S Ivanom Srbljan, mezzosopraniasticom, solisticom Opere HNK-a Ivana pl. Zajca razgovarali smo »online«. Nažalost, virus koji se uvukao u riječko kazalište nije poštedio ni soliste, pa tako ni nositeljicu glavne uloge u operi »Carmen«. Zbog izvanredne epidemiološke situacije premijera opere, odnosno prilagodba predstave iz pulske Arene morala je biti odgođena jer je u samom ansamblu bilo više od 30-tak osoba zaraženih.

Prvakinja riječke opere već poznata i nagrađivana kao sjajna intrepretatorica Carmen, ali i po drugim opernim ulogama te česta gošća solistica u Sloveniji, Srbiji, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i Finskoj, trenutačno se nalazi u samoizolaciji na svojoj zagrebačkoj adresi. S nama je podijelila svoja iskustva s virusom, ali i pregršt zanimljivih detalja i planova vezanih za operu i kazalište, kao i drugih brojnih interesa i planova koje već godinama njeguje.

Proteklog tjedna bila je premijera opere »Carmen«, prilagodba predstave iz pulske Arene. Predstava je već bila zakazana početkom studenog, ali je zbog COVID-19 odgođena?

– Danas ni u što ne možemo biti sigurni. Možda je to zapravo i smisao ovog trenutka, shvatiti i razumjeti kako je doista važno uživati u svakom darovanom danu te biti zahvalan na zdravlju i svemu što imamo.

Neugodan virus

U operi pjevate naslovnu ulogu, je li vam žao što su se planovi tako iznenadno promijenili?

– Obožavam svoj posao. Volim scenu, publiku, maštovite i inspirativne suradnike. Uz pozitivan zanos, upravo nas problemi tjeraju da se razvijamo, pronaći nešto pozitivno u svakom izazovu. Posao i život naučili su me biti fleksibilnom kad mi se planovi promijene.

Kako se osjećate?

– Polako se vraćam sebi, ali i dalje mi nedostaje snaga u tijelu. Osnovni mi je prioritet da se zdravstveno oporavim, a samo će vrijeme pokazati koliko će moj oporavak trajati. Susret s vriusom nije bio nimalo ugodan.

Kako se osjećaju vaši kolege koji su pozitivni?

– Mogu govoriti u svoje ime. Spoznaja da ste zaraženi virusom nije nimalo ugodna. Prije svega se suočavate sa strahom od najgoreg scenarija. Onda se javlja strah od komplikacija vezanih za respiratorni sustav. Pjevači strahuju od obične prehlade, a kamoli neće od opasnog virusa.

Trebaju li kazališta za vrijeme epidemije nastaviti s radom?

– Ako postoji kvalitetno osmišljen protokol koji omogućava da se zaraza ne širi, ne vidim razliku u vožnji javnim prijevozom ili odlasku na ručak u restoran ili odlasku na predstavu u kazalište. Mislim da su kazališta neopravdano stigmatizirana jer ne postoji velik rizik za publiku. S druge sam strane jako tužna jer je naše kazalište zatvorilo svoja vrata publici koja nas nesebično podržava, a razlog je preko 30 potvrđenih slučajeva zaraženih djelatnika kazališta. Nadam se brzom oporavku svih svojih dragih kolega te se veselim povratku na posao.

Ivana Srbljan / Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Neprocjenjiva sloboda

Ovo vam je trebala biti već peta Carmen, odnosno šesta. Jeste li namjeravali unijeti neke novine u ovoj izvedbi u odnosu na onu iz Arene?

– U svakoj izvedbi unosim promjene, a pogotovo u novu inscenaciju i novu produkciju. Već i najmanja promjena scenografije, rekvizita ili dijela kostima meni čini veliku razliku te me potiče da se igram i mijenjam na sceni. Ova produkcija Carmen doživjela je već nekoliko adaptacija jer je iz prostora Arene preseljena u kazališni prostor, a sada su joj se okviri definirali epidemiološkom krizom u kojoj se nalazimo. Vjerujem da će publici biti zanimljivo gledati nas u vremenima koja su jedinstvena i koja još više naglašavaju koliko je sloboda neprocjenjiva.

Carmen je uloga koja je dosad uvelike obilježila vašu karijeru. Kako je svaki put uspijete iznova sagledati i iznijeti kao novu?

– Uloga Carmen uvijek mi stiže u pravom trenutku. S njom testiram samu sebe na svim razinama. Traži veliku fizičku spremnost, pjevačku mudrost i scensku autentičnost.

Jeste li i u privatnom životu poput Carmen na sceni, strastveni, samoživi, izravni..?

