RIJEKA – Večeras će na sceni riječkog Kazališta Ivana pl. Zajca biti premijerno izvedena predstava Hrvatske drame, tragedija »Macbeth« u režiji Eduarda Milera.

Naslovnu ulogu tiranina Macbetha interpretira zagrebački glumac Ozren Grabarić koji je već do sada ostvario niz sjajnih uloga za koje je dobio brojne nagrade.

Uz stalni glumački angažman u svom matičnom Kazalištu »Gavella« često gostuje u Dramskom pozorištu u Beogradu, a televizijskim gledateljima dobro je poznat i po ulogama u serijama kao što su »Crno-bijeli svijet« i »Mrkomir prvi«. Uz svoj glumački angažman docent je i na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na katedri za scenski govor.

U predstavi »Macbeth«, poznatoj i kao najkrvavijoj Shakespeareovoj tragediji, Ozren Grabarić kroz ulogu propituje tamnu stranu ljudske naravi i okolnosti u kojima se glavni lik razvija u tiranina. Osim o glumi i novim kazališnim trendovima, glumac u razgovoru komentira stanje i poziciju kazališta i kulture općenito u današnjim društvenim i političkim odnosima.

Uzbudljivo je igrati ekstreme

Igrate glavnu ulogu u predstavi »Macbeth«, kako se osjećate u koži tiranina, jednom ste čak izjavili kako je lijepo biti diktator, pa makar i na sceni. Još uvijek tako mislite?

– Uvijek je uzbudljivo na sceni igrati ekstreme, odmaknuti se od sebe što dalje i staviti se u ulogu tiranina, ubojice, diktatora. Još je zanimljivije promatrati kako se dolazi do tih stanja, kako ljudi postaju okrutni. Svi su ti likovi prije svega ljudi i ta ljudska priroda je ono što nas spaja i što čini da možemo proniknuti u njihovu bit, a okolnosti su te koje stvaraju tirane i ubojice. Ako želiš saznati kakav je čovjek, daj mu vlast, kaže jedna poslovica.

Tome nas teatar uči i navodi da preispitamo sebe. Postajemo li i mi, kad se okolnosti tako sklope, korumpirani i nepravedni.

Hannah Arendt nas je podučila tome kad je pisala o Eichmannu i kad je govorila o banalnosti zla. Svi mi mislimo da je ekstremno zlo negdje daleko od nas, da su to neki nastrani daleki ljudi, ali pravo pitanje je što ako to zlo leži skriveno duboko u svakome od nas.

Da, priča je to o tamnoj strani ljudske naravi koja nažalost, gledano kroz povijest, često ispliva u svom najopakijem obliku. U tom smislu dok ste pripremali ulogu na što ste se, osim teksta, najviše oslanjali?

– Ja se uvijek oslanjam na tekst. Tekst je za mene prva stepenica i putokaz. Provodim puno vremena usvajajući tekst, sve dok ne postane moja druga priroda, da mogu ne misliti na njega i pustiti tijelu da reagira na podražaje skrivene u riječima.

Zatim se oslanjam na partnere i promatram njihov spoj s materijalom, a onda se naravno oslanjam i na redatelja čija zamisao ponekad odudara od onoga što ste sami u tekstu pronašli, ali upravo je to uzbudljiv dio procesa dok isprobavate i rastvarate razne mogućnosti. Shakespeare je idealan za takvu vrstu procesa, jer u svojoj poeziji nosi mnoga značenja, a glumac je receptor koji otkriva s kojim slojevima njegovo biće najviše rezonira.

Svijet funkcionira na oprečnostima

»Macbetha« prati priča o ukletoj predstavi, a čini se da je ukleto upravo to što čovjek nosi u sebi. Smatrate li da dobrota i svaka pozitivnost nužno trebaju ravnotežu, odnosno svijest i o onom suprotnom?

– U nama postoji i jedno i drugo. Spoznajemo ljubav samo ako znamo za mržnju, cijenimo mir samo kada smo okruženi kaosom… Cijeli svijet funkcionira na oprečnostima i trenje tih krajnosti daje iskru koja pokreće svijet.

