Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela predstavu »Predsjednice« austrijskog pisca Wernera Schwaba. U svom kratkom životu (1958. – 1994.) Schwab je pozornicama kazališta njemačkog govornog područja protutnjao poput oluje.

U kazalištima se pojavio krajem 1989. godine, a »Predsjednice«, uprizorene 1990. u Beču, podijelile su publiku i kritiku – jedni su bili krajnje negativnih dojmova, dok su drugi bili oduševljeni njegovim specifičnim jezikom punom višesmislenosti, u kojem zanemaruje konvencije izražavanja.

Za razliku od ovih, neki su čak doveli u pitanje Schwabove jezične sposobnosti. Kroz takav iskrivljeni parodijski jezik i crni humor on je u svojim tekstovima artikulirao potiskivanje prošlosti, nasilje, emocionalnu hladnoću, izopačenu seksualnost, ishitrenu religioznost poslijeratne Austrije i tako izazvao pozornost kazališnih krugova.

Lažni sjaj

U vrijeme kad se pojavio, Schwab se izdvojio svojim radikalnim sadržajem i jezikom, nastavljajući na neki način liniju njemačkog ekspresionizma. Werner Schwab je »Predsjednice« nazvao »fekalnom dramom«, jer se u njima prenaglašava tjelesnost kao svojevrsna provokacija za malogađanštinu, crkvu i konzervativce. Danas postavljanje ovog komada na scenu jedne nacionalne kazališne kuće ipak ne djeluje toliko radikalno ni suviše provokativno. Njegove protagonistkinje su tri prijateljice, po zanimanju čistačice, koje se okupljaju na jednoj proslavi. Svojom strukturom »Predsjednice« nude različite načine interpretacije – od realističnog uprizorenja do hipergrotesknosti.

U tom smislu redateljica Bojana Lazić i dramaturginja Olga Dimitrijević učinile su pomak, pa su njihove »Predsjednice« negdje između realističnosti, grotesknosti i nadrealnih, metaforičkih slika. Koncept riječke predstave temelji se na kontrastu vizualne prezentacije i sadržaja komada. Scenografkinja Zorana Petrov stavila je u prvi plan pročelje u roza obojene kuće, dok je u prostoru ispod i oko nje rasprostrta zemlja puna fekalija. Suprotnost tome su brojna sredstva za čišćenje, ventilator i stroj za pranje koji tiho zuje u unutrašnjosti ostakljene kuće, dok na bočnom zidu dominira motiv ogromnog drvenog raspela.

Od sadržaja »Predsjednica« odudaraju i kostimi Manuele Paladin Šabanović, koja je Schwabove antijunakinje odjenula u pozlaćene haljine i cipele. Međutim, ispod tog lažnog sjaja i pozlate kuljaju bijes,  nezadovoljstvo i frustracije ovih žena iz »niže klase«. One neprestano govore o bazičnim funkcijama ljudskog tijela, izvlačeći na površinu svu prljavštinu malograđanštine i buržoazije koju je Schwab izrazito prezirao. U ovoj antiburžoaskoj komediji on se dotiče i pretjerane religioznosti, kojoj kontrastira čišćenje zahodskih školjki i njihov sadržaj. Osim skatologije, u »Predsjednicama« dolazi do izražaja i tema pomalo perverzne seksualnosti, čime Schwab suočava gledatelje s licem i naličjem malograđanštine koja iza uljepšane fasade generira fašizam.

Leš u ormaru

U nenametljivoj režiji Bojane Lazić naglasak je na glumačkoj suigri Olivere Baljak, Tanje Smoje i Katarine Bistrović Darvaš. Svaka od njih kreirala je autentičan karakter, unoseći u interpretacije i dozu začudnog humora. Izraziti komički potencijal pokazala je Olivera Baljak u ulozi Grete, zaokupljene muško-ženskim odnosima. Baljak je energična, temperamentna i predano se daje u svojoj ulozi.

Nakon stanke na scenu »Zajca« vraća se Tanja Smoje u ulozi Erne, pokazujući sitnim gestama i fizičkom ekspresijom smisao za humor i komičke nijanse. Dok bi se za glumu Baljak i Smoje moglo reći da je više ekstrovertna i bučna, suprotnost Greti i Erni je samozatajna Mariedl koju je s osjećajem za fino nijansiranje lika utjelovila izvrsna Katarina Bistrović Darvaš. Ove tri tragikomične »predsjednice« nadmeću se u svojim životnim »uspjesima« – Greta i Erna u hipertofiranom hvalisanju muškarcima, dok je Mariedl »prvakinja« u odčepljivanju i vađenju sadržaja zahodske školjke, i to »bez zaštite«.

U neočekivanom obratu, predstava »Predsjednice« sugerira i da svaka kuća krije svoj leš u ormaru. Tako nas Schwab suočava s prljavštinom (malo)građanskih života, proizvodeći motivom čišćenja svojevrsnu katarzu.

Svakako treba spomenuti i prevoditelja Seada Muhamedagića, koji se upustio u nimalo laku pustolovinu prevođenja Schwabova teksta. Autor glazbe je Vladimir Pejković, suradnik za scenski pokret je Damjan Kecojević, a oblikovatelj svjetla Boris Blidar. Premijerna publika ispratila je tri sjajne glumice pljeskom i ovacijama.