RIJEKA – Drugi dan osmoga izdanja Periskopa, festivala suvremenoga plesa i cirkusa, donio je na pozornicu HKD-a predstavu »Grad« Andreasa Hannesa, nizozemskog koreografa kojeg je pred koju godinu Aerowaves22 proglasio najperspektivnijim europskim koreografom, što nije mala stvar. Kako njegova biografska nota kaže, 2017. godine razvio je praksu kontinuiranog preskakanja, a njegov diplomski rad, upravo gostujuća predstava koju je i riječka publika imala prilike vidjeti, osvojio je nagrade Moving Forward Trajectory (2018.) i Young Art Support Amsterdam (2019.), što je dovelo do njezina nastavka naziva »Tremble«, a potom je uslijedila i nova nagrada BNG DansPrijsa te novi komad »Warping Soul«. Uz Johhana Rosenberga, koreograf Hannes ujedno je i izvođač, glazbu potpisuju Siriusmo + Vibrations Rathero i Mix Gary Shepherd, osvjetljenje Paulina Prokop, a produkciju SNDO & Small House Productions.

Tijelo i prostor

Na tragu onoga što svojim radom zagovaraju Merce Cunningham, Trisha Brown, William Forsythe, Pina Bausch ili pak Anne Teresa De Keersmaeker, bilo da se radi u suodnosu tijela i prostora, propitivanju ritma, ili pak ponavljajućim obrascima, je i ovaj Hannesov rad. Kratak i simboličan naziv jasno upućuje na potencijalnu rutu plesačke događajnosti – grad. Iako nedostaje dodatna odrednica u kontekstu zbivanja i kretanja, koreografije, sasvim je dovoljna. Vrlo jednostavna i prazna, zapravo samo na tlu geometrijski označena, pozornica HKD-a poprimila je prostor mogućnosti (d)opisivanja značenja tjelesnoga/tjelesnome posredstvom onoga urbanog.

Poskakivanje, zaobilaženje, mimoilaženje, razilaženje… / Foto HOMAS LENDEN

Plesači su tako kroz glavni ulaz ušli na pozornicu, gibanje je bilo vrlo usmjereno, moguće i ciljano, no prema onim na tlu označenim linijama, a odvijalo se u ritmu glazbe modusom gotovo marširajućeg hoda koji je postupno zadobivao drugi tempo, postupno veću brzinu, uz promjenu smjera. Samo lagan hod marširajuće naravi prešao je tako u brzi hod, zatim brzi hod s poskakivanjem koji je suptilno zadobivao oblikotvornost trčećeg stava, na što su, osim rada nogu, ukazivali i pokreti ruku koje su također zadobivale sve veći zamah.

Od početnog gibanja vanjskim linijama iscrtanog pravokutnika koji je u sebi imao više okomitih, ono se premjestilo i na unutarnje, a od početnog samo kruženja vanjskim linijama, smjer gibanja je bio u smjeru sinkrono naprijed-natrag i naprijed-naprijed, od pravilnijih geometrijskih linija ono je zadobivalo sve nepravilnije oblike, da bi u jednome trenutku dva razdvojena performera svojim gibanjem, između ostalog, iscrtavali i oblik broja osam.

Takvim postupnim bržim tempom i performativnim zalogajem performeri su došli do stanja naizgled nekontroliranih poskakivanja, zaobilaženja, mimoilaženja, razilaženja, nikad ne ostvarujući fizički kontakt. Štoviše, u većem dijelu izvedbe čak ni onaj dramaturški u smislu uspostavljanja kakva kontakta, makar pogledom. Od takvog performativnog, možemo reći »ledenog« načina, on je ipak postupno zadobio notu topline koja se, osim u promjeni tempa, ogledala i u facijalnim ekspresijama te sve gušćim i koncentriranijim linijama.

