Volim riječko kazalište i volim riječku publiku - Franko Klisović / Foto ZVONIMIR FERINA
Solistički pečat. To se u našem poslu jako traži, ali to ili imaš, ili nemaš. Kao i muzikalnost, rekao je Klisović
povezane vijesti
- “La nostra famiglia/Naša familija”: Predstava koja postavlja važno pitanje tko sve čini našu obitelj
- Uspješnica ponovo na programu Zajca, ovaj put s posvetom. “Gospođa ministarka” posvećena Biljani Lovre
- Balet obojen španjolskim folklorom. Riječka publika došla na svoje premijerom “Laurencie” u Zajcu
Ovogodišnju opernu sezonu u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca na poseban je način začinio Franko Klisović izvedbom sporedne uloge Smetona u operi »Anna Bolena« kojom je u hipu osvojio riječku publiku. Klisović je riječkoj publici poznat i od ranije po ulozi Duha u operi »Didona i Eneja«, a nastupio je i uz renomiranu sopranisticu Sumi Jo u pulskoj Areni. Ipak, neočekivana reakcija riječke publike bila je neočekivana i za njega samoga. Kontratenor međunarodne karijere Franko Klisović rodom je iz Šibenika. Svoj put prema glazbi započeo je kao orguljaš katedrale svetog Jakova, a nakon srednje glazbene škole upisao se na Muzičku akademiju gdje je studirao dirigiranje, u klasi maestra Tomislava Fačinija. Naglašava kako je njegova mentorica iz pjevanja, Martina Gojčeta Silić, kao i da mu je spletom okolnosti karijera nenadano preusmjerena u pjevačke vode. Ovogodišnji je dobitnik nagrade za mlade glazbenike Mirjane Bohanec-Vidović, a ovo je već druga sezona kako dobiva uloge u inozemstvu. Njegov glas kontratenora otvara mu vrata širom svjetskih pozornica, ali ne samo zato što je rijedak, već i zbog toga što Klisović plijeni svojom pojavom i karizmatičnošću na sceni.
Na premijeri opere »Anna Bolena« osvojili ste najveći pljesak ulogom Smetona, bili ste zvijezda večeri, jeste li očekivali takvu reakciju publike?
– Totalno neočekivano. Toliko da se u tom trenutku nisam znao ponašati. Bogu hvala na tom iskustvu! Nastupao sam puno puta, u raznim okolnostima, na različitim mjestima, slušao puno dobrih pjevača uživo koji su svojim nastupima zaslužili daleko veću podršku publike od one koju su znali dobivati, ali ovako nešto još nisam doživio. Vidio sam samo na snimkama (smijeh). Moram reći da me rijetko kad na sceni nešto može toliko iznenaditi, ali ovaj put riječka publika je to uspjela. I hvala joj na tome!
Ulogom Smetona u operi »Anna Bolena« oduševio je publiku u Rijeci / Foto ANA KRIŽANEC
To je ujedno bio i vaš diplomski rad, pretpostavljam da je ocijenjen najvišom ocjenom?!
– To je bio praktični dio mojeg diplomskog ispita na studiju pjevanja. Moram reći da su profesori bili jako zadovoljni, neki i ponosni. Čak i više od mene samoga. Sad još slijedi i pisani rad u kojem ću se baviti anatomijom i fiziologijom pjevačkog aparata. Zašto baš ta tema? Pa u zadnjih nekoliko godina druženja i rada s kolegama pjevačima shvatio sam kako 99 posto njih jako slabo poznaje svoj instrument u medicinskom smislu, a smatram da je to jako važno. Kad nastupe problemi, a svima se jave kad-tad, onda si treba znati pomoći. Detektirati problem i znati ga otkloniti.To je ponekad jako teško, ako samo kao većina pjevate po osjećaju, a pritom pojma nemate kakve kontrakcije se s muskulaturom događaju. Čim ste bolesni, taj je osjećaj totalno drukčiji.
