RIJEKA – (…) U zemlji u kojoj u prosjeku svaki stoti stanovnik godišnje pročita jednu jedincatu knjigu«, i Rijeka je dobila nobelovca, barem simbolično, i to u Kulturnom centru Kalvarija, u nedavno izvedenoj humorističnoj predstavi »Smrt nepoznatog nobelovca« u režiji Lucia Slame, nastaloj prema istoimenome tekstu, drami autora Srećka Cuculića napisanoj 2013. godine. Kao i ova autorova drama, i ostale drame u knjizi »Mjesec na trgu« – »Irska via Žabica« i »Mjesec na trgu« – problematiziraju riječku zbilju, svakodnevicu. Svaka od drama povezana je stoga s gradom Rijekom, a podtema i/li motivska konstanta svake od priča je i sama umjetnost ili pak njezino naličje (npr. Rijeka kao Europska prijestolnica kulture u »Irska via Žabica« ili slikar Udatny u drami »Mjesec na trgu«).

Radnja drame »Smrt nepoznatog nobelovca«, komedije koja traje nešto više od sat vremena i koja je podijeljena u pet činova, usmjerena je na nestanak lokalnog, neostvarenog riječkog pisca Marijana Kovača, što rezultira nizom različitih situacija koje pokazuju kompleksnost ljudskih međuodnosa, različitost ljudskih karaktera, kao i ljudske mane te narav pojedinaca. Uz obitelj koju čine žena nobelovca, njegov sin i njegova snaha, u priču su uključeni dakako i sami otmičari, kao i gradska uprava, gradonačelnik i pročelnica za kulturu.

Društveno-političke reference

Dobro osmišljena radnja razlaganjem različitih odnosa među likovima s obzirom na činove – otmičari-žrtva, žena/svekrva-snaha, žena/majka/svekrva-snaha-sin, gradonačelnik-pročelnica-obitelj – gradacijski postupno razotkriva i suštinu priče, ponašanje u teškoj obiteljskoj situaciji u kojoj je član obitelji, njezina glava, otet. Onaj prvotan šok i zabrinutost tako postupno prelaze u sasvim druge emocije; naime, obitelj besperspektivnog pisca, koji je za života pisao sebi za dušu, pa mu djela stoga nisu niti tiskana/objavljena, u nesreći vidi i tračak nade glede osiguravanja vlastite egzistencije.

Prvi čin svojevrsno je postavljanje kompleksnosti situacije i njezinoga konteksta, koji će se ponešto razlagati i u kasnijim činovima. Naime, u prvome činu otmičari, gazda i njegovi podređeni, dvojica pomagača (u izvornoj drami Gazda, Dragi, Stiv) dovode nesretnoga pisca pod pretpostavkom da je nobelovac, pa njegova obitelj može platiti otkupninu za otmicu. Iako i sam pisac višekratno ističe da on nije nobelovac i da nema tiskana djela (»kad sam već nobelovac, navedite mi barem jedan naslov djela koje sam napisao«), otmičari ustraju u svojemu naumu, što će u jednome dijelu i jedan od njih podcrtati tvrdnjom o lošim vremenima (čak) i za one koji su ogrezli u kriminalu. Očekivano, kriminalni je gazda glasan, odrješit, izravan i usmjeren na cilj, zgrtanje određene svote novca, dok su njegovi suradnici samo sljedbenici naučeni djelovati sukladno ciljevima u tome kriminalnome mikrokozmosu, a tu i tamo, u svemu tome, dođe i do koje iskre humanosti. O paradoksu vremena u kojemu se radnja zbiva pak govori (i) činjenica da je jedan od otmičara već bio u zatvoru, a vrijeme je kratio čitanjem hrvatskoga pravopisa, zbog čega će mu i gazda replicirati – »što i zatvor napravi od lopova«.

Takvih će humornih replika i(li) referenci na aktualno društveno-političko stanje, na nacionalistička obilježja, odnosno obilježja identiteta, do kraja ove satirične komedije biti nedvojbeno još; posebno su izražene one replike glede stanja književnosti u zemlji, pa se spominje da imamo više pisaca nego čitatelja, zatim je upečatljiv dio u kojem se spominje osoba koja sa Šukerovim dresom kopa po kontejneru za smeće, a također se i više puta naglašavaju i spominju hrvatski pravopis i gramatika, odnosno obilježja norme/uzusa (primjerice razlika između hrvatskog i srpskog – hiljada/tisuća) te nužnost njezina pridržavanja.

