RIJEKA – Svaki put kad se na večernjem nebu pojavi puni Mjesec ili uštap mnogi dobivaju određene asocijacije – dok će jedni tugovati zbog besane noći koja možda slijedi, drugi će se možda prisjetiti nekih romantičnih trenutaka. I doista je mjesečinom obasjana večer donekle pozivala na druženje u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci u kojem je izvedena obnova opere »Roméo et Juliette« skladatelja Charlesa Gounoda.

Izvorno je navedena opera u riječkom kazalištu izvedena još 2019. godine u režiji Marina Blaževića, inače intendanta ove kazališne kuće, a u koprodukciji s Teatro Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni iz Italije. Brojni autorski tim čine Alan Vukelić kao scenograf i oblikovatelj svjetla, kostimografkinja Sandra Dekanić, dok koreografiju i scenski pokret potpisuje Mila Čuljak. Spomenuta imena zasigurno su poznata riječkoj publici jer se gotovo u pravilu nalaze u programskim knjižicama riječkih opernih (i drugih) produkcija. Poseban doprinos produkciji zasigurno je dala i Lada Čale Feldman kao dramaturginja i prevoditeljica libreta koja je, zajedno s redateljem, cijelu predstavu odjenula u posve novo konceptualno ruho. Naime, ako bi prvotno spomenuta romantika ikoga navela da očekuje tradicionalno uprizorenje nesretno zaljubljenog para, taj bi, nakon odgledane predstave, vjerojatno ostao duboko razočaran. To nipošto ne znači da je predstava loša, već da je, u kontekstu poimanja likova Romea i Julije, prilično netipična, a što je kvalitetno i detaljno opisano u programskoj knjižici namijenjenoj publici.

Romeo i Julija u glazbi

Još je veliki pjesnik Dante Alighieri u svom »Čistilištu« spomenuo tragediju veronskih obitelji Montecchi i Capuleti, a povijesne dokaze za postojanje istih može se pronaći i u kasnijem djelu »Povijest Verone« tiskanom oko 1595. godine. Bez obzira na kasnije razrade i preinake, bit ove priče ostaje uvijek ista: dvoje zaljubljenih žele ostvariti svoj suživot, a u tome ih sprječavaju sukobi njihovih obitelji – tema koja je zasigurno aktualna i danas. Najpoznatiju »obradu« u obliku tragedije napravio je William Shakespeare krajem 16. stoljeća, a u glazbu su ovi motivi prodrli tek u 19. stoljeću i to operom u dva čina »Giulietta e Romeo« koju je napisao Nicola Vaccai te mnogo poznatijom verzijom pod naslovom »I Capuletti e i Montecchi« iz skladateljskog pera Vicenza Bellinija.

Za obje navedene inačice libretist je bio Felice Romani. Opere koje su skladane u doba romantizma uvijek treba sagledavati u kontekstu vremena u kojem su nastale, jer je romantizam zasigurno razdoblje koje je imalo svoja jasno oblikovana estetska načela, a koja su se razlikovala u pojedinim desetljećima ili različitim zemljama pa krajem 19. stoljeća u Francuskoj ranije skladane opere Vaccaija i Bellinija nisu u potpunosti mogle zadovoljiti publiku i kritiku. Istovremeno je romantizam, koji se nadahnjivao najviše mitologijom, mistikom, nacionalnom poviješću ili fenomenom ljubavi, u Romeu i Juliji pronašao izvrsnu temu i podlogu za različite umjetničke izričaje.

Ne začuđuje, stoga, činjenica da je nakon gotovo 300 pariških izvedbi opere »Faust« u samo devet godina od praizvedbe upravo skladatelj Charles Gounod dobio narudžbu da sklada novu operu. Valja znati da je romantizam u glazbi osim tematskih načela postavio i »pravila« za melodiku i harmonijske okvire u kojima se glazba treba kretati, a koji su u kasnom romantizmu prošireni ili napušteni. Teško je prosječnom slušatelju glazbe danas objasniti što bi, dakle, bio glazbeni operni romantizam, ali možda se navedeno može opisati kao »ona glazba koju bi najprije povezali s nekom romantičnom pričom«: melodije široke fraze i harmonijske progresije uvijek uhu privlačne i u gradacijama od mirnoće do potpune ekstaze. Ako se sve navedeno dopuni i informacijom da su francuske romantičarske opere u pravilu imale četiri, pet činova jasno je što se odlaskom na »Romea i Juliju« Charlesa Gounoda može očekivati.

