Opera »Pikova dama«, remek-djelo Petra Iljiča Čajkovskog, bit će premijerno izvedena 15. lipnja u HNK-u Ivana pl. Zajca u 19 sati kao veliko finale operne sezone. Posljednjom ovosezonskom opernom premijerom dirigirat će maestro Valentin Egel, a režiraju je Christian Romanowski i Dunja Vejzović koja je i umjetnička voditeljica projekta. Proslavljena Dunja Vejzović, operna diva svjetske karijere, ovom će se prigodom vratiti i na pozornicu, a riječka će publika imati jedinstvenu priliku gledati je i slušati u ulozi Stare grofice, odnosno Pikove dame.

Dunja Vejzović također je i vrhunska pedagoginja predana konstantnom prenošenju znanja i iskustava mladima na majstorskim tečajevima. Zbog izvanredne muzikalnosti, snažnoga glasa velikog opsega i dojmljive scenske prisutnosti, smatra je se jednom od najvećih (mezzo)sopranistica osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, koja je uz nastupe na najznačajnijim opernim pozornicama (Metropolitan, Teatro alla Scala, Wiener Staatsoper, Bayreuth, Salzburg…) snimila i brojne kompaktne ploče za vodeće diskografske kuće. Sudjelovala je, između ostalog, i u slavnim studijskim snimkama triju Wagnerovih opera (»Ukleti Holandez«, »Lohengrin« i »Parsifal«) pod ravnanjem Herberta von Karajana za DGG i EMI. Spektar glazbenih interesa Dunje Vejzović neobično je velik, a kreće se od interpretacija likova u operama Händela, Mozarta, Cherubinija i Glucka preko Berlioza, Bizeta, Verdija, Musorgskog i Masseneta do Bartóka, Stravinskoga, Berga i R. Straussa. Osobito se proslavila kao nenadmašna vagnerijanka.

Uoči premijere »Pikove dame« razgovarali smo s Dunjom Vejzović.

Trostruka uloga

Kako je došlo do vašeg angažmana na operi »Pikova dama« Petra Iljiča Čajkovskog? Je li to bila vaša inicijativa ili ste pozvani na suradnju?

– Prihvatili smo poziv Marina Blaževića na suradnju i zajednički odabrali između mnogo opcija ovaj naslov.

Ovoga puta pojavljujete se u trostrukoj ulozi – kao redateljica uz Christiana Romanowskog, kao umjetnička voditeljica projekta i, naravno, kao Stara grofica, poznata kao Pikova dama. Kako se te tri uloge u radu na ovoj predstavi isprepliću i nadopunjavaju?

– Jako nastojim te tri uloge odvojiti, što uopće nije lako. U naravi to tako izgleda da ako nema dirigenta vodim probu kao dirigentica pa se odšetam do kolega i nastavim kao Grofica u kvintetu, a u pauzi raspravljam s producentom koje scene radimo sljedeći dan.

Zanimljivo je da ste ulogu Pikove dame pjevali još na početku karijere. Sada joj se vraćate s velikim pjevačkim i životnim iskustvom iza sebe. Kako ste tu ulogu doživjeli nekad, a kako je doživljavate danas?

– Razumije se samo po sebi da tada sa svoje 33 godine nisam unatoč fantastičnog režisera mogla dokučiti dubinu te role. U usporedbi mogu reći da sam tada »leggiero« prolazila pokraj tog lika, iako sam s njom imala veliki uspjeh i donijela mi je prvi angažman kao Kundry kod istog redatelja. Ali danas je to nešto drugo.

Kvaliteta orkestra

Koliko vam je poticajna glazba P. I. Čajkovskog; koja su ukratko njezina obilježja u »Pikovoj dami«?

– Muzika Čajkovskog u ovoj operi je možda najjača u njegovom opusu, zapravo najneobičnija i iznenađujuća.

U kojoj mjeri je uloga Stare grofice pjevački i interpretativno zahtjevna?

– Na to pitanje je moj odgovor: svaka uloga je jako zahtjevna ako je se želi napraviti jako dobro.