Satiriziranje stvarnosti

Da se radi o humornim refrakcijama stvarnosti i(li) njezinome satiriziranju, možda ponajbolje izvještava trenutak koji postaje svojevrstan dijapozitiv situacije u kojoj lopov govori kako on nije lopov, već je samo dio družine, a isti kao i oni mora biti kako se skupina ne bi raspala, kao i činjenica da otmičarima, kako izrjekom kažu, nije bitno ima li famozni nobelovac kakva objavljena djela ili ne. Uostalom, kako će šef otmičara kazati: »Kad tajkun mazne poduzeće, pita li ga itko koji broj cipela nosi?«.

Iako od samog početka pisac bezuspješno napominje kako on nije ostvareni pisac, time i osoba dubokoga džepa koja otmičarima (zapravo) treba, u terminima teorije performativnosti uloga nobelovca u predstavi nije stvar fakta, već samo(ga) izvođenja, pa pisac Kovač, s obzirom na to da ga i samo društvo tako tretira, u određenoj mjeri i postaje nobelovcem. Njegov identitet istaknutog umjetnika, nobelovca, oformljen je određenim diskurzivnim ponavljanjem, jednako kao što je i pročelnica za kulturu u svojoj funkciji jer se od nje tako očekuje, a ne zato što je uistinu kompetentna – obnaša funkciju bez funkcionalnosti.

Simptomatična je i činjenica da Marijan Kovač piše cijeloga života; no iako će sam napomenuti da je njegovo djelo literarno bezvrijedno, gledatelj zapravo ne dobiva informaciju o tome da je netko (stručan) i ocijenio bezvrijednost njegova literarnog rada. Baš zato, njegova životna situacija, ona besperspektivnog pisca, ogledalo je realnosti prema kojoj sve mogućnosti nisu rezervirane baš za svakoga, jer nema svatko priliku dobiti financijska sredstva za tiskanje svojega književnog materijala, kao što nema niti svaki pojedinac mogućnost da mu gradska vlast sufinancira izdavanje njegove knjige ili pak kakvoga drugog kulturnog sadržaja.

Upravo u toj činjenici ova predstava zadobiva itekako ruho aktualnosti, naše iskustvene zbilje, a pravo pitanje koje nameće jest ono glede stvaranja nove čitateljske i spisateljske publike; točnije, negdje u zraku u predstavi visi (i) pitanje koje su mjere i koje su aktivnosti gradskoga kulturnoga sektora, kao i resornoga ministarstva usmjerene na stvaranje novog pisca, na poticanje novih generacija pisaca, a u poveznici s time i one nove čitateljske publike.

Lik pročelnice za kulturu

Refleksije upravo ovoga značenjskog segmenta možemo iščitati i dalje u predstavi, napose u dijelu u kojemu pred sam kraj obitelj pisca dolazi na razgovor u gradsku upravu, a dočekuju je gradonačelnik i poslušna pročelnica za kulturu. Istančanih osjetila za menevriranje ljudskih vrednota u kontekstu gradske propagadne strategije, gradonačelnik s crvenom kravatom (simbolika crvene boje!) posve oprezno sa svojom pročelnicom pokušava riješiti novonastalu situaciju u kojoj grad (Rijeka) ima nepoznatog i neprepoznatog nobelovca, pa prije dolaska obitelji od pročelnice traži poneki konkretan odgovor, no ne uspijeva ga dobiti. S druge strane, gledatelj njihovim živopisnim i humornim dijalogom u kojemu ima i ponekih referenci, narodnorazgovornih mudrolija, itekako shvaća da pročelnica nije odveć sposobna karika u lancu izvršne vlasti, već, kako to i u stvarnosti biva iz poznatih nam razloga, samo sjedi u fotelji koja joj je ustupljena.

