Ivana Srbljan nakon studija teorije glazbe diplomira je i studij pjevanja u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Osvajala je nagrade na međunarodnim natjecanjima, a prvi veliki uspjeh postiže ulogom Carmen u dvorani »Lisinski« u Zagrebu za koju prima i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. Još za vrijeme studija solo pjevanja sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Muzičke akademije bilježi brojne nastupe.

Od profesionalnih suradnji izdvajaju se nastupi: u ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a, sa Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim komornim orkestrom, s Cantus Ansamblom, s Panonskom filharmonijom, na Muzičkom biennalu Zagreb, na Osorskim glazbenim večerima, Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Festivalu sv. Marka, Riječkim ljetnim noćima, te gostovanja u Sloveniji, Srbiji, Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj.

Debitirala je u HNK-u Zagreb 2010. u Mozartovoj operi »Čarobna frula«, u HNK-u Osijek 2013. u Verdijevoj operi »Nabucco«, a 2014. u HNK-u Split u Bizetovoj »Carmen«. Sudjelovala je i u dramskim predstavama kazališta Gavella i Ulysses, snimala glazbu za igrane filmove, televizijske emisije i dramske predstave. U HNK-u Ivana pl. Zajca ostvarila je naslovnu ulogu u operi »Carmen«, zatim uloge u Händelovoj operi »Giulio Cesare in Egitto« kao Giulio Cesare te kao Cornelia, ulogu Maddalene u Verdijevom »Rigolettu«, bila je La mulata Bersi u Giordanovoj »Andrea Chénier«, Olga u »Evgeniju Onjeginu« P. I. Čajkovskog te Farinelli u plesnoj predstavi »Barok balet«, Charlotta u Massenetovoj operi »Werther«. Gostovala je u Pečuhu na otvorenju sezone Panonske filharmonije kao Jocasta u opernom oratoriju »Oedipus rex«, a istaknimo i gostovanje u Beču u Musikvereinu.

Kakva je finska inscenacija »Carmen«?

– Nije riječ o klasičnoj produkciji. Ona je djelomično klasična u smislu da smo imali notni materijal i doslovno nije bio reduciran ni jedan broj. Izveli smo cijelu partituru od korice do korice. To je najklasičniji segment u cjelokupnoj produkciji. Uprizorenje je suvremeno, ali su zadržani svi bitni motivi – crvena haljina, bosa sam na sceni veći dio predstave, a toreador ima poluklasični stilizirani kostim. Kako su i u Finskoj limitirani u pogledu novca, svi kostimi nabavljeni su u second hand trgovini i onda smo iz toga pokušali kreirati ono što je svatko od nas individualno osjećao o karakteru lika. Skromna je i scenografija.

Nisu to velike produkcije, ali i one koje su velike u današnje vrijeme izgledaju dosta minimalistički. Da biste postavili tradicionalnu »Carmen«, morate imati popriličan budžet. Što se tiče interpretacije, radnja finske »Carmen« smještena je u centru za izbjeglice, što je odraz današnjih zbivanja u Europi. Kroz činove smo onda otišli u temu trgovine ljudima, tako da radnja nije kompaktna. Uzimani su pojedini elementi s obzirom na zbivanja u današnjem svijetu.

Takva je i dramska i psihološka pozadina likova, a ovakva radnja opravdala je i naše kostime. Danas je to već neki standard da se iz vizure današnjeg vremena operna djela nastoji približiti današnjoj publici. Ali bez obzira na skromni budžet, sveukupni dojam predstave je fenomenalan i publika na kraju to i ne primijeti. Skromni financijski uvjeti nikako ne utječu na kvalitetu izvedbe i oduševljeni prijem kod publike.

Stvarnosna crta Carmen

Kako ste pristupili ulozi Carmen?

– Meni je ovo već četvrta »Carmen« i ta uloga raste i razvija se iz produkcije u produkciju. Finska je predstava posebna, jer u njoj koristimo govorene dijaloge na francuskom jeziku. Dakle moramo glumiti na francuskom i to svatko sa svojim predznanjem toga jezika. Stoga je bio najveći izazov kako doći do glumačke opuštenosti na sceni. Osim tri sata pjevanja na sceni, postoje i momenti u kojima postajemo glumci. To je uistinu izazovno, jer operni pjevači uglavnom zvuče neuvjerljivo u takvim trenucima. Mislim da smo uspjeli u tome da djelujemo prirodno. To je dalo još jednu stvarnosnu crtu i približilo »Carmen« publici.