Snagu, inspiraciju, sve nadahnuće crpim od Boga
Kad dolazite na angažman u neki grad, spomenuli ste kako najprije potražite teretanu, trgovinu, ali i crkvu. Vjernik ste? – Točno. Toga se ne sramim i to je dio mene. Bez Onoga koji me satkao i oblikovao u ovo što sam danas ne znam i ne mogu. Snagu, inspiraciju, sve nadahnuće crpim s tog nepresušnog izvora. Tko bi glazbenike bolje mogao provesti kroz svoju partituru, doli kompozitor koji ju je i osmislio. Tako je i meni na mom putu. Moja kompozicija je život. Sve to što radim, imam i jesam. A tko bi me bolje poučio i proveo kroz nju, doli njezin kreator. |
Osim što sjajno pjevate, na sceni ste vrlo vidljivi, karizmatični, odlično glumite, dobivate li poduku i iz toga?
– Na Akademiji imamo kolegije Gluma koji nam predaje naša poznata redateljica Dora Ruždjak i Scenski pokret koji predaje bivša primabalerina Mateja Pučko Petković. Puno toga se na tim kolegijima napravi i nauči, a rekao bih čak i lošeg otkloni. Ono što ste dobro napomenuli, biti vidljiv na sceni, mislim da vas niti jedna škola tome ne može naučiti. To je scenska prisutnost, karizmatičnost i nadasve pojava. Solistički pečat. To se u našem poslu jako traži, ali to ili imaš, ili nemaš. Kao i muzikalnost.
Volim Rijeku
U Rijeci ste debitirali u operi »Didona i Eneja«, a kasnije ste pjevali i uz sopranisticu Sumi Jo u »Carmini Burani«. Kako vam se sviđa riječka scena?
– Uvijek jako rado volim doći u Rijeku. Volim i cijenim ljude s kojima tu radim, volim riječko kazalište i volim riječku publiku. Ali ne samo to, već me za Rijeku vežu neke lijepe uspomene iz djetinjstva. Tu imam blisku rodbinu i kao dijete sam obožavao dolaziti k njima, i danas je tako. Zbog toga mi je biti u Rijeci uvijek dvostruko zadovoljstvo.
Svestrani ste, započeli ste na orguljama, a studirali ste i dirigiranje, a sve se dobro posložilo u kratkom vremenu i zaokrenulo vašu karijeru prema pjevanju? Kako ste otkrili svoje glasovne sposobnosti?
– Bilo je to sasvim slučajno. Kako se svake godine ostvari jedan veliki operni projekt na razini Sveučilišta u Zagrebu, tako je 2016. bila Handelova »Agrippina«. Trebao ju je dirigirati moj pokojni profesor Saša Britvić koji nikako nije bio sretan što za tu produkciju nema niti jednog kontratenora (mogu biti angažirana čak 3 u toj operi), a ja sam znao da na neki način mogu imitirati takav pjev. Javio sam mu se, poslušao me i udario temelje mojem sadašnjem putu.