Ponavljačka narav

Performeri, odjeveni u vrlo kratke traper hlače, obične jednobojne majice različitih boja – plave i bordo – čarape te sportske tenisice, markirali su trenutak aktualnosti u kostimografskom smislu, onaj koji rekuperira stil odijevanja kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina. Osim te kostimografski suvremene spajalice, i glazba vrlo suvremena zvuka koja uključuje ritamski jake ponavljajuće pozicije uz varijacije, te prelaske i/ili elemente podcrtavanja, protočnosti i prelaska, također je karika u spajanju smislene suvremene cjeline, a koja nedvojbeno, s obzirom na autorov stvaralački habitus, upućuje na primjese europskog geografskog koreografsko-kulturološkog Zapada.

U cjelini i općenito gledano, prosječnom se gledatelju ovakvo djelo može činiti kao monotono, ne odveć zahtjevno za izvođenje, no upravo ponavljačka narav i ritamski kontinuitet zapravo je nešto vrlo zahtjevno jer uslijed takvih ponavljanja, osim plesačke/kondicijske spremnosti i sprege, vrlo je bitna i presudna i koncentracija za izvođenje ovakvih ritamskih obrazaca. Sama ponavljačka narav je zapravo plodno tlo za kakvo iskliznuće iz ritma, što se i dogodilo jednome od plesača, no vješto je prikriveno spremnošću onoga drugog da ritamski intervenira.

Glede izvedbene kvalitete, mora se primijetiti da je plavokosi plesač, ili onaj sada u plavoj majici ipak puno sugestivniji u svojoj izvedbi, glede jasnoće pokreta, fleksibilnosti, oštrine koja je potrebna, posebice kod zamaha pri ubrzavanju, no i cjelovite ekspresivnosti, čak i u onim neekspresivnim dijelovima koji ipak mogu i trebaju ostaviti dojam onog sugestivnog.

Urbana tjelesnost

Uz uvijek prisutan ritamski »prosede«, potencijalnu monotoniju nedvojbeno je spriječila promjena tempa, no i promjena modusa koji je generirao sve različitije, a opet moguće i idejno sukladne put(e)(o)ve, iscrtavajući tako urbanu mrežu (tjelesne) mogućnosti. Također izostanak monotonije osiguralo je i osvjetljenje koje se postupno smanjivalo, gasilo i opet palilo, pa se kretalo od onoga kojim su plesači bivali posve osvijetljeni, kao i cijela dvorana, zatim onoga kojim su bili osvijetljeni samo oni, čime su bili u fokusu, do vrlo slabog osvjetljenja koje kao da je htjelo unekoliko uputiti na markiranje njih kao silueta. Također, dio pred sam kraj predstave posebno je dobra svjetlosna igra koja potvrđuje idejnu premisu o urbanoj tjelesnosti i tjelesnome u urbanom.

Valja kazati i da, generalno gledajući u smislu istosti i/ili sličnosti, prvi dio predstave možemo označiti pravocrtnim, postupno pojačavajućim, dok drugi dio, s naglaskom na sam kraj, možemo već razmatrati u terminima igre, oslobađanja, prepuštanja tjelesnoga urbanome, ritamskom i zvukotvornom, čak onome sa zametcima ushita, sreće i kakva zanosa koji se prepoznaje u naglom poskoku (i okretanju u zraku), znakovitom podizanju ruke, no i promjeni izraza lica (jednoga plesača).

Drugim riječima, konceptualno jasna i usmjerena predstava »Grad« propituje suodnos tijela i urbanoga, koreografske i ritamske pozicije (ponavljajućeg), prati iscrtavanje gradske mreže individualnim tjelesnim te locira prostore mogućnosti unutar njihove zadanosti/zadatosti. A performerski egzodus na samome kraju, uz postupno gašenje i paljenje osvjetljenja i glazbu koja i dalje svira uz praznu pozornicu, samo je značenjski potvrdio idejnu intenciju ovoga koreografski i značenjski suvremenog djela.