Nije ni čudo da ljudi najviše vole fotografirati zalaske i izlaske sunca, to je onaj najljepši dio dana kada se oprečnosti dodiruju, kad se tama i svjetlo pretapaju, kad dan pozdravlja noć i kada noć odzdravlja danu…

U tom kratkom susretu kontradiktornih sila oslobađaju se snažne, gotovo katarzične emocije. Upravo zato smatram da je najuzbudljivije na pozornici tražiti takve momente, kad u zločincu nađete dobro, kad u tragediji otkrijete komediju.

Na sceni je ovaj put uz vas riječka glumica Olivera Baljak. Jeste li zadovoljni, odnosno kako biste opisali vašu suigru?

– Olivera i ja se već dugo znamo. Gledao sam je često na pozornici i s veseljem sam dolazio u riječki HNK gledati predstave. Izuzetno cijenim riječki ansambl i gledao sam ovdje fantastične predstave i Oliverine sjajne uloge.

Zanimljivo mi je kako je glumica s takvom karijerom i toliko iskustva još uvijek otvorena za preispitivanje i za iskreni razgovor o glumačkom procesu. Prije nekoliko godina smo izrazili želju da radimo nešto zajedno.

Valjda su nas zvijezde čule i skovale plan da nas spoje u »Macbethu«.

Ozren Grabarić kao novi riječki Macbeth / Foto Dražen Šokčević

Rijeka ima specifičnu priču

Osim što pripremate riječku premijeru, imate i druge obaveze prema svom matičnom Kazalištu »Gavella«, ali i Dramskom pozorištu u Beogradu. U Rijeci niste često, ali u usporedbi sa Zagrebom i Beogradom kako biste je opisali iz svoje glumačke perspektive?

– Rijeka ima specifičnu priču, vrlo zanimljivu kazališnu povijest i neiscrpan potencijal da se razvije u snažno kazališno središte.

Prvo, geografski gledano izuzetna je pozicija Rijeke, na samo sat i pol od Zagreba, Ljubljane i Trsta, što znači da možete bez velikih problema privući umjetnike iz tih većih kulturnih sredina i dogovoriti suradnje.

Drugo, kad smo bili studenti često smo dolazili na Međunarodni festival malih scena koji je bio jedan od najboljih kazališnih festivala u Hrvatskoj. Tu smo mogli vidjeti sjajne predstave, ne samo iz regije nego i šire. Osobno mi je taj festival izuzetno značajan, jer sam na njemu dobio svoju prvu strukovnu nagradu za ulogu Vratila u »Snu ljetne noći« u režiji Aleksandra Popovskog i produkciji Kazališta »Gavella«. To je bio moj prvi uspjeh, koji mi je kao mladom umjetniku dao krila za daljnji let.

S Oliverom Frljićem kazalište je dobilo jaku subverzivnu dimenziju, Rade i Lenka su pokrenuli studij glume i odgojili zanimljive mlade umjetnike, mnogi od njih su sada i zaposleni u »Zajcu«. Sve je to stvorilo sjajan potencijal, koji još čeka da se razvije u potpunosti.

Grad treba biti spreman na veća izdavanja za kulturu i trebalo bi razviti bolju kulturnu strategiju, koja bi privukla veći broj umjetnika da dolaze ovdje.

HNK »Zajc« ima probleme kao i ostale nacionalne kuće, naime ovdje se »tuku« čak četiri ansambla za jednu scenu, nema dovoljno dramskih premijera ni repriznih igranja, pa time ni šansi za razvoj potencijala tih mladih talentiranih ljudi, jer se glumci i glumački ansambl razvijaju jedino bivanjem pred publikom.

Rijeka ima i sjajne alternativne industrijske prostore koji se mogu koristiti u kazališne svrhe, nekad je i Riječko ljeto bilo bogato ambijentalnim predstavama kojih se i danas sjećam.

Uz pametniju strategiju, Rijeka zaista može postati novo kulturno žarište.

Gdje se glumački najbolje osjećate?

