Nakon ispitne predstave »Misli su slobodne«, studenata glume riječkog APURI-ja, uslijedila je još jedna ispitna predstava, finalna, znakovitoga naziva »Jučer, jučer, sada i tamo«, u kojoj su sudjelovali studenti druge godine preddiplomskog studija glume, u sklopu kolegija Gluma IV, pod vodstvom mentorice izv. prof. art. Nataše Antulov.

Sama ispitna predstava iz kolegija, odnosno tekstni predložak nastao je prema autorskom tekstu studenata, odnosno na temelju njihovih improvizacija koje su kasnije zabilježili, a radi se o predstavi koja donosi priču o ponovnome lipanjskom okupljanju grupe, nekadašnjeg razreda jedne srednje škole, kao i o projiciranju kompleksnosti njihovih odnosa i njihove povezanosti, čak i nakon toliko godina.

Suodnos prošlosti i sadašnjosti

U predstavi su sudjelovali Sara Bunić, Korina Lukanović, Tea Sekelj, Zoja Sirovec, Hrvoje Greg Šimić, Mare Šimić, Karla Šoštarić, Matea Tkalčević, Mateo Zvono, a cjelovit tekst i predstava nastali su suradnjom Beloševića, Bunić, Bušić, Sekelj, Sirovec, Šimića, Šoštarić, Tkalčević i Zvona.

Rad na predstavi uključio je i četverodnevnu radionicu kojom su studenti dobili uvid u složenost izvođačkog lica, kao i svemu onome potrebnom da to lice operira dvostruko, privatno (osobno iskustvo) i javno (društvena uloga/funkcija pojedinog lika), što je u konačnici i ostvareno, a tome su pripomogla i ista imena – likova i izvođača.

Sam naslov predstave, koji implicira suodnos prošlosti i sadašnjosti, odnosno utjecaj prošlosti na sadašnjost i genezu odnosa među likovima, između je onoga doslovnije naravi i sugestivne, odnosno implicitne, prije svega zato što niti sama predstava nije posve doslovna, niti se odmah razotkriva suštinska pozadinska problematika i korijen problema.

Naravno, to vrijedi i za sam tekst, koji je prohodan, logičnoga slijeda, dinamički uravnotežen, a ima odliku i repetitivnoga, s ciljem (d)označavanja problemske osi, odliku »blage« doskočice, suvremenosti i onoga što je dio naše iskustvene zbilje (mentalitet), kao i prisutnoga humornog obola.

Stolice – sredstvo dinamiziranja

Scenografija jedne prostorije u kojoj se igrala predstava uključila je samo stolice, koje su poslužile kao dramaturško tranzicijsko sredstvo i kao dodatak koji potpomaže postizanju dramaturške tenzije, jer česte promjene prizora/činova rezultirale su premještanjem stolica i njihovim znakovitim lupanjem o tlo, što je poprimilo ulogu ritmiziranja, stvaranja tenzije i dinamike, no i kao sredstvo razbijanja monotonije. To je dakako djelovalo i na gledatelja, koji je sa zanimanjem mogao pratiti rastvaranje drame kolektiva i zatezanje zamršenih odnosa među njima.

Posebno je dobro otvaranje same drame, s monologom u svojstvu prologa koji u sugestivnoj i odmjerenoj izvedbi Sekelj značenjski vuče paralelu između predstave, teatra i života, a na simboličnoj razini notira fatumsku odrednicu susreta.

Nakon toga, početak same predstave obilježava predstavljanje likova, i jednih drugima (jer radi se o susretu srednjoškolskog kolektiva), i samoj publici (postoje i naznake obraćanja publici – npr. pogledi).

Priča o susretu kolektiva počiva na nostalgičnome memorijskom vraćanju srednjoškolskih dana, na ekspoziciji onoga trenutnog, koje je u nekoj mjeri u poveznici s onime što je prethodilo tome. Baš zato (pravo) profiliranje likova otpočinje dijalozima među kolektivom, a odvija se postupno, raznim dobacivanjima i (otrovnim) strelicama koje pokazuju pravu narav svakoga od njih, kao i jedno ozračje malograđanskoga (negativnog) koje vlada u njihovim životima.

Predstava tako gotovo kirurški precizno (i vremenski – jer upravo je lipanj razdoblje brojnih sastanaka i obljetnica raznih matura) na temelju priče jednoga kolektiva zahvaća puno šire, zarezujući u deblo našega mentaliteta.

U brojnim se tako replikama, nadodavanjima, nadovezivanjima naglašava simbolika patogenosti društvenoga stanja – nepotizma, pozicije moći, kao i moguće zabašurene i sa svime povezane sveprisutne korupcije.