Foto David Andrić

U kontekstu toga čina, no i cjeline, posebno valja pohvaliti transfomacijski potencijal Galje Milošević koja od prvog tumačenja lucidne, promućurne i lijene snahe Đeni glasovno autentično tumači i pročelnicu, pa uspijeva u cijelome činu zadržati fokus na glasovnoj preoblici bez da klizne iz odabrane varijacije, što izaziva smijeh u gledatelja. Jednako je dobar i Bojan Lakoš koji uvjerljivo, dikcijski točno, tumači otmičarskog gazdu te kasnije gradonačelnika; dok je u prvome dijelu kad tumači šefa kriminalnog podzemlja intencionalno glasniji, vulgarniji, ekspresivniji, kasnije jačinu glasa i facijalnu ekspresiju prilagođava ulozi gradonačelnika, pa sve ostaje u granicama u funkciji primjerenog ophođenja sa suradnicima, čak i kada oni griješe. Lik pročelnice stoga je preslika one poznate nam kadrovske politike koja se provodi dekadama, kao i podsjetnik na poznat nam mentalitet onih u sustavu koji opstaju jer se, eto, kotač sustava vrti – sve dok ne zapne. Jako je dobra u svojoj ulozi i posve uvjerljiva bila i Jasna Jeličić koja tumači ženu (ne)suđenog nobelovca, a i ostatak glumačke ekipe pridonio je da predstava bude u cjelini jako dobra. U predstavi glume i Ivan Nižić, Sanjin Janjatović, Sandro Silić, Antonio Butorac i Bruno Polonijo.

Grad Rijeka

Prema poznatoj teoriji kulturnog kapitala, u društvu koje ne priznaje simboličku vrijednost umjetnosti, kulturni kapital umjetnika bez institucionalnog priznanja nevidljiv je i nema tržišnu vrijednost. I pisac Kovač u predstavi simbol je umjetnika čiji se rad nikada ne vrednuje institucionalno sve dok ne postane zanimljiv zbog svoje (lažne, to jest pogrešno pripisane) nagrade. Grad Rijeka u ovoj predstavi signalizira o mehanizmima kulturne politike; grad koji ima nobelovca mora se njime i pohvaliti, a činjenica da je i onda kad Grad ne zna što je on zapravo napisao, to iskoristivo dakako u političke svrhe, što ima poveznice s teorijom kulturne instrumentalizacije prema kojoj je umjetnost samo ukras. Naš grad u ovoj predstavi postaje (i) topos simboličkog prostora, mikrokozmos jednoga mentaliteta, odnosno grad koji pokušava na primjeru književnosti očuvati ono malo (kulturnog) identiteta, no opterećen je vlastitom institucionalnom neučinkovitošću.

S obzirom na to da pisac Kovač jest »nepoznati nobelovac« u zemlji u kojoj nitko ne čita, a svi žele kapitalizirati kulturu, predstava otvara pitanje umjetničkog stvaranja u društvu koje ne priznaje njegove vrijednosti. Uz to, posve kamijevski, on je pojedinac izvan sustava vrijednosti, pa njegov tragizam nije u tome što nije ranije priznat, već što svojevrsno priznanje – koje nije postignuće, već slučajnost i nesporazum, pa i manipulacija – dolazi u trenutku kada ono više nije istinito.

Kritika sustava

Glede same priče i likova, prije svega pročelnice za kulturu i gradonačelnika, valja reći kako oni postaju svojevrsne karikature birokratskog aparata (simbolično) i oznake mehanizama moći, no i neposobnosti, stoga je predstava u određenoj mjeri (i) kritika samoga sustava. Na metateatralnost predstave upućuju sami likovi koji više puta komentiraju stanje umjetnosti u gradu/državi, ali to čine iznutra, kao dionici toga sustava koji je ponekad i apsurdan. Štoviše, paradoks je da upravo oni koji najviše ismijavaju umjetnost i sami shvaćaju koliko je ona – za otmicu, u svrhu kapitalizacije i u svrhu političkog PR-a – važna.

Provodna nit predstave »Smrt nepoznatog nobelovca« jest pitanje/problem pisanja, književnosti, čitanja, autorstva i (ne)vidljivosti umjetnika u društvu koje deklarativno slavi kulturu, ali u stvarnosti je marginalizira, a sve to dodatno je obogaćeno galerijom karakterno različitih likova koji evociraju ozračje naše zbilje te upućuju na ljudske mane i onaj ljudski karakter koji i u neprilici vidi priliku za dobitkom. Na kraju, kako kaže izvorna drama i kako replicira jedan od likova u predstavi, »svatko sebe želi ovjekovječiti za budućnost« – na ovaj ili onaj način.