TRST – Opere kao glazbeno-scenska djela već stoljećima pišu i skladaju libretisti i skladatelji želeći postići kvalitetno jedinstvo teksta odnosno dramske radnje i glazbe. Neki su u tome bili uspješniji od drugih, pa su i njihove opere kvalitetnije i, u pravilu, češće izvođene.

Želeći izbjeći prevlast glazbe nad dramskom radnjom (i obrnuto), tijekom povijesti više puta su nastajale reforme, a sve sa željom da se stvori cjelina koja predstavlja vrhunac umjetničkog stvaralaštva. No, prilikom postavljanja jedne opere na scenu, u pravilu se ne dopušta intervencija u napisani i skladani materijal, ali je uobičajeno da se promišlja o dramaturškom okviru iz kojeg proizlaze različiti mogući scenski koncepti.

Drugim riječima, nije uobičajeno pjevati ili svirati neke druge tonove od onih koji su napisani, ali je uobičajeno radnju premjestiti u svemir ili neko drugo mjesto i vrijeme. I dok takva »inovativna« rješenja mogu biti zanimljiva u vremenima s većim brojem produkcija i predstava (u kojima publika može nešto naučiti ili usporediti), postavlja se pitanje što je danas pametnije učiniti u ovim vremenima u kojima je nedvojbeno prisutna kriza opere, publike i općenito kazališta. Dojam koji raskošna produkcija može ostaviti na gledatelje ipak nije moguće nadmašiti, čak ni najboljim redateljskim umotvorinama, a problem postaje i veći kada iste i nisu najbolje.

Hvalevrijedan uspjeh

Teatro Verdi u Trstu jedno je od najvažnijih talijanskih opernih kazališta s dugom i bogatom tradicijom, a s obzirom na svoj geografski položaj, publika iz Rijeke i okolice često je posjećivala njihove predstave. Nažalost, danas je neosporno da Trst sve više postaje nedostižan našoj publici i to ponajviše zbog cijena ulaznica koje su višestruko veće od nama uobičajenih i prihvatljivih. Kada se na to dodaju i troškovi putovanja i boravka u Trstu, posjet tamošnjoj operi postaje pravi luksuz. Jednako tako u vremenima krize (a i inače) ni umjetnicima nije baš lako prodrijeti u angažmane kazališta, i to ne samo u Trstu, nego u cijeloj Italiji razlog čega valja pronaći u uvijek prisutnoj zaštiti domaćih umjetnika i snažnim nacionalnim osjećajima prema (posebno talijanskom) opernom repertoaru, a što je donekle i opravdano.

Stoga se može reći da angažman naših umjetnika u talijanskim opernim kućama predstavlja doista značajan i hvalevrijedan uspjeh. Hrvatska nacionalna prvakinja opere Kristina Kolar nastupila je u produkciji opere »Tosca« Giacoma Puccinija, koja je pod ravnanjem maestra Christophera Franklina i u režiji Huga de Ane izvedena 5. ožujka. Na svakom koraku mogla se uočiti različitost u kulturnim navikama i običajima, ali i izvedbenim postignućima u odnosu na naše prilike. Za početak, dobri poznavatelji operne publike znaju da u Trstu bilo kakvo muljanje u smislu kvalitete izvedbe neće proći: kako zbog dobrog poznavanja opere i repertoara tako i zbog spremnosti publike da jasno i glasno iskaže svoje dojmove i eventualna nezadovoljstva. Lijepo je, i za budućnost opere važno, bilo vidjeti značajan broj mladih osoba koje su ispunile gledalište Teatra Verdi, ali koje su i svojim ponašanjem pokazale da operu istinski poštuju i vole.

Raskošna scena i kostimi

Već nakon prvog otvaranja zastora uslijedila je nemala zadivljenost svih prisutnih raskošnom scenom i kostimima koje također potpisuje sam redatelj, ali koji nisu bili nimalo starinski, već potpuno moderni i realizirani uz korištenje brojnih suvremenih tehnoloških rješenja. Scenska igra nije bila statična, već se potpuno točno i emotivno nabijeno odvijala na pozornici, a bilo je jasno da se ne radi o improvizaciji, već o pomnom redateljskom planiranju jer bi se, u protivnom, tehnološka rješenja pokazala pogrešno postavljenima. Poznavajući prilike u operi u kojoj se uvijek postupa i planira ekonomično, može se reći da je redatelj morao biti unaprijed dobro pripremljen jer bi bez takvog pristupa teško ili nikako realizirao ono što se na predstavi moglo vidjeti. Opći dojam pojačao je i majstor rasvjete Valerio Alfieri, pa je konačni rezultat spektakularan vizualni i scenski dojam koji je teško nadmašiti.

