Riječki HNK Ivana pl. Zajca svečano će otvoriti novu kazališnu sezonu sutra, kad je u 20 sati na programu koncert »Juranić & Jurinić«. Koncertom će ravnati maestro Zoran Juranić, a kao solist nastupit će Zagrepčanin Aljoša Jurinić (1989.) – zvijezda hrvatskog i svjetskog pijanizma. Sâm početak koncerta rezerviran je za Ivana pl. Zajca i njegovo djelo »Rapsodia fiumana«, a mladi Aljoša Jurinić izvest će drugi klavirski koncert Sergeja Prokofjeva. Na programu je i jedna od najpopularnijih Beethovenovih simfonija – Sedma. Uoči koncerta razgovaramo s Aljošom Jurinićem.

Što vam znači nastup u HNK-u Ivana pl. Zajca, i to pod ravnanjem Zorana Juranića?

– Jako sam sretan što ću svirati u Rijeci, u kojoj nisam svirao još od školskih ili studentskih dana. Grad je to koji se uvijek isticao kulturom na ovim prostorima, što me dodatno motivira. S maestrom Juranićem imam jedno vrlo pozitivno iskustvo i ne sumnjam da će nam to pomoći da i u Rijeci ostvarimo kompaktnu i iskrenu suradnju.

Izvest ćete »Koncert za klavir i orkestar br. 2 u g-molu op.16« Sergeja Prokofjeva. Na konferenciji za novinare maestro Juranić kazao je da je riječ o jednom od najtežih i najkompliciranijih djela klavirske literature. Zašto je to tako i kako vi doživljavate ovo djelo?

– Drugi klavirski koncert Prokofjeva smatra se jednim od najtežih djela klasične klavirske literature, i pritom se prvenstveno misli na tehničke zahtjeve koji su mjestimično na granici izvedivog. No ono što je mene privuklo ovom djelu su druge vrijednosti – poput estetike i velikog patosa koji prožima djelo koje je vrlo mladi Prokofjev skladao nakon smrti bliskog prijatelja, a u socijalnom kontekstu Rusije neposredno prije Prvog svjetskog rata. To je remek-djelo klavirske literature, a tehnički zahtjevi su samo dodatni izazov.

Zadovoljan karijerom

Iza vas su brojna uspješna pijanistička natjecanja i koncerti. Kako se u ovom trenutku razvija vaša karijera i jeste li zadovoljni?

– U posljednje dvije godine sam doista zadovoljan kako se razvija moja karijera, a i bliža budućnost donosi dosta novih nastupa; u Hrvatskoj, drugim europskim zemljama, a i na drugim kontinentima.

Kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan? Koliko vremena posvećujete sviranju?

– Sviram tri do četiri sata dnevno, bez iznimke, osim kad me putovanja spriječe. Osim toga živim život ispunjen najvrednijim sadržajima – konzumacijom svih drugih umjetnosti s naglaskom na film, književnost i kazalište, treninzima u teretani, kuhanjem, praćenjem elitnog nivoa većine važnijih sportova, druženjima sa suprugom i prijateljima i otkrivanju novih životnih čari svakog dana.

Koji su vam kompozitori omiljeni i slušate li nešto i izvan klasične glazbe?

– Najviše volim svaku skladbu koju u datom trenutku sviram, ali kada govorim o skladateljima dok nisam za klavirom ističem Chopina, Schumanna, Debussyja i Ravela. Baviti se onime što čovjek najviše voli raditi je najveća sreća u životu, ali kao i sve drugo, ima i minus – kad hobi postane posao, prestaje biti hobi. Zato je moj odnos s klasičnom glazbom profesionalno uživanje. Slušam je gotovo isključivo prilikom analiziranja djela koja su u relaciji s mojim repertoarom ili proučavajući izvedbe drugih pijanista skladbi koje i sam izvodim.

A moje slušanje glazbe kao razonode svodi se na popularnu glazbu i jedini kriterij je kvaliteta. Pa su tako primjerice tri koncerta koja najviše pamtim onaj britanskog trip hop benda Portishead u dvorcu kraj Verone, nastup repera Kanyea Westa u njegovoj rodnoj Atlanti i koncert kanadskih indie-rockera Arcade Fire u njujorškom Madison Square Gardenu.

Nogomet i klasika

U djetinjstvu ste se bavili nogometom. Kako se razvila vaša ljubav prema glazbi i klaviru? Postoji li neka »tajna veza« između nogometa i glazbe?

– Klasična glazba i sport jedine su dvije aktivnosti, koliko je meni poznato, koje čovjek mora početi ozbiljno raditi u ranom djetinjstvu želi li se profesionalno njima baviti. U dvadesetim godinama mi smo u svoju profesiju već uložili tisuće i tisuće sati direktnog rada, dok se kod većine drugih poziva tek tada odlučuje čime se čovjek želi baviti. To dovodi do brojnih dodirnih točaka, poput rane specijalizacije na štetu opće naobrazbe, sklonosti zatvaranju u uzak krug ljudi koji vas razumiju, potencijalno rano pregorijevanje… I to su sve stvari koje se trudim neutralizirati!

Zaigrate li još uvijek ponekad nogomet?

– Zaigram nogomet s prijateljima nekoliko puta godišnje. Svaki kontaktni sport je riskantan, pa s tako niskom učestalošću smanjujem rizik, a užitak je za mene ogroman. Kontrolirani rizik, rekao bi jedan naš trener…

Može li se u Hrvatskoj živjeti od klasične glazbe?

– Klasična glazba je univerzalni jezik i ne znam nikoga tko se u svojim nastupima limitira na »svoju« državu. Posebno je to očito kod nas pijanista koji ne možemo imati stalan posao u orkestru. Trenutno od sviranja dobivam i više nego što ispunjava moje skromne potrebe, ali dalja budućnost je neizvjesna. No da se vratim na prethodne motive – izazov i rizik – bez kojih nema vrijednog življenja.

Kakvi su vam sljedeći planovi?

– Nedavno sam preselio u New York gdje je moja supruga, muzikoterapeutkinja, postala znanstveni novak u jednoj prestižnoj bolnici. Većina mojih nastupa je u Europi, gdje ću dolaziti otprilike jednom mjesečno, često na više nastupa u nizu, uz angažmane u Americi. Sve u svemu čeka me vrlo uzbudljivo razdoblje, a jako sam uzbuđen što jesenski dio sezone otvaram baš u Rijeci!