– Rekao bih da se u svakom kazalištu osjećam kao kod kuće. Ne stvaram razlike između kazališta, ne vjerujem u podjele i ne vjerujem da teatri mogu biti međusobna konkurencija. Smatram da se teatri samo mogu nadopunjavati i kako je uspjeh jednog teatra uspjeh svih nas, kao što je i neuspjeh jednog teatra isto tako neuspjeh svih nas.

Za mene je pozornica mjesto gdje se sanja otvorenih očiju i gdje je sve moguće. Tu se osjećam sigurno i kao kod kuće.

Svaka sredina ima svoj specifikum, a najbolje se osjećam kada mijenjam sredine, jer osjećam da predugo bivanje na jednom mjestu može dovesti do automatizma u radu, manire i klišejiziranih rješenja te potencijalno vodi u glumačku smrt.

Poimanje demokracije

O Beogradskom dramskom pozorištu govorili ste često i vrlo pozitivno, znači li to da su tamo zreliji teatarski odnosi od onih koji vladaju na našim scenama?

– U Beogradu se još uvijek osjeća kult glumaca. Glumci su dio kolektivnog pamćenja i mitova koji se prenose iz generacije u generaciju. Ti mitovi se uglavnom vrte oko glumaca, njihovih najboljih uloga, citiraju se replike iz njihovih najboljih filmova, grad je prožet grafitima najvećih srpskih glumaca i sve u svemu vidi se ogromno poštovanje u narodu prema glumcima.

Tamo postoji još uvijek sustav »zvjezdaštva«, točno znate tko je u takozvanoj prvoj ligi, i to se itekako poštuje. Mi smo to u Hrvatskoj prezreli, jer smo to doživjeli kao primitivni sustav, ali on itekako ima svoje prednosti, naravno i svoje mane.

Sve više osjećam kako smo u našem poimanju demokracije zaboravili da u svakom sustavu, pa i demokratskom postoji hijerarhija. Imam osjećaj kako nas je demokracija ovdje naučila receptu: dodajte žličicu pametnih u lonac glupih, promiješajte i vidjet ćete da smo svi jednaki. Ne, demokracija nas uči da svi imamo jednaka prava, ali nismo svi jednaki, a hijerarhija nam treba kako bi nam oni najbolji pokazali put.

Ali, da me se pogrešno ne razumije, hijerarhija podrazumijeva i odgovornost, to jest da oni pri vrhu imaju i puno veću odgovornost te bi svojim djelima morali dokazati da su sposobni usmjeravati i voditi.

Što je glumcu najpotrebnije da bi se osjećao dobro, zadovoljenog glumačkog habitusa?

– Da bi glumački habitus bio zadovoljen, nije poželjno da se uvijek osjeća dobro, jer to znači da djeluje u uskom području svoje sigurne zone. Neznanje je početna glumčeva točka, koliko god on imao iskustva, godina, uloga i nagrada, mora se na svakom novom početku ponovo suočiti s bolnom pozicijom neznanja, s istim strahovima i sumnjama, a jedino pozicija neznanja može dovesti do pozicije saznavanja i novih spoznavanja. Glumac mora gledati s jednim znatiželjnim i drugim naivnim okom svijet koji ga okružuje.

Izvanredni ste profesor na Akademiji. Što biste rekli, kakve nam mlade generacije glumaca stižu?

– Mogu sa zadovoljstvom priznati kako dolaze neke sjajne generacije i talentirani mladi ljudi koji se već polako probijaju i snalaze na našem turbulentnom tržištu. Naravno, važno je znati da Akademija ne stvara glumce, već je samo jedna faza glumčeva razvojnog puta.

Hoće li zaista postati glumci ovisi o njihovoj zainteresiranosti da kontinuirano produbljuju svoju glumačku osobnost i razvijaju vlastitu tehniku.

Čini se da je prethodna generacija glumaca bila puno plodnija ili je samo bilo više projekata i prostora u smislu televizijskih serija, filmova…?

– Čini mi se da danas postoji inflacija proizvoda i deflacija kvalitete. Današnjim novim generacijama je sve teže i teže, a generacije se ne mogu uspoređivati, jer su okolnosti potpuno drukčije. Danas se radi više i brže, a to ne pridonosi razvoju umijeća već razvoju frustracija.

