Sanader je samo vrh ledene sante. Ovo što je on pokrao je sića. Njegovo suđenje je cirkus za narod, teatar, koje bi trebalo stvoriti dojam da državne institucije rade, iako one, zapravo ne rade ili rade selektivno, po nečijem političkom nalogu
U čak tri vaše predstave koje sam uspjela pogledati na ovaj ili onaj način involviran je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader. U »Turbofolku« spominje se u kontekstu seksualne orijentacije; u splitske »Bakhe« ubačena je snimka Sanaderova govora na splitskoj Rivi iz 2001. godine, a riječki »Škrtac« nastao je kao odgovor na aktualni društveno-politički trenutak Hrvatske i iznenadnu Sanaderovu ostavku. Može li se u tom smislu govoriti da ste kao kazališni redatelj na neki način među prvima prokazali Sanadera i najavili njegovu sadašnju sudbinu?
Sanadera nije bilo teško prokazati. On je predstavljao kontinuitet HDZ-ove politike koja je ovoj zemlji nanijela više zla nego ratna stradanja koja smo pretrpjeli
– Sanadera nije bilo teško prokazati. On je predstavljao kontinuitet HDZ-ove politike koja je ovoj zemlji nanijela više zla nego ratna stradanja koja smo pretrpjeli. Uz to, od te iste politike koje je Sanader nastavljač, ni njezini građani nisu bili zaštićeni. Sjetimo se samo niza ubojstava nedužnih civila za rata koja su se događala uz blagoslov ili prešutno znanje najvišeg političkog vrha, a od kojih bih ovdje izdvojio najveću sramotu hrvatskog pravosuđa – ubojstvo Aleksandre Zec.
Podsjetnik na prošlost
Eto, to su temelji na kojima nam je HDZ stvarao državu. Privatizacija i pljačka vlastitog naroda su samo nastavak te politike drugim sredstvima. Sanader je samo eksponent te politike.
Zanimljivo je da je u Splitu »Bakhama« upravo tadašnji ukaz Ive Sanadera omogućio daljnji scenski život. Kako sada s vremenske distance gledate na taj njegov potez?
– Sanader je očitovanjem o Štrljićevoj zabrani i floskulama o slobodi javne riječi pokušao zaboraviti na vlastito političko naslijeđe i nedemokratičnost partije koja mu je bila i ostala sredstvo za realizaciju vlastitih interesa. Sad je odjednom trebalo steći proeuropsku legitimaciju i zaboraviti sve ono što se događalo prije. A »Bakhe« su podsjećale upravo na tu mračnu prošlost u kojoj su se u ratnoj luci Lora provodili zločini nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, kao i na Sanaderov neuspjeli pokušaj puča iz 2001. Tada je HDZ još jednom iskoristio braniteljsku populaciju za svoje političke ciljeve – valjda im nije bilo dovoljno svo zlo koje su im nanijeli u ratu. Predstava je sadržavala Sanaderov govor sa splitske Rive koji je pozivao na nedemokratsku promjenu vlasti. Kad je Štrljić predstavu zabranio, kad se dogodila sva medijska halabuka, Sanader je procijenio da je bolje govoriti načelno o slobodi govora – kao da se u jednoj normalnoj zemlji te stvari ne bi same po sebi trebale podrazumijevati, već nam o tome treba govoriti premijer. Međutim, ta njegova intervencija nije mijenjala ništa u nedemokratičnosti i kriminalnom karakteru njega samog, ali još više stranke čiji je predstavnik u tom trenutku bio. Stranke, ne zaboravimo, koja nam još uvijek vodi zemlju.
O daljnjem igranju »Škrca« nemam nikakvih informacija. Naravno da bih volio da se ta predstava nastavi igrati i to na njezinoj originalnoj lokaciji, Brodogradilištu »3. maj« koje na neki način sažima sav kriminalni karakter privatizacije u Hrvatskoj
A onda je slična sudbina zadesila i »Škrca«, čije je prikazivanje na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci otkazala nova uprava Brodogradilišta »3. maj«. Imate li kakvih spoznaja o tome hoće li »Škrtac« više ikada biti igran i jesu li opet u pitanju političke igre?
– O daljnjem igranju »Škrca« nemam nikakvih informacija. Naravno da bih volio da se ta predstava nastavi igrati i to na njezinoj originalnoj lokaciji, Brodogradilištu »3. maj« koje na neki način sažima sav kriminalni karakter privatizacije u Hrvatskoj. Predstava prošle godine nije izvedena jer upravi brodogradilišta nije odgovaralo da se igra u trenutku kad joj je prijetio štrajk. Meni se činilo da trebamo upravo u tom trenutku ići među radnike jer »Škrtac«, kao i »Turbofolk« na jedan drugi način, postavlja pitanje – za koga mi zapravo radimo kazalište. Je li to zabava za dokonu elitu ili nešto što se želi obratiti obespravljenoj masi, kakva su i radnici »3 maja«? Cijeli zadnji dio »Škrca« posvećen je prodaji brodogradilišta i sudbini onih koji će se uskoro naći na ulici. »Škrtac« otvoreno postavlja pitanje zašto igrati Molierea u trenutku kad ljudi dobivaju otkaze, kad se društvena imovina prodaje u bescjenje i kad oni koji bi trebali preuzeti političku odgovornost bježe.
Vrh ledene sante
Kakva su vaša predviđanja o Sanaderovoj političkoj i inoj budućnosti? Možemo li, govoreći u kazališnim terminima, njegovo uhićenje, sudsko procesuiranje i otuđivanje sumnjivo stečene imovine shvatiti kao neku vrstu kolektivne nacionalne katarze?
Kako možemo očekivati reviziju privatizacije kad je politička opcija koja je taj kriminal omogućila još uvijek na vlasti, kad se kapital stečen na taj način već višestruko oprao i kad se politička moć vlasnika tog kapitala višestruko povećala
– Ne. Mislim da se radi o unutarstranačkom preslagivanju i borbi za moć. Ne budimo naivni. Društvena imovina opljačkana u privatizaciji i dalje ostaje u rukama manjine koja je do nje došla različitim političkim pogodovanjima i malverzacijama. Kako možemo očekivati reviziju privatizacije kad je politička opcija koja je taj kriminal omogućila još uvijek na vlasti, kad se kapital stečen na taj način već višestruko oprao i kad se politička moć vlasnika tog kapitala višestruko povećala. Sanader je samo vrh ledene sante. Ovo što je on pokrao je sića. Njegovo suđenje je cirkus za narod, teatar, koje bi trebalo stvoriti dojam da državne institucije rade, iako one, zapravo ne rade ili rade selektivno, po nečijem političkom nalogu. I tu me uvijek iznova čude građani ove zemlje i njihova glupost. Čudi me entuzijazam koji je pratio dolazak Kosorice na premijerski stolac. Kao da ona nije sve ove godine participirala u vlasti i politici koju je provodio HDZ. Odjednom su svi zaboravili njezinu odgovornost. Predstojeći izbori, prijevremeni ili redoviti, ne mogu donijeti nikavu promjenu. Mislim da bi se u ovoj zemlji promjena mogla dogoditi samo kad bi građani s oružjem krenuli na one koji su ih opljačkali ili, kako to kažu Marx i Engels na kraju »Manifesta Komunističke partije« – »ciljevi se mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka.« Da ne bi bilo zabune, ovo govorim bez ikakve ironije.
