RIJEKA – Pokrenut od Poljskog nacionalnog instituta za glazbu iz Varšave, u suradnji s Arts Research Institute of Georgia u Tbilisiju, Movimento Danza iz Napulja te plesno-kazališnom skupinom TRAFIK iz Rijeke, druga kreativna rezidencija »Dancing Together, Again!/Plešimo ponovo zajedno!« što se provodi u sklopu istoimenog projekta koji sufinancira Kreativna Europa, održavala se ove godine od 3. do 24. rujna u Rijeci na temu održivosti. Umjetnici su tako interdisciplinarnim pristupom razvijali vlastite plesne i izvedbene prakse promišljanja o održivosti općenito, no i u kontekstu našega grada.

Tijekom dva dana izvedene su različite predstave, plesne i izvedbene minijature koje su nastale u sinergiji dvanaest umjetnika i umjetnica koji su polazili ovogodišnju rezidenciju pod vodstvom Branka Žaka Valente, a mi smo provjerili o čemu se radi u subotnjem revijalnom izdanju rezidencije. Umjetnici koji su sudjelovali u rezidenciji su Sellena Beram (Hrvatska), Natia Bunturi (Gruzija), Jasna Čižmek Tarbuk (Hrvatska), Iakob Gogotishvili (Gruzija), Aleksandra Konieczna (Poljska), Kamil Wawrzuta (Poljska), Nataša Pavlov (Hrvatska), Nino Khositashvili (Gruzija), Claudia Verdat (Poljska), Justyna Irena Warells (Poljska), Nyko Piscopo (Italija) te Giulia Roversi (Italija).

»Na tebi je« Jasne Čižmek Tarbuk / Foto ANGELA MAKSIMOVIĆ

Komunikacija s Pachamamom

Nakon prvoga dana kad su predstavljeni komadi »Isprekidane linije« Iakoba Gogotishvilija, »Mrtva riba« Kamila Wawrzuta, »Na tebi je« Jasne Čižmek Tarbuk, »Jasna« Natie Bunturi te »BOGatstvo« Aleksandre Konieczne, drugi je dan započeo sedmominutnim multimedijskim komadom »U komunikaciji s Pachamamom« Nataše Pavlov koja je osmislila komad i koja ga izvodi kombinacijom videa, zvuka/poetskog te pokreta/plesa vraća se onome prirodnom, povezuje se s prirodom, napose s vodom, i to s bilom našega grada – Rječinom. Uz govorene dijelove poetskog modusa, one koji upućuju na vraćanje onog iskonskom, kao i one manje plesne, Pavlov uspostavlja transcendirajući kontakt s Pachamamom (u prijevodu majka Zemlja) te ukazuje na potencijal prirodnoga, kao i na iscjeliteljsku moć onoga što nas okružuje, što posebno dobiva na snazi u vremenima u kojima smo se posve otuđili od prirode.

Jednostavnog naziva »Hodanje«, osmominutni komad Nyka Piscopoa u njegovoj izvedbi i izvedbi Xosilite usmjeren je na ono suvremeno, gradsko, a s obzirom na krovnu temu održivosti stavlja naglasak na transport, odnosno načine prijevoza, čime, jasno je, onaj najjednostavniji način putovanja – hodanje – dobiva primat nad ostalim. Iako tematski vrlo jednostavan, u koreografskom smislu radi se o zaokruženom i višeznačnom komadu izvođača i izvođačice koji kretanjem i različitim putanjama, uz glazbenu matricu koja sugerira zvukove gradskog ambijenta, ukazuju na prednosti hoda, kao i na mogućnost sinkronizacije sa samim prostorom i onime što nas okružuje.

Distopijski diskurs

U izvedbi Claudie Verdat i Justyne Irene Warells, prema ideji Giulie Roversi, nastao je četrnaestominutni komad »Violeta« koji svojim nazivom upućuje na istoimenu protagonisticu i njezinu svakidašnjicu, a dvije performerice ukazuju na dvije strane njezine osobnosti; jednu subjektivnu, zatvorenu u vlastiti svijet izgleda, estetike, ponavljajućih obrazaca kojima nepotrebno gubimo vrijeme i energiju, te drugu, racionalnu stranu koja poziva na prekid takvih rituala i obrazaca. Predstava je jednostavna i zanimljiva, na razmeđi dramskog i plesnog, uz humorne crte i popkulturne znakove te djeluje svježe.

