RIJEKA – Snaga one dramske predstave koja propitujući procesualnost umjetničkog djela i njegovu suštinsku prirodu tematski zahvaća mnogo šire, signalizirajući o pitanju pojedinca, njegova uspjeha, određene profesije, uloge umjetnosti u životu, važnosti podizanja glasa o kakvoj nepravdi te važnosti pružanja podrške i solidariziranja s potrebitima ili onima koji su opterećeni kakvim životnim nedaćama, nemjerljiva je. A upravo je takva bila i u Trsatskoj čitaonici nedavno izvedena ispitna dramska predstava »On the place of the place« studenata glume riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, u sklopu kolegija Glumac i koreografija V čija je nositeljica doc. art. Mila Čuljak.

Dohvaćanje značenja

Gledalište čitaonice postalo je prostor dramske izvedbe i prostor recipijentskog dohvaćanja značenja, bliski kontakt publike i izvođača koji govore o svojoj budućoj profesiji, slojevitosti posla za koji se obrazuju te izvedbenim (ne)mogućnostima pojedinca i grupe, kolektiva koji je zaslužan za nastajanje dramskog djela.

A ovaj studentski kolektiv tako različitim izmjenama, izlazeći iz stolicama označenog izvedbenog pravokutnika upućuje na sve ono što čini (jednu) predstavu – sam prostor, pod, gledalište, kazališna rasvjeta – te imenujući glumce, izvođače, također napominje kako je ova izvedba ono što će publika moći gledati jednom. Takav je princip imenovanja (uz to, bijela majica svakoga od njih označena je brojčano na leđima) znak je i da se predstava s onog općenitog zadržava u zoni kolektivnog osobnog, kao i pojedinačnog, na što će i uputiti svaki od glumaca svojim vlastitim monolozima.

Svaki od glumaca tako u prvome dijelu metanaracijskim narativom, uključujući one druge izvođače (opet brojevima označene), značenjski zahvaća samo kazalište i procesualnost umjetničkog (kazališnog) djela, prirodu umjetničkog (glumačkog) posla, kao i sve one poteškoće koje se javljaju u njegovu obavljanju. Time, jasno je, portretiraju izvedbenu personu u kontekstu društvenoga i daju samo mali uvid u složenost onoga čemu publika na daskama koje život znače može posvjedočiti svakodnevno.

Monološka prilika

A središnji je monološki dio svakoga od glumaca ujedno i njihov trenutak da glumački, mimikom, gestikulacijom, nadopišu značaj onome govorenom, koje, s obzirom na to da izvedba uključuje i dio improvizacije, mora biti iznimno. U tom smislu, posebno su svojim monolozima zasjali Matea Tkalčević, Ernest Belošević, Mare Šimić i Sara Bunić, a svojom je izvedbom ugodno iznenadio i Mateo Zvono, no ništa manje dobri nisu bili ni ostali. Glumački izvrsna Matea Tkalčević vrlo je ekspresivno, izvrsnim portretiranjem značenjske snage onoga što govori, posve prirodna i uvjerljiva u svojoj izvedbi te s lakoćom dolazi do željenog izvedbenog rezultata. Svojim je ekspresivnim i scenski proživljenim monologom, koji ima odliku dramski tenzičnog, slojevitog i poetski zaokruženog iznenadio i Ernest Belošević, zatim otvorivši svojim dijelom seriju monologa, Mare Šimić je u gestikulaciji i govornoj preoblici također bila vrlo dobra i upečatljiva, a dobra je u svojoj izvedbi bila i Sara Bunić.

Foto Nikola Blagojević

S obzirom na to da se radi o kolegiju koji podrazumijeva održavanje ravnoteže u kvaliteti same glume i pokreta koji je prati, odnosno izražavanju tjelesne ekspresije (koreografiranje teksta i uprizorenje kratkih izmišljenih priča), valja reći kako predstava u kontekstu pokreta nosi jaku oznaku izvedbenog. Pokret stoga, osim primarno glume koja podrazumijeva gestikulaciju i mimiku, ovdje ima podcrtanu izvedbenu jačinu, a na razini kolektiva s obzirom na ono obrazovno zacrtano usvajanje vještina cjelokupan je ostvaraj vrlo dobar.

