Prije početka »Trilogije o hrvatskom fašizmu« posjetitelji su se u akciji kazališne skupine God’s Entertainment iz Beča mogli »skenirati« na šovinizam. Na mali šator, označen hrvatskom zastavom, postavljena je demografska mapa Rijeke koja je podijeljena prema zonama u kojima žive Hrvati, Talijani, Bosanci, Romi, radnička klasa, socijalisti i homosekualci, a označena je i zona za turizam i investitore. Građani koji su se odazvali testiranju odgovarali su na pitanja iz upitnika i prema tome upućivani na skeniranje šovinizma. Bilo je i onih za koje je zaključeno da nisu šovinisti, pa nisu morali proći skener šovinizma.

Dodajmo i da su »Trilogiju o hrvatskom fašizmu« došli pogledati bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević, predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić i glumac Vilim Matula koji je glumio u splitskim »Bakhama«.

Igranjem »Bakhi« ispred ulaza u HNK Ivana pl. Zajca još je više naglašena stalna preokupacija Frljića i Blaževića temom odnosa politike/ideologije i kazališta. U prvom prizoru iz mrtvačkih vreća, označenih imenima Milana Levara, Josipa Reihl-Kira i Aleksandre Zec, izlaze glumci u maskirnim uniformama (kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović) i s hrvatskim zastavama. Podsjetnik je to na tamne mrlje novije hrvatske povijesti: Milan Levar bivši je oficir Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata, poznat po tome što je sredinom 1990-ih zajedno sa dva svoja suborca dobrovoljno svjedočio pred Haškim sudom o masakru nad građanima srpske nacionalnosti koji su počinile hrvatske vojne i paravojne formacije u je sen 1991. godine. Levar, kojemu se zbog svjedočenja prijetilo smrću, ubijen je podmetnutom bombom u Gospiću 2000. godine, a počinitelji i naručitelji tog ubojstva nikada nisu pronađeni i procesuirani. Josip Reihl-Kir bio je zapovjednik osječke policije, ubijen iz zasjede 1991. godine. Samo ubojstvo, unatoč kasnijem suđenju ubojici, nikada nije dokraja rasvijetljeno. Josip Reihl-Kir nije ubijen slučajno, nego zato jer je bio protiv rata. Njegovo je ubojstvo organizirao ekstremni dio HDZ-a u Osijeku. Ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec primjer je najekstremnijeg zločina – ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca, a potom i svoje majke. Njeni egzekutori, unatoč njihovu   priznanju i materijalnim dokazima, ostali su na slobodi…

»Bakhe« govore o skrivanju i negiranju ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj, a Euripidova tragedija svedena je na višekratno ponavljanje izvještaja Glasnika o ubojstvu izvršenom izvan prostora predočenog na pozornici, o činu komadanja tijela koji prema predstavljačkoj konvenciji ipak valja zadržati u granicama teksta i govora, dakle izvan pogleda gledatelja. Oliver Frljić i Marin Blažević promišljeno su povezali tkivo starogrčke tragedije sa suvremenošću. Euripidov Glasnik pripovijeda o ekstatičnim obrednim plesovima Bakhantica te krvavom finalu u kojemu Pentejeva pijana majka Agava, ne prepoznajući sina, natakne njegovu glavu na Dionizov štap i ponese je kući kao lovački trofej.

Ksenofobična mašina

Sukladno brutalnim detaljima o komadanju Pentejeva tijela, kao scenski rekviziti, u minimalističkoj scenografiji svedenoj na bijeli krug (svjetlo je oblikovao Alan Vukelić), koriste se komadi mesa i detalj odijela skrojenog od sirovog mesa. To je uvod u prizor u kojemu jedan od likova u minijaturnoj kazališnoj kutiji melje meso u kuhinjskoj mašinici, a glumci s baroknim vlasuljama potom ritualno spaljuju kartonsku maketu s fotografijom zagrebačkog HNK-a. Na platnu, spuštenom s balkona riječkog Kazališta, zatim se puštaju snimke proslave Tuđmanova rođendana u HNK-u Zagreb, gdje su u čast tadašnjeg predsjednika nastupili hrvatski glumački i operni prvaci. Ove snimke uokviruje sintagma »ksenofobična mašina«, dok se usporedno kao komentar projicira misao Branka Gavelle koji poziva na umjetničku odgovornost glumaca. 