Operni pjevači bili su »pop« zvijezde svoga vremena
Osim opere i klasike, slušate li još neku glazbu? – Od glazbe sve mogu poslušati, samo što neke od tih stvari ne želim slušati. Aludiram pritom na one krajnosti koje prelaze sve granice dobrog ukusa, a danas su nažalost jako popularne. Meni je u slobodno vrijeme na repertoaru najčešće hrvatski i strani pop. Biste li voljeli pjevati pop ili nešto drugo? – I jesam, za vrijeme srednje škole u školskom bendu. Danas se doduše u društvu često volim okušati i narugati s narodnjačkim »frazama«. Zanimljivo mi je naći tu paralelu koliko je tih fioritura zapravo preuzeto iz opere. Koliko se današnje dalmatinske pop glazbe može naći u talijanskom belcantu. Oni koji ih izvode, o tome najčešće pojma nemaju. Izuzev starijih generacija koje još znaju što je opera. Ljudi zaboravljaju da se sva ta popularna glazba počela intenzivno razvijati u 20. stoljeću. Do tada je opera bila sve, a operni pjevači »pop« zvijezde svoga vremena. Koliko je baroka u rock glazbi. Zbog toga se često kod klasičara vidi naslov »Barock and roll«. Klasično (operno) pjevanje je za naš aparat najzdravije i najkompleksnije. Zato se i podučava u školama. Zato se jedan operni pjevač uz malo preinaka lako prilagodi nekom drugom stilu. Kada kao klasičar naučite dobro baratati aparatom, sve drugo je kamilica. Niti jedan popularni pjevač ne bi imao karijeru preko 30, 40 ili više godina, a da pritom pjeva koliko i jedan operni pjevač i da se svakodnevno izlaže tom naporu i stresu. Dobri operni pjevači itekako imaju. Dovoljno je reći ovu usporedbu. Je li lakše svaki vikend odraditi svadbu ili jednom u par mjeseci napuniti koncertnu dvoranu i pritom pjevati na mikrofon ili imati ritam svakodnevnog vježbanja, višesatnih proba, po nekoliko izvedbi u tjednu i to bez mikrofona. I unatoč tome, dobri operni pjevači imaju duže karijere od bilo kojih popularnih pjevača. Pametnom dosta. |
Izjavili ste i kako ste upisali dirigiranje jer volite ulogu lidera. Znači li to da svuda i u svemu volite predvoditi ili je to samo kad ste na sceni?
– To je definitivno najizraženije na sceni, jer kao dirigent treba znati na neki način animirati sve koji se ispred vas nalaze i uvjeriti ih u svoje idejno rješenje. Što zbog uspješnosti cijelog poduhvata, što zbog dobre vibre. Ali nije da i inače ne volim biti inicijator za napraviti dobre stvari. Nevažno radi li se o poslu ili o zabavi.
Glazba je najljepša grana umjetnosti / Foto ZVONIMIR FERINA
Dobar mješanac svojih roditelja
Djetinjstvo ste proveli u Šibeniku koji uvijek navodite kao grad koji je iznjedrio puno glazbenika. Što mislite zbog čega, ima li neka tajna vibracija?
– Kažu da ima nešto u toj mediteranskoj klimi. Nešto zbog čega se rađaju i stasaju jako lijepi glasovi. Je li klima, morski zrak pomiješan s mirisom borovine, puno sunca i dobra hrana? Ne mogu sa sigurnošću reći. Vjerojatno miks svega pomalo. Ne mogu ni sam za sebe govoriti, ali činjenica je da sam do sada čuo i upoznao puno pjevača Dalmatinaca koji u glasu imaju tu posebnu toplinu, milinu i onaj unutarnji, urođeni osjećaj za to što rade. Ono što mi zovemo muzikalnost.
Glazbene gene djelomično ste naslijedili i od svoje majke, a s obzirom na vaš izgled, da se zaključiti i da su sportski geni vašeg oca košarkaša također pridonijeli?
– Pa kao dijete sam se dosta kasno počeo baviti glazbom. Nisam ni sam osjetio taj poriv ranije, jer nisam rastao okružen glazbenicima kao neka druga djeca, a nisu ni drugi u toj ranoj dobi prepoznavali taj dio mene. Više sam volio s ocem otići do teretane i igrati se utezima i spravama. To je očito i ostalo negdje u meni jer danas ne mogu zamisliti život bez treninga i bilo koje aktivnosti te vrste. Izvannastavna aktivnost mi je svojedobno bio vaterpolo. S privatnih satova klavira odlazio sam na trening. Tako je funkcioniralo neko vrijeme, a kad je postalo prenaporno, presudio je osjećaj za lijepo. Estetika i elegancija su mi bivali sve važniji, a uzvišeni na najvišu razinu, meni je postala u najljepšoj grani umjetnosti, glazbi. Preobrazila me. Tako mogu reći da sam ispao jedan dobar mješanac svojih roditelja. Od svakog sam pokupio ponešto.
Često putujete, selite se, koliko to može biti naporno za vaš glas? Kako održavate rutinu, imate li neka pravila od kojih ne odstupate?