Glazbena priča jednako je pomno planirana jer je maestro Franklin pribjegao zanimljivim odlukama, posebno u smislu tempa. Dirigirati Puccinija nikada nije lako jer je potrebno dopustiti pjevačima određenu interpretativnu slobodu, ali se takva sloboda može negativno odraziti na skupnost muziciranja. Franklin je u tom smislu odlučio jasno podijeliti manje glazbene odlomke (posebno u 2. činu) i uzeti tempa koja osiguravaju jedinstvo izvođača. Orkestar ga je bespogovorno slijedio i pokazao visoku razinu izvedbene kvalitete, što je bilo izuzetno važno jer se, zbog epidemioloških mjera, gotovo cijeli orkestar nalazio izvan orkestralne rupe i duboko u parteru gledališta. Bilo kakvo improviziranje u ovako akustički izazovnoj situaciji bilo bi ravno katastrofi, posebno u smislu glasnoće i pokrivanja pjevača, ali je navedeno bilo u granicama realnih mogućnosti.

Kvalitetno muziciranje

Posebno se kvalitetnim muziciranjem istaknuo kvartet violončela (Adriano Melucci, Cecilia Barucca Sebastiani, Antonio Merici i Chiara Urli), koji je na početku 3. čina zvučao muzikalno i uigrano. S obzirom na dobru vidljivost koja je osigurana autoru ovoga teksta (jer u Trstu znaju što je potrebno čuti i vidjeti kako bi se stekao sveobuhvatan dojam i da je to teško moguće sjedeći recimo u parteru), zanimljivo je bilo gledati suradnju dirigenta Franklina i koncertnog majstora Stefana Furinija koji je tijekom cijele izvedbe aktivno sudjelovao u koordinaciji orkestra i pratnji pjevača i to na način da pomaže dirigentu i izvedbi umjesto često viđenog oponiranja. Navedeno je bilo najviše izraženo tijekom poznate arije Tosce »Vissi d’arte« u kojoj je Furini, potpuno okrenut prema pozornici, netremice pratio frazu i disanje solistice svirajući napamet.

Ostatak orkestra zvučao je meko, dinamički i intonativno točno, a bojama raskošno. Posebno kvalitetna bila je i izvedba zvona na početku 3. čina u kojoj se nisu koristila akustična nego elektronička glazbala, a što je rezultiralo potpuno autentičnim zvukom jutarnje zvonjave više crkvenih zvona uz pratnju orkestra. Ista zvona u 1. činu (»Te Deum«) možda bi bilo bolje zamijeniti akustičnima jer u dubokom registru ne zvuče intonativno jasno.

Solistička podjela

Solističku podjelu, kako je već rečeno, predvodila je Kristina Kolar, trenutno jedna od vodećih hrvatskih sopranistica koju je u ovoj ulozi i u ovoj sezoni moguće čuti na više mjesta u Europi, ali ne i u Rijeci. Publika je Kolar nagradila velikim pljeskom na kraju predstave, a ona je to svojom iskrenom izvedbom doista i zaslužila. Jednako dojmljivi bili su i tenor Raffaelle Abete kao Mario Cavaradossi i Stefano Meo kao barun Scarpia. Abete je, iako nešto lirskijeg glasa, doista ostvario uspješnu izvedbu, a visine su mu zvučale vrlo moćno (posebno dio »La vita mi costasse…« i »Vittoria Vittoria!«). Meo je, osim raskošnog baritona, publici podario i upečatljivu scensku igru koja je u 2. činu bila vrlo snažna, a u kombinaciji s Kolar, koja mu glasovno i vizualno potpuno odgovara, gotovo i filmska. Poznati dio »Te Deum« Meo je ispjevao bez poteškoća, a dojam su pojačali i već spomenuti raskošni kostimi. Zbor (zborovođa Paolo Longo) je zvučao homogeno, a u »kantati« 2. čina i vrlo snažno i intonativno precizno. Posebna pohvala može se uputiti i voci bianche koji se koriste za postizanje boje dječjih glasova, a koji su u ovoj izvedbi mogli poslužiti za primjer kako takvi glasovi u operi trebaju zvučati (Isabella Bisacchi i Vittoria Capaldo kao Pastir). Ostali solisti bili su Dario Giorgelè kao Sakristan (koji je uvijek nekako malo tempom kasnio za dirigentom i orkestrom, što je problem u brzom dijelu »Tutta qui la cantoria!«), Christian Saitta kao Angelotti, Motoharu Takei kao Spoletta, Min Kim kao Sciarrone i Giuliano Pelizon kao Ključar.

Unatoč činjenici da će mnogima cijena ulaznica biti značajna prepreka za odlazak na izvedbu u Trstu, činjenica je da se radi o izuzetnoj izvedbi koju vrijedi vidjeti i kojom se Teatro Verdi doista može ponositi, a koja na pravi način spaja tradiciju i suvremenost i odiše profesionalizmom i kvalitetom.