VARAŽDIN – Ispisivao sam tišine, noći, bilježio neizrecivo. Na papir sam stavljao vrtoglavice – piše u jednoj od svojih pjesama u prozi veliki francuski pjesnik Arthur Rimbaud. Vrtoglavice i noći dva su motiva koja zasigurno obilježavaju novi naslov postavljen na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu – »Potpuna pomrčina« Christophera Hamptona, a u kojem glavne uloge imaju upravo spomenuti Rimbaud (Nikša Eldan) i njegov stariji kolega pjesnik, s kojim je proživio nekoliko turbulentnih godina u homoseksualnoj vezi, Paul-Marie Verlaine (Marinko Prga).

I doista, bilo je to samo nekoliko godina, ali te su godine obilježile njihove sudbine, ali i epohu, a nije pretenciozno reći ni da je taj odnos, koji se reflektirao na njihovo stvaralaštvo, ostavio velikog traga u europskoj umjetnosti, napose pjesništvu. U uvodu spomenuti motivi noći (jer nema niti jednog dnevnog prizora, sve se događa u unutrašnjosti gradskih, pariških stanova, londonskih, briselskih i prekoatlantskih jeftinih hotela, zadimljenih krčmi i hladnih sudnica) i vrtoglavice (ljudski su odnosi u predstavi u najmanju ruku vrtoglavi, mučni, dijalozi su puni tuge, vike i nerazumijevanja) vode do gotovo fizičke boli i nepodnošljive neuralgije koju je varaždinski ansambl vjerno prikazao.

Gorki cinizam

Nikšu Eldana gledao sam prvi put i vrhunski je ocrtao, u čistom obliku, sve Rimbaudove osobine, napose njegov gorki cinizam koji se manifestirao ne samo kroz Eldanovu vještinu upravljanja vlastitim glasom kao alatom, već i njegovom tjelesnošću i facijalnošću, koje su, simultano savršeno, pratile emocionalna previranja na relaciji s Verlainom, kojeg je Prga igrao hladno, sumnjičavo – onako kako i dolikuje neodlučnu muškarcu pred kojeg život stavlja izazove, muškarcu koji sve vrijeme hoda po staklu i očekuje pad u provaliju, ali se nada i svjetlu na kraju staklenog puta.

Zanimljivo je da svatko iz podjele, osim Prge i Eldana, igra minimalno dvije uloge; pa je tako Ljiljana Bogojević utjelovila Madame Maute de Fleurville i Pjesnikinju; Zdenko Brlek igrao je Monsieura Maute de Fleurvillea i pjesnika Jeana Aicarda, dok je Filip Eldan (Nikšin brat blizanac – što je još jedan specifikum varaždinskog ansambla) uprizorio pjesnika Etiennea Carjata te Sudca. Možda je, izvedbeno, najsloženiji zadatak imala Katarina Arbanas, koja je, u tih 95 minuta, ostvarila čak tri uloge – Verlaineovu suprugu Mathilde, Krčmaricu te Isabelle Rimbaud. Iako je vidljiva glumačka uigranost, između Arbanas i Prge, svoju je komediografsku sposobnost Arbanas lijepo donijela u ulozi Krčmarice, a dramska se ponajviše očitovala u posljednjim scenama komada, kada, kao Rimbaudova sestra, vodi dijalog s Verlainom i priopćava mu bratovljevu smrt.

Nespretne promjene

Scenografiju za predstavu radio je Leo Vukelić i nastojao je minimalistički, pomalo konzervativno, ali zorno i estetski ugodno prikazati salone i hotelske sobe toga vremena. Nespretno su, doduše, odrađivane promjene u scenama kada smo svjedočili šlampavosti tehničara te bi bolje rješenje bilo upotreba zastora ili snažnije zamračenje. Ovako se, razbijanjem čaša ili nespretnim unošenjem kreveta narušava atmosfera, ali je za pohvaliti scenografski moment pucanja, motivima prirode oslikanog platna i to u trenucima kada nam svima postaje jasno da Rimbaud i Verlaine ispred sebe nemaju sretnu budućnost. Kontekstualno, odnosno vremenski odgovarajuće kostime izradila je Žarka Krpan, glazbu je skladao Vid Novak Kralj, a autor videoprodukcije koja se prikazuje na samom kraju predstave jest Damir Chytil.

Redateljica predstave Ksenija Krčar izuzetno je pametno iskoristila ne samo dramski predložak, već i karakter varaždinskog ansambla te je tako krojila atmosferu nalik tempiranoj bombi, a mi, promatrači, samo smo čekali trenutak kada će ona eksplodirati. Prga i Eldan pokazali su nam svu moć nakaradno isprepletenih mreža osjećaja i dojmova, nemogućnosti kontrole, prevlasti hedonističkih užitaka, nekontroliranog bunta, prekomjernog korištenja alkohola i opojnih sredstava. Stavili su pred nas ludilo, totalno ludilo, odnosno potpunu pomrčinu, u pravom smislu te riječi. Mi smo iščekivali sunce, a obasjale su nas, tek na kraju, mjesečeve zrake, i to u trenucima kada smo saznali za Rimbaudovu smrt. Smrt kao zraka neke maglene svjetlosti, smrt kao spas od nesnalaženja u tragikomičnom vrtlogu života. Napokon sam gledao predstavu koja je glumački snažna i koja ne iziskuje veliku pomoć popratnih sadržaja u vidu glazbe ili dominiranja osvjetljenja ili scenografije. Gluma – ona je centar svega u najnovijoj varaždinskoj kazališnoj premijeri.

O AUTORU

Christopher James Hampton, autor teksta, britanski je dramatičar, scenarist, prevoditelj i filmski redatelj. Najpoznatiji je po adaptaciji romana i filmskoj verziji »Opasne veze« iz 1988. koja je dobila Oscara za najbolji scenarij. U istoj je kategoriji nominiran 2007., za svoju filmsku adaptaciju romana Iana McEwana – »Okajanje«. Drama »Total Eclipse«, odnosno »Potpuna pomrčina«, o francuskim pjesnicima i ljubavnicima Arthuru Rimbaudu i Paulu Verlaineu, prvi je put izvedena 1967. te 1968. na Kraljevskom dvoru, ali nije dobro prihvaćena u to vrijeme. Zbog postignuta uspjeha, praizvedbom se smatra uprizorenje iz 1981. godine u Lyric Theatru u Hemmersmithu, a pravu je popularnost ostvarila u filmskoj inačici 1995. s Leonardom DiCaprijem i Davidom Thewlisom u ulogama dvojice velikih pjesnika.