Orkestar

Podjela brojnih uloga na pozornici nije se pokazala uputnom u vremenima pandemije pa je publika već na početku informirana o činjenici da će ulogu Tebalda umjesto bolesnog Marka Fortunata tumačiti dvije osobe: scenske zadatke odradit će u obliku pantomime glumac Giulio Settimo, dok će pjevačke dionice iz nota na rubu pozornice izvesti tenor Aljaž Farasin. Malobrojna publika sa simpatijama je prihvatila navedenu najavu koja, treba priznati, i nije odviše oduzela od dinamike i kvalitete izvedbe. Predstavom je uspješno i mirno ravnao slovenski dirigent Marko Hribernik, koji je doista pokazao da poznaje partituru i dionice koje valja uklopiti u jednu cjelinu. S obzirom na to da je riječ o obnovi predstave, koju je ranije dirigiralo više dirigenata, ponekad je ukupni dojam glazbene izvedbe bio odveć mehaničan i premalo »romantičan« i emotivan, ali je posao odrađen korektno.

Orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) od prvog je takta pokazao da je ovo njihova repertoarna predstava u kojoj nepoznanicama nema mjesta, ali se moglo čuti da pojedine dionice prečesto ne zvuče intonativno točno i kompaktno (primjerice završetci pojedinih brojeva u dinamici piano u kojima gudački korpus frazu završi nižim tonovima na koje skladatelj superponira durski akord drvenih puhača). Nasuprot drvenim puhačima, limeni su zvučali uvjerljivo, posebno u koralnim dijelovima, a iste odlike su krasile i gudače (posebno dionicu violončela). Zbor koji je uvježbala Nicoletta Olivieri zvučao je snažno i jednako uvjerljivo, a u a cappella dijelovima i intonativno čisto. Doraditi se eventualno mogu ritmički izazovniji dijelovi u muškom zboru (2. čin, zbor »Personne! Personne!«) ili akutne visine glasne dinamike u dionici soprana kojih je, kako je predstava odmicala, na sceni bilo manje.

Solisti

Vodeće soliste predvodili su Anamarija Knego kao Julija koja je, također, dobro poznata riječkoj publici, a koja se, valja reći, izvrsno snalazila u dinamičnom i neobičnom redateljsko-dramaturškom konceptu. Nije to bila Julija koju bi tradicionalno očekivali, ali to očito nije ni bio cilj ove predstave. Ističe se snaga koja izvire iz ove umjetnice i koja neosporno prelazi na publiku, vidljivo je i poznavanje povjerene dionice pa je dojam ukupno dobar, posebno uz redateljevu asistenciju da se većina scenske igre odvija na prosceniju. Prostor za napredak postoji, međutim, u lirskim dijelovima glazbene izvedbe i fraziranju koje je premalo stilski točno, a previše nervozno.

Potpuno suprotan dojam netipičnoj Juliji ostavio je mladi tenor Bryan Lopez Gonzales koji je doista izgledao kao tipični Romeo, vrlo senzibilan i lirski obojena glasa, ali uz ponešto nedostajuće snage. Inače, dionica Romea u ovoj je operi izuzetno zahtjevna do te mjere da je čak i od skladatelja svojedobno traženo da dionicu preradi, pa zaista valja čestitati na korektno odrađenom zadatku mladom umjetniku kojem uspješna karijera zasigurno slijedi. Drugi krug solističke podjele činili su Slavko Sekulić (Brat Lorenzo), Davor Nekjak (Mercuzio), Emilia Rukavina (Stefano) i Benjamin Šuran (Capuleti). Snagom izvedbe valja izdvojiti Davora Nekjaka, koji apsolutno pokazuje izuzetan glasovni i glumački potencijal te Slavka Sekulića koji je tradicionalno dominirao glasom i scenskom pojavom (obojici nije smetala činjenica da se, suprotno glavnim ulogama, njihova scenska igra odvija mnogo dublje u prostoru pozornice). U ostalim ulogama nastupili su Luka Ortar (Veronski knez), Sofija Cingula (Gertruda), Dario Dugandžić (Paris), Jurica Jurasić Kapun (Gregorio), Sergej Kiselev (Benvoglio) i komični Saša Matovina (Brat Giovanni).

Nakon trosatne izvedbe publika je mogla napustiti gledalište i dalje obasjana mjesečinom, ali i obogaćena korektnom umjetničkom izvedbom.