U prilogu RTL Direkta ovih dana prikazan je ukrajinski stand-up komičar tijekom svojeg nastupa, koji je otprilike objasnio da je ljudima potreban smijeh i usred rata te da humor djeluje poput terapije. Komičar je objasnio i da se u svojim šalama ne dotiče tema kao što su Mariupolj, ratna razaranja i ubijanje civila, već je njegova satirička oštrica prije svega usmjerena prema Putinu i njegovoj politici. Vidjela sam na televiziji i prilog u kojemu se u napadnutim ukrajinskim gradovima održavaju predstave u skloništima, a istodobno je rusko bombardiranje Donjeckog akademskog regionalnog dramskog kazališta u Mariupolju bilo jedan od najsmrtonosnijih napada na civile koji je kazalište pretvorio u masovnu grobnicu. Negdje u isto vrijeme, u svojem grotesknom igrokazu, Putin je posjetio neku vojnu bolnicu u kojoj je prikazan svega pokoji ranjenik s ruske strane, svi poredani pred predsjednikom u uredno ispeglanim pidžamama. Kasnije su uspoređivane snimke nekih drugih Putinovih obilaženja naroda pa je netko primijetio da se na njima pojavljuju uvijek ista lica, vjerojatno glumci koji su angažirani da glume ranjene vojnike, kuhare i što već treba. Igrom slučaja, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nekad je imao glumačku karijeru. Bavio se komedijom i osnovao produkcijsku tvrtku Kvartal 95, koja je proizvodila filmove, crtiće i televizijske emisije, uključujući TV-seriju »Sluga naroda«, u kojoj je Zelenski igrao ulogu ukrajinskog predsjednika. Serija se emitirala od 2015. do 2019. godine i bila je iznimno popularna.

Pritom Zelenski nije usamljeni primjer komičara koji je ušao u politiku. Jedan od njih je i Beppe Grillo, bivši talijanski komičar i bloger koji je zaslužan za osnivanje Pokreta 5 zvijezda. Bio je i jedan od osnivača populističkog Pokreta, koji je kapitalizirao nezadovoljstvo birača tradicionalnom politikom i političkim strankama. Pod njegovim vodstvom, Pokret je na lokalnim izborima 2012. godine postigao uspjeh, da bi na parlamentarnim izborima godinu dana kasnije dobili 25 posto glasova. Razočaranost birača tradicionalnim strankama na vlast u glavnom gradu Islanda dovela je glumca i stand-up komičara Jona Gnarra. Kada se 2010. godine natjecao za gradonačelnika Reykjavika, bilo je to više da bi ismijavao tamošnju politiku koja je, u velikoj financijskoj krizi, izgubila povjerenje birača. Sljedeći primjer je Jimmy Morales, televizijski komičar kojemu se put do predsjednika Gvatemale otvorio nakon što je njegov prethodnik u 2015. godini dao ostavku zbog korupcijskog skandala. No, od svih njih jedino je Zelenski, slikovito rečeno, iz komedije gurnut direktno u tragediju, u krvavi rat kojemu se još ne nazire kraj.

Smijemo li se u ratu i sličnim tragičnim okolnostima smijati? Može li humor biti obrana od surove stvarnosti? Je li smijeh uopće primjeren u takvom kontekstu? Sve su to pitanja otvorena za raspravu. Ukrajinski komičar koji zbija šale na račun krvnika i monstruma Putina podsjetio me na seriju »Allo ‘Allo!«, koja se i sada prikazuje na jednom od hrvatskih televizijskih programa. Radnja ove britanske komične serije odvija se u vrijeme Drugog svjetskog rata i da mi je netko prije nje rekao da se može sprdati s likovima nacista i fašista, ne bih tome baš vjerovala. Osim Charlieju Chaplinu, čiji je film »Veliki diktator« iz 1940. godine spoj satire na nacizam i tragikomedije. U filmu Chaplin glumi dvije uloge: skitnicu i diktatora Adenoida Hynkela, koji je parodija na Adolfa Hitlera. U Rijeci je trenutačno vrijeme ljetnog karnevala, pa je i to prilika za satiru na račun političara, vlastodržaca i tirana. Karneval nas je podsjetio i na pojam karnevalizacija ruskog filozofa i teoretičara književnosti Mihaila Bahtina, o kojem sjajan tekst možete pročitati u našem prilogu Mediteran ove nedjelje, iz pera vrsnog Jaroslava Pecnika.

Karnevalesknost (prema franc. carnavalesque: karnevalski, poput karnevala), pojam koji je u književnu teoriju uveo Bahtin knjigom »Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i pučka kultura srednjega vijeka«. Rabelaisovo se djelo otkriva kao vrhunac karnevalskog osjećaja svijeta u kojem se subverzivno brišu granice između visokog i niskog, ozbiljnog i smiješnog, umjetnosti i života, povučene u službenoj »ozbiljnoj« kulturi. Potonja se usmjerava na suhoparni duh, a karnevalska kultura promiče tzv. groteskno tijelo koje prerasta svoje razmjere da bi se, oslobođeno straha, spojilo s društvom i kozmosom.