RIJEKA – U sklopu Riječkih ljetnih noći premijerno je izvedena dvočinka »Romanca o tri ljubavi« hrvatskog pjesnika, prozaista, dramatičara i prevoditelja Antuna Šoljana (1932. – 1993.). Ova, kako ju je odredio sam Šoljan, »sentimentalna farsa« iz 1976. godine sada je u režiji Denisa Brižića, glumca Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, uprizorena na pozornici postavljenoj u Art-kvartu »Benčić« – s glumcima i publikom zajedno na sceni.

»Romanca o tri ljubavi« smatra se jednom od najpoetičnijih hrvatskih drama u kojoj je Šoljan napisao nadahnutu igru u stihovima. Ona predstavlja nesvakidašnji i literarni i scenski izazov za kojim podjednako posežu i amaterska i profesionalna kazališta. Takvu vrstu izazova predstavila je i za mlade glumce koji su se našli u podjeli riječke »Romance o tri ljubavi«.

Intertekstualne reference

U uvodu svojoj drami Šoljan objašnjava da premda anegdota ove sentimentalne farse potječe iz 17. stoljeća (Pierre de Brantome: »Les vies des dames illustres«), »smještena je, sasvim površno, u vrijeme križarskih ratova«. Kako u jednom eseju zamjećuje teatrolog Branko Hećimović, »kao pisac izrazito intelektualne orijentacije, ali i kao vrsni i iskusni prevoditelj Shakespeareovih djela, Šoljan smiono parafrazira Shakespeareove komične i komično-ljubavne dijaloške i monološke dionice s nedostižnim igrama značenja i duhovitim obratima, ali i glavne i nosive monologe, te ostvaruje antiteze njihova smisla, pridajući im novi, ironični smisao, kao što to, primjerice, čini s monologom ‘Biti ili ne biti’, koji u njegovom izokrenutom prepjevu glasi: ‘Pasti il ne pasti, to je pitanje!’« Osim na Shakespearea, Šoljan se u ovoj dramskoj igri intertekstualno referira i na Molièrea, Cervantesa, Lorcu, Baudelairea… (uz autorovu opasku: »Na više mjesta u tekstu upotrijebljeni su stihovi drugih pjesnika, ali im se, po drevnom običaju začinjavaca, ne navodi izvor«), stvarajući izazovnu tekstualnu i scensku zagonetku u kojoj je Hećimović uočio i paralelizam s Rostandovim »Cyranom de Bergeracom«. Šoljan se postmodernistički poigrava književnom baštinom, pokazujući i izvrsno poznavanje srednjovjekovne trubadurske književnosti.

Foto Dražen Šokčević

U »Romanci o tri ljubavi« Antun Šoljan otvara vječno aktualnu problematiku odnosa duha i tijela, muškarca i žene. Protagonisti su Gospa, Službenica, Vitez i Kapelan. Radnja se odvija u zamku u kojemu Gospa i njezina Službenica žive samotnim životom. Jedino društvo im je Kapelan koji se brine o ružičnjaku, ali i o zamku i kreposti Gospe čiji je muž u ratu. Zaplet nastaje u trenutku kad zamak posjeti mladi Vitez, koji se počne udvarati Gospi, no i Službenica se u njega zaljubljuje. Gospa od Kapelana zatraži ključ svoga pojasa nevinosti kako bi sama mogla odlučiti hoće li se podati Vitezu, i Kapelan joj ga daje. No kako za Gospu ljubav predstavlja bliskost duša, ona dolazi na neobičnu ideju – predlaže Službenici da se noću umjesto nje poda Vitezu, da bude njezino tijelo. I to je ta zagonetnost »Romance o tri ljubavi«, u kojoj važno mjesto ima motiv ruža koje s velikom pomnošću njeguje Kapelan.

Mlada podjela

Naime, ruže i tjelesne i duhovne ljubavi cvatu kao nikad, i danju i noću, i s Gospom i sa Služavkom. I tako sve dok glas neke ptice ne obeća Vitezu vrt još zamamnijih ruža, samo izvan zamka. Međutim, umjesto još ljepših ruža Viteza će čekati smrtonosna zamka, a zajedno s njime i Gospu i Služavku…

Foto Dražen Šokčević

Antun Šoljan zamislio je da Gospa, Službenica i Vitez imaju oko dvadeset i pet godina, a Kapelan oko četrdeset i pet. U tom smislu riječka predstava ima gotovo idealnu podjelu – okupila je, naime, mlade glumce i glumice: Nika Grbelja je Gospa, Romina Tonković je Službenica, Mario Jovev utjelovio je Viteza, a Petar Baljak – Kapelana. Prema režijskoj zamisli Denisa Brižića, oni ulaze i izlaze iz scenskog prostora u prolazima među publikom, pred kojom igraju u neposrednoj blizini. Pritom je prostor igre naznačen jednim stolom i klecalom pored njega, s nekoliko stolaca, pokojom svijećom i posudom s dogorjelim ugljenom, lončanicom s ružama, dok su ostali prostori izvan zamka – kapelica s ružičnjakom i staza koja vodi u dvorski perivoj prepušteni imaginaciji gledatelja, kao i odaja u kojoj Službenica i Vitez provode burne, strastvene noći. Izmjene dana i noći naznačene su uz pomoć oblikovanja rasvjete, dok zvučnu kulisu (zvono kapelice, zavijanje vjetra…) kreiraju sami glumci udarajući u gong i druge instrumente.

Glumačka »vježba«

Igranjem u »Romanci o tri ljubavi« mladi glumci dobili su priliku izgovaranja velike količine teksta, i to stihovanog, pa je to za njih bila i dobra glumačka »vježba« kojoj su uspješno odgovorili. Nika Grbelja bila je dostojanstvena i suptilna u ulozi Gospe, koja inteligentno pribjegava lukavstvu kako bi tijelom ostala »vjerna« suprugu koji je na ratištu, dok se dušom strasno podala naočitom Vitezu. Dok je Gospa trubadurski idealizirana žena, njezina društveno hijerarhijski podređena Službenica – u interpretaciji Romine Tonković, koja je tumači između prostodušnosti i naivnosti te opijenosti strašću, pretvara se u simbol tjelesne, ovozemaljske ljubavi.

Treća vrsta ljubavi je ona zalutalog Viteza, kojega je viteški – razapet između duhovne i tjelesne ljubavi utjelovio Mario Jovev. Za ulogu Kapelana, koji je oličenje iskustva i filozofskog odnosa prema životu, možda je godinama premlad Petar Baljak, ali mu to nije odmoglo jer je bio uvjerljiv, glumački i dikcijski precizan. Potkraj predstave počela je padati kiša, ali to nije omelo ni publiku ni glumce, koji su ispraćeni toplim aplauzom.

A Šoljanova »Romanca o tri ljubavi« postavila je iznova pred nas zamršena pitanja o ljubavi i životu, na koja odgovore tražimo podjednako danas kao i u vremenu križarskih ratova.