RIJEKA – Postavljanje kazališne adaptacije poznatog filma Federica Fellinija »E la nave va«/«I brod plovi« iz 1983. na pozornicu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, u produkciji Talijanske drame, zvučalo je kao potencijalni hit i dobar mamac za publiku.

Isto tako riječ je i o naslovu primjerenu Talijanskoj drami, kojoj je jedna od primarnih zadaća njegovanje talijanskog jezika i kulture. Nažalost, režija i adaptacija Igora Pisona, prema predlošku »I brod plovi« Federica Fellinija i Tonina Guerre, dobrim dijelom nisu ispunili očekivanja. Možda je problem u tome što je Fellini u svojim filmovima stvorio prepoznatljiv osobni autorski svijet, toliko autentičan i samosvojan, prožet specifičnim felinijevskim duhom, da ga je gotovo nemoguće adaptirati i uspješno transponirati u neki drugi medij. Ili bi za to trebalo daleko veće umijeće od onoga koje smo vidjeli u predstavi Talijanske drame.

Dijalog filma i kazališta

Podsjetimo ukratko na radnju, koja se odvija u srpnju 1914. godine, manje od tri tjedna nakon atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu, događaja koji je bio povod za početak Prvog svjetskog rata. Zaplet nastaje oko toga što na luksuznom prekooceanskom brodu Gloria N. protagonisti sudjeluju u posljednjem ispraćaju nedavno preminule proslavljene sopranistice zvane Edmea Tetua. Planiraju pepeo prosipati nad morem na putu prema jednom od otoka u jadranskom akvatoriju gdje je pjevačica rođena… Likovi su uglavnom umjetnici iz svijeta opere i glazbe, putem kojih Fellini oslikava dekadentno ozračje i daje sliku društva koje nije svjesno događaja oko sebe uoči Prvog svjetskog rata, što nameće paralelu s današnjim vremenom nekih novih ratova na europskom tlu.

Redatelj Igor Pison smjestio je radnju predstave na palubu broda (scenografkinja je Petra Veber, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić) koja postaje kazališnom pozornicom, dok u svojem režijskom pristupu pokušava uspostaviti intermedijski dijalog između filma i teatra. U predstavi se tako na platnu projiciraju pojedine scene iz Fellinijeva filma, koje se isprepliću sa scenama snimljenima s glumcima Talijanske drame u različitim prostorima riječkog kazališta. Tu je i lik talijanskog novinara Orlanda, koji se obraća kameri i snima protagoniste u krupnim planovima. Prisutni su i elementi nijemoga filma, a ono čemu je Pison posvetio najveću pažnju je tretiranje glasa. Kako podsjeća u programskoj knjižici, cijeli Fellinijev film je sinkroniziran, glas većinom ne pripada liku, već drugoj osobi koja sinkronizira. Druga razina je operno pjevanje, koje je također sinkronizirano ili lip-syncano. Pri samoj sinkronizaciji očito je da pjevački glas pripada drugoj osobi, a ne glumici koja u tom trenutku samo otvara usta. Film u tom smislu, objašnjava Pison, govori o smrti vlasnice glasa. Vezano za to indikativan je lik ljubomorne i ogorčene sopranistice Ildebrande Cuffari, koju je utjelovila Leonora Surian Popov, a koja očajnički pokušava otkriti tajnu Edmeina nezaboravnog glasa.

Odabir glazbe

Sukladno likovima iz opernog svijeta, film »I brod plovi« glazbeno prate brojna poznata klasična djela i arije, a soundtrack filma uključuje, primjerice, Verdija, Čajkovskog, Rossinija, Debussyja, srpsku ljubavnu pjesmu »Moje mile drage«… Fellini slavne partiture ponekad koristi u ironijskom kontekstu, a naš je dojam da su redatelj Igor Pison i dramaturginja Lea Kukovičič ovu ideju u predstavi mogli iskoristiti na bolji, duhovitiji i kazališno zanimljiviji način. Na pozornici su prisutna i dva maestra, koje igraju Filip i Nikša Eldan, koji na klavijaturama pokušavaju pratiti radnju i likove, poput glazbene pratnje u nijemom filmu.

Pritom odabir glazbe i nije uvijek baš najjasniji, a kao dobar primjer preklapanja radnje i glazbe izdvojit ćemo izvođenje zbora židovskog roblja »Va, pensiero« iz Verdijeva »Nabucca« u trenutku kad na brod dolazi velika skupina srpskih izbjeglica, među kojima su možda i teroristi. Mir na brodu je narušen, a paljba na moru navješćuje rat…

Kad smo kod mora, na pozornici su kao dio scenografije postavljena tri ekrana na kojima se prikazuje motiv morske pučine, ali uvijek u istom kadru – slika je to mirnog mora, snimljenog danju, pa se čini da je i ova zamisao mogla biti drukčije iskorištena, tako da prikazuje more i u drugim stanjima i morskim mijenama. I nije u predstavi »I brod plovi« samo more statično, uglavnom je takva i čitava inscenacija, s dosta »praznih hodova«. Dok je Fellini kreirao galeriju začudnih, pomalo nadrealnih likova, u predstavi su oni prikazani dosta plošno, bez dublje karakterizacije, svedeni tu i tamo na pokoji geg, što je prava šteta kad znamo da su među tim likovima, primjerice, tašti tenor, opsjednuti talijanski grof, androgini austrougarski nadvojvoda i tako dalje. Ovako smo dobili povijesnu kostimiranu dramu (kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović), koja na trenutke pokušava biti duhovita, ali baš u tome i ne uspijeva. Jako daleko od već spomenutog felinijevskog duha.

Korektni glumci

U tako zadanim kazališnim koordinatama glumci i glumice bili su uglavnom korektni. Giuseppe Nicodemo igra novinara Orlanda, »objektivnog« pripovjedača i promatrača sa strane. Leonora Surian Popov pojavljuje se i u ulozi karikaturalnog Velikog vojvode, a Mirko Soldano tumači nekoliko uloga – sir Reginalda, Komandanta, Kapetana i druge. Ivna Bruck glumi Lady Violet, slijepu nadvojvodinu sestru i druge likove. Po nekoliko uloga igraju i Andrea Tich te Sabina Salamon, a na videu se pojavljuju Noemi Dessardo i Giulio Settimo. Spomenimo i začudni motiv nostalgičnog nosoroga, s kojim i film i predstava završavaju. Film i predstavu ne bi trebalo uspoređivati, no Fellinijev film ipak nudi daleko veće potencijale za kazališno uprizorenje, koji u inscenaciji Talijanske drame nisu dovoljno prepoznati i iskorišteni.