RIJEKA – Jeste li ikad razmišljali o tome da kazalište i sport imaju neke sličnosti? Što im je zajedničko? Oboje uključuju sukob, napetost, dramatičnost, natjecateljski duh među sudionicima.

Kao i timski sportovi, i kazališne predstave su kad okupljaju više sudionika kolektivni, timski rad. Ono bez čega ne mogu ni teatar ni sport je publika, koja svojim reakcijama i pljeskom navija ili pak zvižducima ne odobrava zbivanja na pozornici/terenu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Keith Johnstone, britansko-kanadski pionir improvizacijskog teatra, utemeljio je takozvani kazališni sport, u kojem publika aktivno sudjeluje navijajući za izvođače i predlažući im izazove. Sada su se u ovom kazališnom obliku odlučile okušati glumice Kolektiva Igralke – Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, koje su na sceni Beach bara Prasowski, u sklopu Ljeta na Kantridi, praizvele improvizacijsku predstavu »Igre«.

Improvizacijsko kazalište

Poznate riječkoj publici po dokumentarnim predstavama »Bakice« i »Crna vuna«, kojima stvaraju novo kazalište zajednice, glumice i autorice iz Kolektiva Igralke u »Igrama« nastavljaju istraživati kazališne forme koje u kontekstu hrvatskog teatra nisu mnogo ili uopće nisu zastupljene. Jedna od njih je i improvizacijsko kazalište u kojem predstave nastaju bez unaprijed zadanog scenarija, spontanom interakcijom izvođača uživo pred publikom. Ovaj žanr izrazito je popularan primjerice u Francuskoj, odakle su Igralke pozvale mentora Guillaumea Boita koji ih je proveo kroz njihov prvi eksperiment s ovom metodom. Igralke su stupile na riječku scenu nakon edukacije iz improvizacije provedene u sklopu Ljetne škole Kazališta Ulysses na Malom Brijunu.

Slično kao i u sportu, izvođačice su izišle na »teren« predstavljajući se publici, a odjeven u hrvatski nogometni dres pridružio im se violinist Osman Eyublu. Francuski improvizacijski redatelj Guillaume Boit u ovoj improvizacijskoj predstavi imao je ulogu »trenera« koji glumicama zadaje različite »igre«, zapravo razne zadatke i elemente na temelju kojih one improviziraju raznolike dramske situacije i scene, transformirajući se iz lika u lik. U čitavom procesu sudjeluje i publika, koja izvođačicama zadaje teme, različite izazove i pravila igre na temelju kojih one improviziraju uz pratnju improvizirane glazbe Osmana Eyublua. Neki od zadataka, primjerice, bili su igranje pećinskih žena, članova neobične obitelji, djelatnica farmaceutske tvrtke…, a glumice su improvizirale i na teme kao što su aktualne klimatske promjene ili požari.

Teatar i sport

Budući da je glavna karakteristika improviziranog kazališta njegova nepredvidljivost, sve zapravo ovisi o kreativnosti, snalažljivosti, brzim reakcijama izvođača na zadatke i pravila igre koji im se zadaju. Ili kako su Igralke navele u najavi predstave: »U društvu u kojem ne smijemo pokazati ni najmanju slabost, ove izvođačice i autorice namjerno odlučuju isprobati žanr u kojem će pred publikom gubiti kontrolu i prigrliti greške, pokušati napustiti koncepte točnog i krivog, dobrog i lošeg, ističući zaigranost i zajedništvo kao vrhovne vrijednosti.«

Osim što je improvizacijsko kazalište za glumce izvrsna glumačka vježba, ili sportski rečeno trening, koja uključuje različite izvedbene tehnike, u primjeru »Igara« do izražaja je došlo upravo zajedništvo Igralki, timski rad u kojemu svaka od izvođačica istodobno iskazuje i vlastitu individualnost. Sudeći prema reakcijama, riječka publika dobro je prihvatila ovaj neuobičajeni kazališni eksperiment koji povezuje teatar i sport.