»Postolar« je žanrovski teško odrediva opera, Bersina je namjera bila skladati »operu za veliku djecu« pa je stoga i posegnuo za bajkom, ali je pritom ostao vjeran sebi što se tiče ozbiljnosti pristupa glazbi
Fantastična opera Blagoja Berse »Postolar iz Delfta« u petak će četvrti put u svojoj povijesti biti uprizorena na daskama Opere HNK Zagreb. Praizvedena je 26. siječnja, 1914. u Zagrebu, godine 1918. u Beču je kratko igrala u Volkstheatru, koncertno je ponovo izvedena tek 1974. u »Lisinskom«, a scenski 1980. godine u zagrebačkom HNK-u. Čini se da ništa Bersinom »Postolaru« nije do današnjih dana išlo u prilog. Stoga se s najvećim nestrpljenjem očekuje novovjeko uprizorenje, u režiji Krešimira Dolenčića i pod dirigentskom rukom Ivana Josipa Skendera, a sa solističkom ekipom mladih i entuzijastičnih snaga zagrebačke opere.
Nadahnuto napisana partitura
– Moram odmah reći da sam oduševljen atmosferom u kojoj je nastajao naš »Postolar iz Delfta« – imamo dvije solističke podjele koje su podjednako umjetnički snažne, a velika je stvar raditi s ljudima koji domaćem djelu prilaze s toliko radosti, kaže Krešimir Dolenčić, s kojim razgovaram uoči premijere, i nastavlja: – Ovo govorim iz iskustva, jer sam na scenu posljednjih desetljeća postavio mnoga hrvatska glazbeno-scenska djela – od »Ere s onoga svijeta« i »Nikole Šubića Zrinjskog«, preko Tijardovićevih opereta do Kabiljova »Casanove« i Bradićeve »Crux dissimulata« – i znam kako se rad na domaćoj literaturi često smatra gubitkom vremena. Žalosno je do koje mjere ne poštujemo ono što imamo. Tim više cijenim veselje s kojim smo radili Bersinog »Postolara« – vrlo neobično i kompleksno djelo koje zaslužuje da bude na repertoaru nacionalne operne kuće.
Po čemu se Bersin »Postolar iz Delfta« izdvaja od djela hrvatskih skladatelja koje ste spomenuli? – To je u prvom redu žanrovski teško odrediva opera, čemu svakako pridonosi i libreto koji je za predložak imao »Srećine kaljače« H. C. Andersena. I najpoznatijeg tvorca bajki teško da se može žanrovski svrstati – njegove su bajke koliko lijepe toliko i okrutne, a sudbine njegovih likova često su potresne i najblaže rečeno depresivne, nimalo prikladne za čitanje prije spavanja – sjetimo se samo »Djevojčice sa žigicama« ili »Male sirene«. Osim toga, Andersen ima introvertnu zapričanost karakterističnu za vrijeme u kojem je živio. Nešto ranije su i braća Grimm pričali strašne priče… Bersina je namjera bila skladati »operu za veliku djecu« pa je stoga i posegnuo za bajkom kao predloškom, ali je pritom ostao vjeran sebi što se tiče ozbiljnosti pristupa glazbi. Radi se dakle o vrlo nadahnuto i virtuozno napisanoj partituri, koja – zahvaljujući fantastičnom sadržaju – u trećem činu doživljava dramski obrat. Što se sadržaja tiče, priča o siromaštvu, (ne)sreći koju donosi bogatstvo i, gotovo u pravilu, pouci, odnosno želji da se sve vrati na staro, ima i u našoj literaturi – »Ribar Palunko i njegova žena«, »Bajka o zlatnoj ribici«, da ne spominjem meni najdražu, najmaštovitiju autoricu bajki Ivanu Brlić Mažuranić i njenu do suza dirljivu priču »Šuma Striborova«. Sve te priče o sreći imaju pouku, a ta je da sreća nije u novcu. E, pa Blagoje Bersa i njegovi libretisti A. M. Willner i J. Wilhelm krenuli su i korak dalje! Kad njegov Postolar shvati pouku o bogatsvu, kad uvidi da mu i obitelj propada, on sve – pošalje k’vragu! Tu dolazi do dramatičnog obrata u libretu i glazbi – zato se treći čin opere događa u Paklu!
