ZAGREB – Potpuno preokrenuviši perspekivu Shakespeareove najkraće i najkrvavije tragedije »Macbeth«, vezanu za Macbethov individualni napor uzurpacije vlasti i izdvojeni teroristički čin ubojstva kralja, redatelj Johan Simons postavlja dramu kao malu igru trojnog političko-financijskog vrha: triju vještica koje za vlastitu zabavu priređuju regicide i nemaju nikakvu empatiju prema ljudskim figurama čije konce pokreću ili režu. Umjesto odsječena mornareva prsta i žabljih iznutrica, ove si vještice za čaranje puštaju laganu francusku šansonu i opušteno plešu, opijajući se »glazbenim kotlom«, kao obligatornim ukrasom partijanja na vrhu. Vještice su uistinu krucijalne za Shakespeareovu temu (redatelj Simons i dramaturg Koen Tachelet ne mijenjaju njihov originalan status sveznajućih manipulatora), ali u ovoj predstavi vještice igraju sve uloge, time postajući proroci, krvnici, žrtve i svjedoci u istoj osobi. Ispod struje promjena uloga naglašava se sama glumstvenost moći. Troje fantastično nijansiranih glumaca (Marina Galić, Jens Harzer i Stefan Hunstein) nose skupa odijela i leptir-mašne, imaju pribrane i dostojanstvene manire dobro odgojene buržoazije, ali ono što ih zanima je uprizoriti, odigrati, potaknuti i utjeloviti što okrutnije klanje. Zločin.

Jer moć zapravo ne zna što bi drugo sa sobom. Moć ništa ne radi (sve je obavljeno umjesto nje) i zato se dosađuje. Treba joj teatar ljudske destrukcije – makar i da prouči tragove stvarnih osjećaja na ljudskim licima. Bol je za sociopate fascinantna jer spada u vrlo jake emocije. Tako da vještice naravno teže tome da izazovu, prouče, odigraju i seciraju bol. Kao da je u pitanju gurmanska delicija koja im se otvara kroz glumačku igru pretvaranja da si netko drugi, ali ne i kroz osobno iskustvo. Jer vještice su »iznad« bilo kakvog uživljavanja u tuđu kožu, osim onog glumačkog.

Trojac bez odgovornosti

Kao redatelj, Simons svakako upozorava da se okrutnost prema ljudima krčka na financijskom i političkom vrhu. Zato je na sceni sasvim dovoljno troje protagonista, financijskih i vojnih mogula, koji upravljaju svjetskim bojištima, tržištima i državama. Ne govorim o paranoičnoj perspektivi i teorijama zavjere, nego o činjenici da veoma mali broj novčanih mogula danas odlučuje o sudbini velikog broja građana, kao i samog planeta Zemlje. Na praznoj pozornici ispunjenoj tek jednom dugačkom i plitkom keramičkom kadom, tri primjerka savršeno skrojenih odijela uživaju u Shakespeareovu jeziku i beketovskoj pustoši svijeta. Ništa im nije sveto, kao ni samom Macbethu u izvornom Shakespeareovu tekstu. Njihovi konspirativni pogledi i minimalna presvlačenja, držanje za ruke i duboko suučesništvo akcije koju uprizoruju (točno prema skriptu »Macbetha«) jedini su kontrapunkt zločinima čija izvršenja planiraju i izvršavaju. Zbog toga se ponekad čini da gledamo troje odrasle djece koja se igraju zatiranja čitave jedne države, od njezinog kralja, preko svih pretendenata na prijestolje (uključujući tu i djecu), sve do figure glavnog uzurpatora trona, Macbetha. Ponekad leže jedni drugima u opuštenom zagrljaju, drugi put plešu, vode jedan drugoga na psećoj uzici ili se pažljivo pridržavaju dok hodaju po (zamišljenom) »tankom ledu«, ali uvijek su ekipa. Možda bi točniji termin bio: mafija.

Foto Armin Smailović

Što predstava dulje traje, to je jasnije da ulazi i sve dublje u Macbethovu psihozu, halucinacije i glasove koji se pojavljuju iz svijeta mrtvih, kao i da je »vješticama« taj teritorij možda i najzanimljiviji: ludilo je zona koju savršeno razumiju, u čemu su svoj na svome, tako da u prizorima ludila čitava igra postaje sublimna. Ludilo je ponovo i prostor bez odgovornosti. Jedini videomaterijal koji se koristi u predstavi je brutalna sječa stabla, pretvaranje stabla u triješće, što traje kratko, ali nadasve je upečatljivo i na zvukovnoj i na vizualnoj razini (korišteno kao metafora za ubijanje djece). Potpuna nemilost Macbetha je i trenutak kada ova tragedija prelazi u mračnu farsu, komediju apsurda. Nakon što je svijet vladarske konkurencije uništen, na radu je infantilizacija likova, njihova potreba da traže roditeljsku utjehu jedni od drugih ili samo udaraju rukama i nogama o pod, dok leže ispruženo kao kakvi trogodišnjaci kojima je u supermarketu uskraćena čokoladica, zbog čega sada priređuju scenu.

Mač odabran za prizor posljednje bitke je ironično preogroman, potrebno je troje ljudi samo da ga podignu u zrak. U prethodnim scenama ubijanja korišteni su bodeži ne veći od veličine kuhinjskog noža. Ali zločini su u međuvremenu narasli, pa tako i njihovo oružje. Kad Macbeth konačno bude usmrćen gigantskim mačem iz kojeg teče omanji potok krvi, vještice iz vjedra vade lutku odsječene tiraninove glave, slasno zajednički sišući njezinu krv. Time dolazimo do finala priče: moćnici se hrane ljudskim mesom. Čak i u najdoslovnijem smislu. Još jednom vidimo panj odsječenog stabla. Sada su oko njega gusjenice, zmije, kukci. Vještice ispiru sa sebe tragove krvi. Nakon što se okrenu prema gledateljima, spremna je nova runda destrukcije. Ali i potpuno prazan pogled svake od njih. Moć je ogoljena od bilo kakve glamurizacije. Ona je istinski luđak današnjeg svijeta.

Prijelomna predstava

Imali smo prilike vidjeti sjajne ritualne »Macbethe« (vezane za etnografski pristup temi), kao i »Macbethe« velike poetske snage, primjerice u posljednjoj filmskoj verziji ove drame koju potpisuje Joel Coen 2021. godine. No, Simonsova interpretacija donosi i inovaciju i majstorsko poznavanje tradicije igranja i promišljanja Shakespeareova teksta. U njoj nema nikakvih sentimentalnosti. Nema kiča. Vještice nisu protuteža zločinima, nego njihovi pokretači. Dramaturgija glumačkih uloga, posebno prelaska iz lika u lik, besprijekorno je osmišljena i izvedena. Svaki od troje glumaca posvaja i produbljuje značenja zadanog teksta, ali nikada ne dolazi do potpunog uživljavanja, uvijek je na djelu i mala distanca osobe od lika, koja omogućava da se sklizne iz jedne uloge u drugu. Istovremeno se čini da gledamo troje filozofa koji skupljaju posljednje ostatke svijeta i troje stendapera koji mogu od krune napraviti zatvorski krug ljudskih opsesija. Iako je predstava najavljivana kao komična, njezin beketovski humor prije svega donosi zamišljenost i bolnu gorčinu, a ne smijeh. Govoreći o selekcijama ne samo ovog, nego i mnogih prijašnjih festivala svjetskog kazališta, Simonsova predstava zbilja zaslužuje epitet svjetskog događaja.