Uloga Carmen u meni pjevački i mentalno evoluira i došla sam na nivo da sam imala izvedbe dan za danom. Dosad smo imali devet izvedbi, a čekaju nas još dvije. Tri izvedbe bile su jedna za drugom. Bila sam prestravljena tom spoznajom, ali budući da mi je to četvrta »Carmen«, vjerovala sam sebi da sam u dobroj kondiciji – i fizički, i pjevački i tehnički. To me dovelo do toga da mogu funkcionirati bez straha i bojazni da će netko ovisiti o mojem zdravlju i da će bilo što biti upitno. Osjećam napredak iz sezone u sezonu.

U riječkom kazalištu u tijeku su probe za baroknu operu »Didona i Eneja«. Što nam možete reći o ulozi Didone?

– »Didona i Eneja« je opera koja me prati od početaka pjevanja. Ulogu Didone sada pjevam prvi put, što je za mene ostvarenje mladenačkog sna. Moja ljubav prema opernom pjevanju razvila se upravo preko barokne glazbe. U Rijeci su barokne opere vrlo rijetko na repertoaru, pa se i zbog toga veselim ovoj produkciji. S nama radi predivna redateljica Mirva Koivukangas, također Finkinja. Ona je bila asistentica Erika Söderbloma na »Don Giovanniju«, a on je sad režirao »Carmen« u Finskoj.

 Rijetke barokne opere

Po čemu je barokna opera specifična?

– Ona traži malo drugačije pjevanje, no osnova je uvijek ista: ili ćete dobro pjevati ili nećete. Barokna glazba ne traži velike glasove ili da parafraziram – ne traži pjevačev fokus na glasnoću projekcije tona. U baroknoj operi orkestar je mali i cijela je priča potpuno drugačija. Traži se jednostavnije pjevanje nego u romantičnoj ili realističnoj operi. Pojedini pjevači izvode različite stilove glazbe, ali im morate dati prostora da se prilagode. Meni je najveći izazov da s »Carmen« u tjedan dana prijeđem u sasvim drugačiji stil. Trudit ću se da tom izazovu odgovorim na najbolji mogući način.

Izvode li se barokne opere rijetko samo u Rijeci ili i inače?

– Za Rijeku je to karakteristično, ali i za cijelu Hrvatsku. Mi nemamo tradiciju izvedbi baroknih opera. Ako ih želite autentično izvesti, to traži potpuni trud. Vani postoje profesionalni ansambli i pjevači koji se isključivo bave baroknom glazbom. Kad angažirate pjevače koji pjevaju barok, oni neće u isto vrijeme pjevati i Verdijev »Requiem«. Mi radimo sukladno svojim mogućnostima. Publika zaslužuje vidjeti i barokne i suvremene opere. Riječki ansambl radi puno toga i u tom smislu smo na visokoj razini, premda često nismo svjesni toga. Bavimo se stvarima koje još nisu savršene, ali niti mogu biti.

Općenito barokni ansambli izvode samo baroknu glazbu i po tome su specifični. To je cijela jedna filozofija. Oni su se za to specijalizirali i doveli izvođenje barokne glazbe do neke razine. Iza toga je proučavanje muzikologije, prakse i cjelokupne povijesti izvođenja glazbe. Puno je tu angažmana, znanja i vremena.

Jeste li zadovoljni razvojem svoje operne karijere?

– Jako sam zadovoljna i radim u nekom svom tempu. Shvatila sam da je najveće bogatstvo biti svoja i ne kopirati druge. Svatko ima svoje životne okolnosti i sve je individualno. Okružena sam predivnim ljudima i učim od svakoga od njih – od početnika na sceni do vrhunskog majstora koji iza sebe ima veliku karijeru i iskustvo. Sretna sam što radim ovaj posao i zahvalna sam što se repertoar djelomično radi i prema meni. Zahvalna sam i na svim ukazanim prilikama u inozemstvu kojih će, vjerujem, još biti.