– Puno je tu stvari i kompromisa na koje pristanete onog trenutka kad se odlučite da je to vaš poziv. Jedna od tih stvari je da bespogovorno odbijam zadimljene prostore. Jako mi to smeta. Znam puno pjevača koji su i pušači i kojima to ne škodi, ali ja nisam jedan od tih. To u nekim slučajevima znači da završim doma umjesto u baru s ekipom, ali i to netko mora. Biti savjestan je ponekad jako teško, ali izuzetno važno. Putovanja ponekad znaju biti iscrpljujuća. U svakom projektu mijenja se ekipa, tu i tamo se potrefi da nekoga već poznajete. Brz ritam i tempo života ponekad stvarno melju, ali zna se da je sve to u svrhu nekog višeg cilja.
Druga sezona u inozemstvu
Dobitnik ste ovogodišnje nagrade za mlade glazbenike koju vam je dodijelila Mirjana Bohanec-Vidović, ali vaša karijera ima već i međunarodni predznak. Pripremate li nešto »opasno«?
– Ovo mi je sada druga sezona od kada sam počeo pjevati u inozemstvu. Bogu hvala da je krenulo, s obzirom da u jeku pandemije nitko nije znao što nas čeka. Te dvije godine su me dosta stopirale jer su mi tada ključne audicije bile otkazane, ali ne i unazadile. Naprotiv, to vrijeme sam iskoristio da postanem još bolji i spremniji za inozemne scene. Kada krenete pjevati vani, onda i apetiti samo rastu. Tako je i kod mene. Svakako je cilj čim prije se probiti do većih opernih kuća. Do nekih već jesam, a neke će doći uskoro. Taj je put malo teži, ali dostižan. »Opasno« je samo na tom putu ne ostati na zemlji.
Franko Klisović / Foto ZVONIMIR FERINA
Imate agenta u New Yorku i pozvani ste na audiciju u jednu veliku opernu kuću. Hoćete li nam otkriti koju?
– U SAD-u sam bio u nekoliko navrata na nekoliko različitih audicija. Eto, toliko mogu reći (smijeh). Sve se sazna u svoje vrijeme. Inače ne volim govoriti o tome gdje idem na audicije. Zato samo nekoliko ljudi zna te informacije. Smatram da onaj tko treba znati, sazna na ovaj ili onaj način. Naprosto nisam jedan od tih pjevača koji svaki svoj poduhvat objavljuje na sva zvona, ma koliko bio velik ili ne. To me užasava kada vidim koliko je većini bitna hvala od koje se ne živi, izdizanje iznad drugih, koje ništa dobro nikome nikad nije donijelo, mjerenje svog uspjeha prema tuđem (to mi je »najdraži« dio), a pozadina svega »hvalite me usta moja, kad neće nitko drugi«. Nažalost, malo je ljudi u ovom poslu u potpunosti fokusirano na sebe i svoj rad u pozitivnom smislu, a puno više na drugoga i tuđi rad u negativnom smislu.
Kontratenor je najrjeđi i najviši muški glas. Pripremate li se oteti uloge i nekim mezzosopranskim primadonama? Osjećate li se spremnim za takve role?
– Nikad nisam uzeo pjevati žensku ariju, kamoli žensku rolu, niti hoću. Ono što ljude buni je što postoji nemali broj tzv. »uloga u hlačama« (hosen rola) što je zapravo muška uloga pisana za alt ili mezzosopran. Točno to je i uloga Smetona iz »Anne Bolene«. Stvar je u tome što je jako mali broj muških altova koji to imaju na repertoaru i koji to mogu i suvislo otpjevati. Meni ne bi bio problem otpjevati i neku pravu mezzo žensku rolu, ali u tome ne vidim nikakvog smisla. Ako se radi o parodiji, onda da. Jedan takav slučaj bio je baš u riječkoj produkciji opere »Giulio Cesare« kada sam kao Kleopatrin sluga Nireno uzeo svojih pet »diva« minuta i pjevao prvih par fraza Toscine arije »Vissi d’arte«. Tada sam barem na trenutak zašao i u mistični, hardcore sopranski repertoar.