Defile različitih likova

U ovoj zanimljivoj predstavi tako možemo gledati defile likova koji se razlikuju prije svega po karakteru, no puno važnije i po inteligenciji, obrazovanju, sposobnosti, utjecaju, rangiranju na ljestvici društvenih funkcija u okviru (jednoga) sustava.

A možda najbolji pokazatelj društvene pozicije jest razlika između likova kao što su Mateo i Zoja, spram Matee i Ernesta, dok su svi ostali rankirani negdje između. Potonja dva lika tako simbolizira visok status na društvenoj ljestvici (predsjednički PR savjetnik i uspješna stomatologinja), dok prva dva simbolizira nisko mjesto na društvenoj ljestvici, ono koje zapravo i (najviše) doprinosi da se kotač jednoga sustava vrti (radničke pozicije – konobarenje, dostavljač, radnik/ca u skladištu), što će najbolje naznačiti i sam Mateo kad kaže da »za razliku od njega, ja hranim gladna usta hrvatska«.

Također, u spomenutim dvama neperspektivnim likovima i njihovim funkcijama – dostavljač Wolta i radnica u skladištu – ogleda se i načelo suvremenosti, globalizacije, stoga i tematske aktualizacije.

A sam kraj simbolično inverzivne naravi naznačuju oni intelektualno inferironi koji u suštini u svijetu izmijenjenih vrijednosti gledaju na njega upravo onako kako bi trebali – neopterećeno – pa su shodno tome (opet simbolično) krajnje definirani u nekoj superiorno, što će podcrtati Mateo kad kaže: »Što ćemo mi s ovom dječicom?«

Glumački ostvaraji

S obzirom na zadanost i na želju/mogućnost, kolektiv je ostvario zadatak u sklopu kolegija, prikazao je lepezu različitosti koji (značenjski/problemski) konvergiraju aktualno društveno, pa možemo govoriti o vrlo dobrim izvedbama u cjelini.

Ističe se tako izvedba Sekelj koja posve uvjerljivo, sugestivno i dubinski, uz izbjegavanje onog doslovnog, generira potrebne osjećaje koji uključuju sjetu, susprezanje ljutnje, manje životnu vedrinu, tjeskobu, kao i tugu.

Jednako je dobra u tom pogledu uvjerljivosti i opticaja sugestivnog bila i Matea Tkalčević čiji ostvaraji odaju jednu lakoću izvedbe koja se temelji na usredotočenosti, fluidnosti i odmjerenosti, čime umješno postiže maksimum.

Još su se jednom (nakon uloga u predstavi »U Moskvu«) svojom izvedbom izdvojile i Mare Šimić i Karla Šoštarić; s jedne strane Šimić nudi sugestivnost mirnoće, dok, suprotno njoj, Šoštarić donosi ekspresivnost kojom (i) postiže uvjerljivost, točno na onoj granici koja je potrebna da zbog facijalne ekspresije lik ne zadobije grotesknu odliku.

Posebno je iznenadio u ovoj predstavi Mateo Zvono koji je, limitirajući i i maksimizirajući izvedbu gdje je potrebno, izvrsno odigrao lik dostavljača i samouvjerenog ženskaroša. Iako inicijalno nisu trebali biti dio predstave, već su alternacija zbog bolesti drugih glumaca, pa su imali i tekstne predloške-podsjetnike, Greg Šimić također dobro eksplicira tekst, kao i Lukanović, a dobre su u svojoj izvedbi bile i Bunić i Sirovec. Tematskim (de)notiranjem izvođači u konačnici i postižu ono zacrtano.

Tekstni predložak

Adekvatna Meisnerova metodologija (naznačena u izvedbenom planu) ovdje je omogućila (d)ocrtavanje karakterne skice, »prisutnost« likova, njihovu interakciju, odnosno mogućnost dijaloškog meandriranja, stoga i pokoju dobro provučenu improvizaciju-intervenciju.

Sam tekst nosi i neke odlike poetičnosti i(li) filozofske premosnice, napose u spomenutome uvodnom meta-dijelu koji spaja teatar i život s izvedbom, kao i manjeg dijela koji govori o (likovnoj) umjetnosti, esenciji kipa(rstva) u okviru slobode, a tekst se problemski naslanja i na pitanje seksualnosti, problem mentalnoga zdravlja te ovisnosti.

Predstava »Jučer, jučer, sada i tamo« zaustavljeni je trenutak života kolektiva, replika prošlosti na sadašnjost, ekspliciranje problema i projekcija (jednoga) društvenoga stanja koje počiva na onom ujedno skrivenom i primjetnom, zbiljskom, te presvlačenje naše zbilje.