji zauzima važno mjesto u njegovu nemalom opusu, no i u prozi dvadesetoga stoljeća. Roman se smatra jednim od ključnih djela egzistencijalističkog pravca u književnosti, a Camus se upravo pojmom apsurda nadovezao na šire misaone tijekove tog filozofskog i književnog pravca.

S obzirom na stil pisanja, samu radnju/temu i glavni lik, roman je jedno od najvažnijih djela suvremene proze, za što je autor i dobio Nobelovu nagradu za književnost, a donosi priču o glavnome liku Meursaultu, običnome radniku koji živi u Alžiru, kolonijalnom francuskom gradu. Priča započinje njegovom (izostalom) reakcijom na smrt majke, koja za njega ima relativno malu važnost. Tijekom romana pratimo Meursaultove postupke i razmišljanja nakon smrti majke, a posebice nakon njegova zločina. Sav apsurd proizlazi iz njegove emocionalne ravnodušnosti spram svega što se događa, kao i nezainteresiranosti za (moralne) konvencije i norme. Sukladan je tome i Camusov stil pisanja, pa ga karakteriziraju jednostavnost i suzdržanost, čime se naglašava Meursaultova hladna racionalnost.

Odnos prema Arapinu

Nedavno održana predstava »Stranac« kolaborativne izvedbene skupine BADco., u režiji Gorana Sergeja Pristaša, prema dramaturgiji Gorana Ferčeca, u sklopu ovogodišnjeg Zoom festivala u Rijeci, tako tematizira slavni Camusov roman koji je inače idejno podijeljen u dva dijela, pa tako u prvome dijelu pratimo samog Meursaulta i njegov život oko dva određujuća događaja, dok u drugome dijelu pratimo glavni lik u istražnome procesu. Smisao romana, kazao je i sam Camus, dakle, leži u paralelizmu između tih dvaju dijelova.

Apsurd, između ostalog, leži i u činjenici da je Meursault ubio Arapina bez imena, i to zato što mu je sunce udaralo u oči. Zbog takva odnosa francuskog pisca prema jednome Arapinu kojemu niti ne nadijeva ime, ne iznosi detalje o njegovu životu, što u nekoj mjeri priziva kolonijalističke nasrtaje, alžirski novinar Kamel Daouda u knjizi »Meursault, contre-enquête« daje kontrapunkt Camusovom izvorniku – iznosi povijest Arapina, odnosno viđenje stvari iz njegove perspektive. Uz njega, još je i slavni Said sintagmom kolonijalno nesvjesno spočitao Camusu kolonijalističku narav upravo zbog opisnoga marginaliziranja Arapina. A predstava »Stranac« sastava BADco., dakle, nastoji vratiti opisnu ravnotežu u opstojanje poznate priče, tako da uz Camusove dijelove, pažnja je (pre)usmjerena na samog Arapina i njegov život koji je ugašen pukom slučajnošću, besmislom, ili situacijom koja se definira krajnje apsurdnom. Predstava, osim ključnog trenutka ubojstva, tematski raspisuje i druga dva bitna trenutka u originalnoj priči – trenutke ispovijedi i zatvora.

Motiv svjetla

Verbaliziranje izvornoga narativa obrada je i suvremeno iščitavanje klasika u idejnome i konceptualnom smislu, što potvrđuju glazba, scenografija, kao i koreografija. Ne odveć uređena pozornica željezno hladne naravi, uz tek jedan stol, mikrofon, slikarsko platno i boje, mnoštvo reflektora te instalaciju za svjetlosne varijacije označila je suvremeno pozorište, na koje je donesena i pronesena ona atmosferičnost generirana Camusovim romanom. U fusnotskom obličju perfomeri tako čitaju dijelove romana koji ocrtavaju atmosferu i raspoloženje koje vlada u romanu, koristeći se jasno izvornom temom i motivima. Jedan od ključnih motiva u samome romanu je dakako onaj svjetla, to jest sunčeve jačine, što i jest bio razlog za Meursaultovo četverostruko povlačenje okidača na pištolju, pa se tako i u samoj predstavi moglo čuti – »četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće«. A upravo taj glavni motiv svjetla i sunca, topline i znoja, i ova predstava vješto koristi, odnosno postavlja kao središte i ishodište, jer reflektori se postupno pale jedan za drugim, mnoštvo, kasnije i gase tijekom cijele predstave.