Ja sam »uzorak«

Središnji je dio, u drugoj trećini predstave, onaj s različitim interpretativnim »ja sam« uzorkom u kojem se ravnopravno, u slijedu, javlja glas sviju, potom se disperzirano, emocijama nabijeno, u pokretu i zamahu, glas upućivanjem prebacuje s jednoga/e na drugog/u, da bi sve različito no susljedno značenje koje proizlazi iz spomenutog dijela bilo apstrahirano finalnim konkretiziranjem i aktualiziranjem, čime i sama ideja »ja sam« dijela i cijele predstave biva zaokružena.

Moglo se tako čuti beskonačno i u određenoj mjeri apsurdno nizanje – ja sam nekontrolirana emocija, ja sam oduzeto pravo na besplatno školovanje, ja sam nepoštivanje kolega, ja sam strah, ja sam 750 bodova na upisnoj listi, ja sam pečenje pomfrita kako bih platila školovanje, ja sam bez prava na paralelno studiranje, ja sam bez prava na prehranu u menzi, ja sam biće gladno kruha, ja sam noćna mora svojih roditelja, ja sam za dizanje ruku od partnera, ja sam proživljena trauma zbog Čehova, ja sam alt koji mora biti sopran, ja sam izgubljeni diplomski studij glume, ja sam tuširanje koje je postalo luksuz, ja sam propušteni izlazak, ja sam zaboravljena prijateljica, ja sam zaboravljena cura, ja sam zaboravljena osoba, ja sam protupožarni alarm, ja sam glumac kao pjevač, ja sam neizvjesnost oko diplomskog, ja sam strah od neuspjeha, ja sam bivša studentica kulturologije, ja sam žulj na lijevoj nozi, ja sam budilica u šest ujutro, ja sam pitanje zašto, ja sam suza na nečijem obrazu, ja sam kosa koja mi otpada s glave, ja sam Štrumpfeta na gljivama, ja sam istina koje se svi boje, ja sam bivši student politologije, ja sam svrab, ja sam klima koja ne radi, ja sam plačljivac, ja sam tišina, ja sam studentica na haubi od auta, ja sam blokadna kuharica i posljednje – ja sam podrška studentima.

Foto Nikola Blagojević

Simbolika finalnog čina

Točno onoliko koliko prosječnome čitatelju treba da pročita sva nabrajanja u prethodnom paragrafu, toliko je bio zadržan i finalni čin podizanja ruku sviju u zrak, u znak protesta, u znak moći, u znak nužnosti korištenja vlastita glasa. Regionalna je podrška studentima u ovome slučaju iskorištena samo kao simbolično sredstvo ukrštavanja važnosti glasa pojedinca općenito, kao i imerzivne snage i važnosti (kazališne) umjetnosti.

Dakle, predstava je to koja postupno, precizno i nepretenciozno od početne tematike koja se u početku čini ponešto doslovna, gradacijski skreće u zonu ozbiljnijeg, konkretnijeg i simboličnog koje nedvojbeno nosi svoju težinu. Spojivši autorsko »ja sam« u kontekstu aktualnog, životnog, edukacijskog i budućeg profesionalnog s onim postmodernističkim (meta)kazališnim, predstava nabrajanjem, uopćavanjem, konkretiziranjem, isticanjem i kontekstualiziranjem većinski recepcijski opstoji na razini humornoga s primjesama apsurda, kao i završnim signifikatnim tematsko-problemskim ulančavanjem koje rezultira stezanjem grla. A taj je završni dio možda najbolja uputnica za onu Brechtovu ideju kazališta kao sredstva za postizanje (društvene) promjene.

Sama simbolika naslovne sintagme predstave upućuje na njezinu višeznačnost; može se tumačiti s obzirom na preispitivanje kazališta kao umjetničkog i fizičkog prostora (tautološki naznačeno mjesto, te s time povezano pitanje kazališnog prostora), s obzirom na pitanje individualnog i kolektivnog identiteta (fizičko i metaforičko mjesto), kao i, s obzirom na to da je sredstvo za izražavanja društvenih problema, društvenu angažiranost.

Pitanje uloge umjetnosti

Predstava »On the place of the place«, osim što je smislena i zaokružena, problemski secira i tematski se usložnjava, upućuje na procesualnost glumačkoga posla te, još i važnije, implicitno i vrlo sugestivno unekoliko upućuje na bit umjetnosti u životu. I ne samo umjetnosti, nego i svih onih disciplina koje se umjetnošću bave, što je posebno važno u današnje vrijeme kad se kultura važe i teško opstaje. A za one koji i dalje propituju ulogu umjetnosti – ona je od početaka do danas receptura za sve, jedinstven medij koji počiva na vrijednosno utvrđenim svjetovima, stoga upućuje na prevažnu životnu suštinu i simboliku.