– Oduvijek sam smatrala kako smo nas dvije dijemetralno suprotne, ali sada mi se čini kako Carmen i ja postajemo sve bliskije. S jedne strane jedna drugu sve više prihvaćamo, a s druge strane pomičemo si granice

I klape, i rock bend

Pjevali ste i u muškom zboru, ali i u rock bendu, a posudili ste glas i Pepeljuzi?! Šarolika ste iskustva nanizali?!

– Pjevala sam u muškoj i ženskoj klapi, pjevala sam u brojnim zborovima, vodila sam brojne ansamble i dirigirala im, bilo je i rock bendova, pisala sam uglavnom vokalne aranžmane, korepetirala sam i uvježbavala umjetnike u dramskim predstavama, sinkronizirala sam, snimala vokale za televizijske emisije, dramske predstave i filmove. Diplomirala sam studij Glazbene teorije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i upravo tom znanju mogu zahvaliti širinu glabenog vokabulara koji imam i koji mi je omogućio da djelujem na tako različitim glazbenim poljima. No ono što povezuje sve ove poslove jest pjevanje.

U Rijeci ste na angažmanu od 2014. godine, kako biste opisali to razdoblje?

– Riječki mi je angažman omogućio sustavno napredovanje te pjevačko i scensko razvijanje. Mladom je pjevaču najvažnije omogućiti nastupanje na velikoj sceni i na tome sam iznimno zahvalna. U Rijeci sam sazrila i odrasla. Upoznala sam krasne ljude i stekla divne prijatelje.

Na studij pjevanja odlučili ste se tek u 28. godini. Koje vam je razdoblje bilo najplodonosnije, gdje ste i kada najviše naučili?

– Svako razdoblje u kojem imate priliku učiti nove uloge i stjecati nova znanja jest plodonosno. Usudila bih se reći kako naši studiji nikad ne završavaju i samo su kroz takav znatiželjan i zanesen pristup moguće značajne umjetničke ekspanzije.

Ima li nešto osobito čemu se u budućnosti želite posvetiti? Primjerice, postoji li neka uloga koju posebno priželjkujete?

– Ono čemu se doista želim posvetiti u budućnosti jest učenje i otkrivanje novog repertoara. Konkretno me zanimaju opere Verdija i Wagnera. Imam puno snova i želja.

Ekstaza i katarza

Volite tragične junakinje, što Vas u takvim ulogama intrigira, za čim tragate i što nalazite?

– Intrigira me snaga emocija koje gledatelju donose ekstazu, a izvođaču katarzu.

Carmen ste pjevali ispred riječke, pulske, ali i finske publike. Koliko je to za vas bilo različito i ima li razlike u prijemu kod publike, zahtijeva li to drugačiju pripremu?

– Svakako postoji razlika imeđu publike, no ono što sam naučila svih ovih godina jest kako publika uvijek zasluženo nagradi izvođača.

Zagrepčanka ste, priželjkujete li se vratiti u svoj rodni grad ili razmišljate o inozemnoj karijeri?

– Već punih šest sezona živim na relaciji Zagreb – Rijeka. Putovanja mi nisu strana i često sam prigovarala kako me umara taj život s koferom u ruci, ali sada vidim i osjećam kako mi zapravo neopisivo nedostaje. Volim svoj život. Radujem se svim poslovnim i umjetničkim izazovima koji me čekaju.

Koliko ste zadovoljni dosadašnjim suradnjama, ima li neka koju biste izdvojili?

– Jako sam zadovoljna sa svim suradnjama dosad jer sam uvijek nešto naučila. Nakon svakog iskustva postaje jasnije što ne želim i što želim u budućim projektima.

Aljaž Farasin kao Werther i Ivana Srbljan kao Charlotte / Foto: DRAŽEN ŠOKČEVIĆ/HNK

Ljubav i radost

Da biste održali glas u formi, što je sve potrebno?

– Za dobar glas potrebna je harmonija života. Puno ljubavi, radosti i okrepljujućeg sna.

Osim opere volite i sakralnu glazbu, imate li još neki interes koji vas štiti od »dosade«?

– Obožavam sakralnu glazbu. Upravo me ona motivirala da se intenzivnije posvetim pjevanju. Moja velika ljubav je i koncertni repertoar koji je vrlo često sakralnog sadržaja. Imam brojne interese izvan svoje struke. Od sporta me zanima klizanje.

Koliko je moguće operu osuvremeniti i približiti novim generacijama?

– Opera je itekako živ medij kada imate dobar tim oko sebe koji zna na pravi način iščitati i interpretirati partituru. I bez nekog velikog predznanja, publika će uvijek prepoznati inspirativnu izvedbu na sceni.