Teatar nije samo za kulturnu elitu

Smatrate li da i teatar mora mijenjati svoje navike, naime trend je važan u svemu, zar ne?

– Teatar mora ostati ono što jest i u tom se smislu nije puno mijenjao. Nastao je onoga trenutka kada su se prvi ljudi okupili oko vatre i počeli prepričavati dogodovštine. Od tada vatru smo zamijenili reflektorima, ali je princip ostao isti. Grupa ljudi priča drugoj grupi ljudi jednu priču. Teatar bi mogao biti taj koji postavlja neke trendove, ali ne bi trebao nužno podlijegati trendovima. Primjerice, sad je u trendu da glumci u predstavama govore u mikrofon što mislim da je ponegdje sigurno opravdano, ali često potpuno kontraindicirano onome što je suština teatra. Suština je upravo čuti ljudski glas, neposredno, direktno iz glumčeva tijela, glas koji nosi sve one suptilne titraje unutarnje glumčeve događajnosti. Teatar je oblik komunikacije koja se odvija dvosmjerno, glumac na sceni itekako osjeća publiku, ako je nemirna njegovo se pouzdanje ruši, ako je koncentrirana i prisutna njegov kreativni impuls dobiva zamašaj, a publika s druge strane sluša i promatra živu glumačku suigru. To je ona snaga koja će kazalištu uvijek donositi prednost nad filmom, gdje se ta komunikacija odvija jednosmjerno i gdje glumčev glas dopire do nas kroz neku vrstu digitalne alkemije. Dobar teatar je rijedak, ali kad se dogodi on je neizmjerno duboko transformativno iskustvo.

Kako percipirate suvremeni teatar, koji bi koncept prema vašem mišljenju bio zadovoljavajući?

– Teško mi je odrediti što bi to bio suvremeni teatar. Danas postoje toliko različiti teatarski izričaji da je možda teže nego ikad prije definirati pravac i stil kojim je hrvatski teatar krenuo, ako je uopće ikamo krenuo. Upravo iz tog razloga danas je puno teže napraviti predstavu koja bi zadovoljila velik broj ljudi, jer su ukusi i potrebe toliko različiti. Mislim da suvremeni teatar može biti što god hoće, samo ne smije izgubiti iz vida svoju društvenu funkciju, što podrazumijeva da mora biti namijenjen narodu. To naravno ne znači da imate dva glumca, dvije stolice i tri vica, ali znači da morate itekako promišljati o ljudima i o sredini za koju radite predstavu. Teatar svakako ne smije biti samo za kulturnu elitu koja se u svojoj umišljenosti odvaja i nadvija nad publikom za koju radi i od koje živi.

Koliko je važno da te potrebe budu podržane od strane institucija?

– Institucije bi trebale odgovoriti na pitanje koje se tako rijetko postavlja u javnom diskursu, a to je zašto je kultura važna. Nakon toga trebaju odgovoriti na pitanje kakva nam kultura treba, a zatim mogu promišljati o pitanju kakvu kulturu imamo. Odgovori na ta tri fundamentalna pitanja trebali bi biti temelj za projektiranje kulturne politike. Onda bi gradske i državna vlast trebale podržati financijama takvu kulturnu politiku. Nažalost, u glavama vlasti mota se uvijek samo jedna riječ: ekonomija, to jest kako napuniti blagajnu, kako će se investicija isplatiti. Kultura im je, eto, bacanje novaca, neko nužno zlo, privjesak civiliziranog svijeta. Dok naši poglavari ne shvate da kultura jest ekonomija i da se svaki uložen euro u kulturu višestruko vraća, naime ona može itekako pridonositi ekonomiji, ali što je još važnije, kultura razvija ukus, građansku svijest i kritičku misao. Kulturom se treba baviti, kulturu treba konzumirati, kulturu treba promovirati, kulturu treba poticati, jer ona itekako razvija zajednicu, a ja bih svakako radije živio u zajednici pametnih siromaha nego u onoj bogatih glupana.