Već ste i prije surađivali s Operom riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Kakvi su vam dojmovi sada – o dirigentu Valentinu Egelu, pjevačima, zboru…?

– Koliko god je jako teško naći postav za sve uloge, zbog čega se ne nalazi često na repertoaru u opernom svijetu, ali uspjeli smo složiti zavidnu podjelu i to za nekoliko uloga u duploj postavi: dvije mlade Lize kao gošće, dvije Poline, dva izvanredna Jelecka kao i Tomskog i drugih uloga iz ansambla. Ova opera bi trebala imati naslov »Herman«. Neobično mi je drago da za moju glavnu scenu imam partnera Ivana Momirova koji je sigurno jedan od vodećih tenora za ovu ulogu. Naročito mi je u zadnje vrijeme upala u oči kvaliteta orkestra, što je rezultat novog mladog šefa dirigenta Valentina Egela. Mogu reći da sam fascinirana njegovim radom, načinom vođenja proba i studioznošću. Sigurna sam da pred njim stoji velika karijera.

Sukus velikih emocija

Koja je, po vama, središnja tema koju otvara »Pikova dama«?

– Radi se o ljubavnoj ekstazi i nemogućnosti njezinog ostvarenja. Zapravo je glavna tema očajanje zbog toga.

Što riječka publika može očekivati od predstave?

– Može očekivati sukus velikih emocija s minimalnim sredstvima.

I za kraj, hoće li nakon riječke Pikove dame biti još koja uloga ili je ona za vas možda posljednja?

– Rekla bih da je to za sada posljednja i zato mi je toliko važna.

»Pikova dama« u Rijeci

Premijera »Pikove dame« u riječkom Kazalištu bila je 6. svibnja 1950. pod dirigentskim vodstvom Stanka Šimunića i u režiji Jurislava Korenića. U glavnim su ulogama nastupili Anton Koren kao Hermann, Milan Pihler kao grof Tomski, Branko Medanić kao knez Jelecki, Grofica je bila Nada Auer, a Lizu je pjevala Štefanija Lenković.

Predstava je brojila izuzetno veliku posjećenost, igrala je u sezoni 1949./1950. šest puta. Koncertna izvedba »Pikove dame« bila je 28. svibnja i 19. srpnja 1976., a 12. srpnja iste godine izvedena je i na Festivalu opere u Opatiji pred 2.500 gledateljica i gledatelja.

Sljedeća premijera ovog naslova bila je 14. listopada 1976. godine kada je dirigirao Vladimir Benić, a režirao je Mladen Sabljić. U glavnim su ulogama bili Viktor Bušljeta, Ferdinand Zovko, Marino Sfiligoi, Mario Blažić, Dinko Lupi, Blanka Zec, Mirjana Šebalj. U sezoni 1976./1977. zabilježila je šest izvedbi.

Magično značenje broja tri

Opera »Pikova dama« temelji se na istoimenome djelu Aleksandra Sergejeviča Puškina, a Čajkovski je ovu dirljivu i tragičnu priču o ljubavi djevojke Lize (Marianna Martirosyan/Agnes Thorsteins) i strastvenoga časnika Hermana (Ivan Momirov) skladao u Firenci u samo 44 dana. »Pikova dama« smatra se vrhuncem skladateljeve operne dramatike te i dandanas ostaje jednim od najsavršenijih primjera svoga žanra u svjetskoj opernoj klasici.

Kako navode na stranicama riječkog HNK-a, »Pikovu damu« zasluženo nazivaju jednom od najmističnijih opera na svijetu. Veliko, čak magično značenje ima broj tri. Kao prvo, riječ je o tajni triju karata koje obećavaju velike dobitke (»trojka«, »sedmica« i »as«), a prema Čekalinskome (Bože Jurić Pešić/Marko Fortunato) na srcu su Hermana tri grijeha, odnosno krivnja za tri smrti, grofičine, Lizine i svoje. Neki povjesničari ističu da je Čajkovski odbijao raditi na »Pikovoj dami« zbog praznovjernoga straha od njezine radnje te je pristao tek nakon što mu je bilo dozvoljeno unijeti dramaturške izmjene kod pisanja libreta.