Na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca danas će premijerno biti izveden novi riječki »Macbeth« u kojemu sve uloge, osim naslovne, igraju žene.

Nedavno su pak u Shakespeareovom Globeu, najavili najnoviju produkciju »Richarda III.« u kojemu će naslovnu ulogu tumačiti umjetnička direktorica Michelle Terry. Nije to danas ništa neuobičajeno u kazalištu, što ponekad predstavlja poigravanje kazališnim konvencijama, a nekad otvara aktualne interpretacije na tragu »gender studies«.

Kad je riječ o konvencijama, u Shakespeareovo vrijeme muškarci su tumačili i ženske uloge. Koja se zamisao krije iza toga da u riječkom »Macbethu« muške, ali i ženske likove tumače glumice – otkrit ćemo gledanjem predstave.

Ovim povodom možemo podsjetiti na poznato prokletstvo Shakespeareova »Macbetha«, »komada koji donosi nesreće«.

Ipak, kod nas se ne strahuje toliko od ovog »ukletog« djela kao primjerice u Velikoj Britaniji, gdje je taj strah dio kazališne tradicije.

Sve je počelo na premijeri Shakespeareove drame 1606. godine. Tada se mladić koji je trebao glumiti Lady Macbeth naglo razbolio i umro, pa je – kako kaže predaja – sam Shakespeare morao uskočiti u ulogu. Kralju Jamesu I. komad se nije svidio, pa ga je zabranio.

U Amsterdamu je 1678. netko umjesto kazališnog rekvizita podmetnuo pravi nož, pa je glumac koji je tumačio ulogu kralja Duncana zbilja ubijen na pozornici.

Dvadesetak godina poslije, tijekom izvedbe »Macbetha«, London je pogodila jedna od najvećih oluja u povijesti – na moru su stradali brojni pomorci i grad je teško oštećen. Slijede svjedočanstva o požarima u kazalištima, stradanju umjetnika i ravnatelja, bankrotima kazališnih kuća…

Najmasovnija tragedija zbila se tijekom izvedbe 1849. u New Yorku u teatru Astor Place, gdje je došlo do gužve i pobune u kojoj je pregaženo tridesetak osoba.

Iz novijeg vremena pamti se slučaj iz teatra Old Vic u Londonu, gdje je Laurence Olivier najprije izgubio glas, a onda jedva izbjegao smrt, jer se reflektor srušio tik do njega. U istoj predstavi slomio se vrh njegova mača i poletio među publiku, pogodivši čovjeka koji je doživio srčani udar.

Ratne 1942. troje je izvođača naglo umrlo – jedna glumica na samoj sceni, dok su scenograf i kostimografkinja počinili samoubojstvo.

Oskarovac Charlton Heston je glumeći naslovnu ulogu u »Macbethu« 1953. godine – skoro izgorio. Došao je na scenu u hlačama slučajno poprskanim benzinom koje su se zapalile, valjda zbog blizine baklje. Glumac je pobjegao s pozornice s teškim opeklinama na nogama i preponama, a dim je suknuo među publiku koja se dala u stampedo.

U Metropolitanu je 1988. za vrijeme opere čovjek pao iz lože u orkestar i poginuo. Legende i činjenice bilježe se već stoljećima, a nakon što je Verdi skladao operu »Macbeth«, i uz nju se vežu priče o nezgodama, premda u manjoj mjeri nego uz dramu.

S obzirom na sve do sad spomenuto, u kazalištima se – osim na probama i tijekom izvedbe – u pravilu ime Macbeth nikad ne izgovara; spominje se kao »onaj škotski kralj« ili »onaj škotski komad«, a njegovu fatalnu ženu zovu »Gospođa M.«.

Glumci prije predstave izbjegavaju izgovarati rečenice iz »Macbetha«, posebice one koje se odnose na vještice. Ako se netko »zaleti«, mora poništiti zlo.

Prema receptu glumca Michaela Yorka, prijestupnik mora napustiti prostoriju, tri puta obići zgradu, pljunuti preko lijevog ramena, opsovati i onda kucati tražeći da ga puste natrag.

Korisno je uz to recitirati koji stih iz »Hamleta«, »Sna Ivanjske noći« ili »Mletačkog trgovca«.

Postoje različita tumačenja fenomena »Macbeth«. Ono bajkovito kaže da je Shakespeare u slici s vješticama – koje Macbethu proriču sudbinu i svojim ga dvosmislicama navode na zlo – koristio riječi pravog crnomagijskog obreda. Bijesne zbog toga, prave vještice uklele su komad.

Realisti objašnjenje nalaze u tome što u djelu ima mnogo borbe i mačevanja, pa je veća mogućnost ozljeđivanja.

Uz to, većina scena zbiva se noću, a baklje na sceni često su bile uzrok požara.

Zbog svega navedenog, večeras idemo na »onaj škotski komad«, a gospodina i gospođu M. nećemo spominjati.