ERVIN PAVLEKOVIĆ
Caption:
Minijatura »Pasivna interakcija s vanjskim svijetom«

Druga minijatura i/ili drugi dio prve minijature iste autorice, devetominutna »Pasivna interakcija s vanjskim svijetom« u izvedbi Natie Bunturi donosi uvid u svijet jedne žene u kontekstu suvremenosti – punom plastike, jer i sama jest plastika. Metaforički, no i doslovno, s obzirom na plesni kostim napravljen od plastike, to jest najlona, predstava se referira na konture naše zbilje koja biva zatrpana plastikom. Kao nekad obećavajući materijal, plastika je postala velik problem, a ljudska jedinka konzumira je na svakodnevnoj razini, pritom ne razmišljajući o posljedicama tog čina i procesa. Koreografski i idejno, plastika od samo kostimografskog obilježja postaje nova koža, novo ruho, tendencija izdvajanja, naglašavanja, no i propitivanja čovjekove (de)personalizacije putem takva materijala, a predstava je dakako aktualna kritička individualna ekološka uputa u suvremenost.

Kolaborativna dvadesetominutna izvedba »Tko Nitko« Xosilite, Nyka Piscopoa, Iakoba Gogotishvilija te Sellene Beram koja ju je i osmislila, u vrlo pesimističnom tonu distopijske naravi pokušala je ocrtati kontekstualnost uništavanja našeg planeta, i to uvidom u stanje od njezina nastanka, pojave života na zemlji, do kraja za koji je zaslužno ljudsko činjenje. Četvero plesača tako uz sugestivnu glazbenu podlogu u prvome dijelu plešu u mraku uz svjetiljke koje se pale i gase, potom jedan veliki svjetlosni snop biva centriran, a u svojem modusu pokreti daju do znanja kako se radi o borbi, strahu, no prije svega i utjecaju čovjeka na ono što smo dobili i što nam je dano – do potpunoga uništenja. Vrlo sugestivna, zanimljiva i mračnoga tona, aktualna je to predstava distopijskoga diskursa/ apokaliptične naravi koja nosi velik potencijal.

»BOGatstvo« Aleksandre Konieczne / Snimila Angela MAKSIMOVIĆ

Narativ uništenja

Tu izvedbu prati i svojevrstan eksperiment »Trebao je biti duet« Xosilite koji se tematski i idejno i uklapa u cjelokupan narativ uništenja, prije svega odnosi se na odumiranje jedne životinjske vrste, havajskih ptica medarica i njezina posljednjeg člana, mužjaka ptice čiji je pjev posljednji put odjeknuo i snimljen 1987. godine. Pjev koji je trebao značiti život, onaj koji je trebao biti nastavljen uz ženku, označio je zapravo kraj jedne vrste. Predstava koja uključuje jednu meku podlogu i slušalice jest svojevrstan eksperiment, umjetničko djelo u nastajanju koje može biti završeno jedino uz suradnju publike, iz koje svaki pojedinac mora i treba čuti posljednji pjev životinjske jedinke koja je nestala iz našega ekosustava – zbog nas.

Posljednja petominutna minijatura »Ja sam jezero« Natie Bunturi u izvedbi Giulie Roversi izravno se referira na legendu o Crnoj Kraljici koja se u različitim oblicima pojavljuje u mitologiji, književnosti te u folkloru mnogih zemalja te je tematizira. U književnosti i folkloru, Crna Kraljica je nerijetko prikazivana kao vrlo moćna, mistična, a u ovoj predstavi vrlo jednostavne koreografija, uz kostimografski dodatak jedne grane, pokazuje njezinu (mračnu) povezanost s prirodom, no i njezinu nepredvidivost. Iako vrlo kratka, nadasve sugestivna, atmosferična, predstava djeluje zanimljivo te svakako nosi potencijal daljnje razrade.

S ovogodišnjom temom održivosti drugog su dana rezidencijalni umjetnici pokušali odgovoriti na zadanu temu te iz vlastite vizure skicirati složenu problematiku kompleksnog koncepta održivosti. Uzimajući u obzir i samo značenje pojma održivost, no i njegovo tumačenje prema različitim umjetnicima, odgovor je svakako interdisciplinaran, sveden pod zajedničkim nazivnikom izvedbenih umjetnosti, uz podjednako zastupljeno dramsko, scensko, to jest plesno. U tom slučaju jasno je kako je održivost tumačena rezidencijalnim odgovorima zapravo jedna klackalica s održavanjem ravnoteže između individualnog s jedne strane i okolinskog s druge strane, pa tako umjetnički uključuje i ekološku, i kulturnu, i društveno-političku održivost koja je, jasno je, povezana s onom individualnom održivošću. Sam projekt pokazuje važnost kulturne razmjene te istraživački potencijal plesne umjetnosti koji je u ovom slučaju svakako došao do izražaja.