Koliko je taj ključan trenutak ubojstva usred jakoga sunca, reći će i sam Camus kojeg će u predstavi citirati, »poremetio ravnotežu dana«, jasno pokazuju i opisi u romanu koji figuriraju težinu dana, snagu topline i jačine sunca, znoj koji navire, miris mora, a u predstavi je to pokušano ostvariti reflektorima i koreografskim projekcijama težine, svlačenja, mazanja kremom te sunčanja. Svjetlost i u romanu i na pozornici na kojoj se predstava odvijala vrlo je jaka, zasljepljujuća, ona zbog koje su gledatelji morali nositi i sunčane naočale, ne bi li nesmetano mogli gledati izravno u te jednako opominjuće izvore svjetlosti kao i u samome romanu. Štoviše, nošenje sunčanih naočala izobličilo je te izvore svjetlosti u mnoštvo sunčevih iskri, ili Didi-Hubermanovih krijesnica, što također intencionalno predstava interpolira, kazano je i prilikom prošlogodišnjeg predstavljanja knjige »Vježbanje nemogućeg« Une Baur. Naime, francuski filozof i povjesničar Georges Didi-Huberman u knjizi »Survivre aux catastrophes: Les feux de forêt« (»Opstanak krijesnica«) obrađuje temu požara u širem filozofskom, kulturnom i političkom kontekstu te, između ostalog, pokazuje kako požar utječe na svijest i emocije. Knjiga također naglašava i važnost otpora, odnosno kakve stoičke sposobnosti da se u teškim trenucima pronađe unutarnja snaga ili – svjetlo u tami. U smislu Didi-Hubermanove studije, požar je ovdje simbol svjetla, odnosno jačine sunca, kao i svojevrsna metafora za doslovnu katastrofu pojedinca, čime se opet vraćamo na ranije spomenutu dijadu svjetlo-tama. Uostalom, potvrdu toga možemo pronaći i u samome osvjetljenju (Alan Vukelić) koje, iako znakovito daje osjećaj topline i jačine sunca, ipak nije cijelo vrijeme takvo, pa se izmjenjuju trenuci svjetla i reflektora s trenucima tame.

Reanimacija drugosti

U momentima kad se pak ugase reflektori, nastupa igra svjetlosti i tame kroz okulare u plitkome mraku, lepezom boja, a plesači u životnome zanosu i procesuiranju tragičnosti života uz glazbu tematiziraju ključni životni trenutak i odnose sad-nekad, staro-novo, normalno-novonastalo/tragedija. I sam tekst, dakako, nije uvijek govoren onako kako piše, jer inicijacijskim interpunkcijskim trenucima i sam tekst zadobiva novi smisao. Koreografija pak intencionalno i vrlo sugestivno propituje tri bitne situacije u romanu, akumulirajući temu, ideju i ozračje začeto samim romanom, u čemu pomaže i alternativna/rock izvedba dvojca Sinkauz, posve suvremena i sugestivna izraza.

Da je podtema političke/kolonijalne naravi i da se obrada predstave i referira na djelo Daoude jasno signalizira i mapa Mediterana koju jedna od performerica na početku predstave oslikava. Također, uz govorene Meursaultove dijelove vrlo je značajan i Arapinov dio u kojem on sam ističe svoje podrijetlo, pa (se) pita i ljuti li (koga) to (njegovo podrijetlo), čime unekoliko i opominje.

Istražujući teme kao što su otuđenost, iracionalnost, besmisao postojanja, Camusov Meursault jest simbol stranca u smislu moralne/etičke drugosti, no pravi je stranac u terminima kolonijalnoga i mariganalnoga, simbolično, zapravo Arapin, koji u ovoj predstavi zadobiva u svoju genezu, značaj, a uspijeva i poslati kakvu poruku. Predstava »Stranac« grupe BADco. je, dakle, reanimacija drugosti, stranca, mariginaliziranih, i dalje u ozračju apsurda, tapkanju u besmislu. Obrada je to inicijalne priče u diskursu suvremenosti, a sakupljanjem tranzitnih novijih promišljanja i sama postaje novo, slojevitije djelo, zahtjevnije, no vrlo podatno za tumačenje.