Ovo pitanje odgovornosti kazališta, odnosno hrvatskog glumišta, za počinjene zločine i šutnju o njima Frljić i Blažević dalje razvijaju u »Aleksandri Zec« i naročito »Hrvatskom glumištu«. Spaljivanje makete zagrebačkog HNK-a uvod je u snimku Sanaderova govora na splitskoj Rivi iz 2001. godine kad je u ulozi šefa HDZ-a izrazio javnu podršku hrvatskim generalima koje je Haški sud tražio zbog optužbi o ratnim zločinima. Uzvišeni stil Euripidove tragedije u »Bakhama« se isprepleće s televizijskim vijestima koje su pratile proces u slučaju Lora. Razbacano meso, djelomično spaljeno, glumci poput forenzičara skupljaju u kante, a preostali komadi mesa postupno se formiraju u svastiku – uz ispijanje vina, što je ironična poveznica s družicama boga vina Bakha (Dioniza).

U završnom prizoru splitskih »Bakha« glumci su sjedali u gledalište te se u polifonom izgovaranju teksta Glasnika stopili s publikom, što je proizvelo snažniji katarzični učinak u usporedbi s riječkom predstavom. U riječkim »Bakhama« kratki ulazak glumaca među gledatelje bio je poziv za drugi dio »Trilogije« – predstavu »Aleksandra Zec«, koja je, kao i »Hrvatsko glumište« izvedena na pozornici HNK Ivana pl. Zajca.

Suvremena Antigona

Koncepcija »Aleksandre Zec«, koja je nastala u produkciji HKD Teatra, nije bitnije mijenjana, a kao spona prema »Hrvatskom glumištu« pojavljuje se izvođačica odjevena u ustašku uniformu koja namješta lopate kao scenografski detalj koji priziva jamu u koju je bačena Aleksandra Zec, koja u interpretaciji Olivera Frljića i Marina Blaževića postaje suvremena Antigona. Ovu nevinu žrtvu rata i brutalnog zločina utjelovila je Jelena Lopatić, a u predstavi glume i Tanja Smoje, Damir Orlić, Nikola Nedić, Jurica Marčec, Mirta Polanović i djevojčice Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić. Scenografkinja je Ljerka Hribar, kostimografkinja Sandra Dekanić, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić.

Kao treći dio »Trilogije« u istoj večeri izvedeno je »Hrvatsko glumište«, u kojemu redateljsko-dramaturški dvojac Frljić i Blažević dodatno zaoštrava kritiku prema hrvatskoj kazališnoj zajednici koja se tijekom 1990-ih godina pridružila nacionalističko-šovinističkom diskursu, a prozivaju se i neki kazališni suvremenici. Na vrlo izravan način »Hrvatsko glumište« povezuje nekadašnju NDH i nacionalističku retoriku u devedesetim godinama, sve do nedavnog Karamarkova govora. Kao poveznica između svih dijelova »Trilogije« pojavljuje se Aleksandra Zec, koja u završnom prizoru pušku usmjerava prema razularenim sudionicima dodjele nagrada Hrvatskoga glumišta, ali ne puca… U »Hrvatskom glumištu«, koje među ostalim podsjeća na žrtve koncentracijskih logora i Srebrenicu, glume Damir Orlić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Nikola Nedić, Dražen Mikulić, Nika Mišković, Nina Batinić i Jolanda Pahor. Sudjeluje i zbor Opere. Kostimografkinja je Sandra Dekanić, scenografkinja Petra Veber, a oblikovatelj svjetla Boris Blidar.