Umjetnički tim predstave čine scenografkinja Dinka Jeričević, kostimograf Goran Lelas, koreografkinja Snježana Abramović Milković i dizajner svjetla Deni Šesnić, dakle moji česti suradnici, i – ne na posljednjem mjestu – dirigent Ivan Josip Skender s kojim radim prvi put, ali ga smatram zaista sjajnim dirigentom i velikim opernim znalcem.
Nesretno vrijeme
Kako tumačite tu prekretnicu? – Bersa je živio u vrijeme procvata kazališne umjetnosti – Europom su vladale operete i velike opere. Dvadesetak najpoznatijih opera svih vremena praizvedeno je u tih dva desetljeća – od 1895. do 1914.godine. Iako je bio vrijedan i darovit, Bersa nije živio ni dobro, ni lako. Nakon opere »Oganj« koja je naišla na dobre kritike, dobio je narudžbu iz Londona da napiše »lakše djelo« pa je zato, pretpostavljam, za predložak uzeo bajku.
Piet – Vitomir Marof, Ljubomir Puškarić, Matija Meić (studijska uloga) Mintje – Jelena Kordić, Helena Lucić Šego Sreća – Gorana Biondić, Ivana Lazar Boonekamp – Ozren Bilušić, Henrik Šimunković Klotilda – Monika Cerovčec, Marija Kuhar Šoša Jan – Domagoj Dorotić, Stjepan Franetović Lisbeth – Tamara Franetović Felbinger, Valentina Fijačko Nesreća – Zrinko Sočo, Tvrtko Stipić Klaus – Siniša Štork, Ivica Trubić, Filip Sever (studijska uloga) Lakaj – Mario Bokun, Marko Cvetko
A taj obrat u Paklu, možda je pokušaj da se približi opereti! Želja da njegovo djelo krene europskim pozornicama i donese mu toliko žuđeni – bolji život… Ali ništa se od toga nije dogodilo. Blagoje Bersa naprosto nije bio predodređen za sreću. Nakon mukotrpna rada stvorio svoju petu i ujedno posljednju operu, »Postolara iz Delfta« ili »Schustera« kako ga je od milja zvao, podarivši mu život u ne baš najsretnije vrijeme. Bersa je završio »Postolara« u Beču, na Badnju večer 1913. godine. Do londonske premijere nije došlo, a bečku je izvedbu – kao neprikladno djelo – odbila i Voklsopera. U godini kada je počeo Prvi svjetski rat i raspala se Monarhija, Bersa stiže u Zagreb gdje se »Postolar« prvi put izvodi u HNK-u. Sa svega četiri reprize.
Vizionarski zvukovi
Bečka se premijera dogodila u Volksteateru tek 1918. godine. Opet politički u krivo vrijeme za Blagoja Bersu, popraćena lošim kritikama i nerazumijevanjem. Osim što nije postao poznat u Europi, Bersa nije stekao slavu ni u domovini… Ipak, fantastični finale te opere nudi utjehu i smirenje. A cjelokupno djelo daje razlog da se danas ponovo izvodi.
Naslućujete li zašto se u prethodnim izvedbama »Postolar« tako kratko zadržavao na repertoaru? – Ne znam za praizvedbu, ali tretman ove opere, prije 30 godina, očito nije bio dostojan veličine djela. Prijevod na hrvatski jezik bio je katastrofalan (u originalu je »Postolar« pisan na njemačkom, i tako ćemo ga mi i izvoditi). Ja sam povezao »Postolara« s Bersom i njegovim životom, protkao sam operu glumačkim čitanjem tekstova o sreći u dramaturškoj obradi Sanje Ivić (Goethea, Schopenhauera, Nietzschea)… Jer, »Postolar iz Delfta« nije bajka – to je ozbiljna životna priča, vrlo bliska životu samoga Berse, koji unatoč dobrom obrazovanju i visokim sposobnostima, nikada nije doživio priznanje. Smatrali su ga eklektikom, a on je upravo u »Postolaru« anticipirao neke pojave koje su zavladale europskom glazbom nakon njegove smrti. U djelu koje je mišljeno laganom, operetno tretiranom bajkom, čuju se ne samo Bersini prethodnici nego i vizionarski zvukovi Stravinskoga, Berga, Weilla… Osim što nikada nije bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, Blagoje Bersa bio je pripadnik malog naroda. I to je bio njegov hendikep.
