Oksana Brandiboura Kožul najveći dio svoje karijere provela je kao članica baletnog ansambla riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Rođena u Kazahstanu, u tadašnjem Sovjetskom Savezu, u baletu je od malih nogu.

Lakoća pokreta i težina treninga, širok osmijeh i žuljevi na nogama, svilene haljine i mišićava tijela, sve je to balet. Prepun suprotnosti, djevojački je san mnogih djevojčica, ali i profesija koja rano započinje, rano završava i jako troši tijelo.

Pavlodar, Novosibirsk, ratno Sarajevo, no najduže Rijeka. Uz navedene stanice na kojima se zadržavala, Oksana je pozornice brojnih kazališta dosezala svojim piruetama, rondovima i fouetteovima, a nakon duge karijere balerine okreće se pedagoškom radu te podučava i koreografira članove kazališnog baletnog ansambla.

Kroz osnovani Dance studio Oksana Brandiboura podučavala je nove generacije, a vrla aktualnost jest da, u radu studija, baletu podučava i odrasle osobe.

Kako bi Balašević zapjevao: »K’o ruska balerina lagana«, od njezine zanimljive životne priče može se napraviti film ili kakva baletna predstava, no dok se to ne dogodi, u intervjuu za naš list razgovaramo o karijeri i životu umjetnice obilježenom baletnom disciplinom.

Karijera balerine ne poznaje mnogo oklijevanja. Već od ranog djetinjstva se mora ozbiljno početi baviti baletom da bi se izrodila karijera.

– Baletom sam se počela baviti u dobi od sedam godina amaterski, a u desetoj godini to je preraslo u profesionalno. Da bi se moglo razmišljati o karijeri profesionalne balerine, baletom se treba početi baviti što ranije. Kada sam bila djevojčica, u baletnu školu upisivalo se po završetku trećeg razreda osnove škole.

I već si tada morao imati predispozicije i baletno predznanje, kako bi mogao proći audiciju. Sve nakon desete-jedanaeste godine je već prekasno za početi baviti se baletom, osim ako balerina nije ranije pohađala baletni studio ili je posebno talentirana.

Baletni internat

Rođeni ste u Kazahstanu i s deset godina preselili u Novosibirsk u baletni internat. Što ste sve morali ispuniti kako biste bili primljeni na školovanje?

– Kada sam se upisala u baletni internat, u razredu nas je bilo trideset, a po završetku školovanja ostalo nas je samo šest! Audicija je trajala tri dana. Pregledavale su se fizičke sposobnosti, plesne i glazbene sposobnosti kao što su ritam, muzikalnost ili koordinacija.

Nakon što se prva dva dana napravi prvotna selekcija, trećeg dana još se jednom napravi konačni odabir djece. To je bilo vrlo ozbiljno. Nekako sam nesvjesno znala da sam na pravom putu. Sa spomenutih deset godina bila sam toliko uporna i moja je želja bila velika.

Mojoj majci nisam dala disati dok me iz Pavlodara nije odvela u Novosibirsk na audiciju za baletnu školu. Danas kada sam i sama majka dvoje djece, mogu shvatiti koliko je teško bilo poslati svoje dijete u grad udaljen 700 kilometara.

Moja mama je, u nadi da me želja mine, odugovlačila s odlukom hoće li me pustiti na školovanje, no kada je vidjela koliko sam uporna u tome, odlučila je da napravimo taj korak. Kada smo napoko krenuli na put dug 700 kilometara, do Novosibirska stigli smo s danom zakašnjenja, no na kraju sam prošla na audiciji i u internatu su pronašli mjesto za smjestiti me.

Od ranog djetinjstva opredijelili ste se za balet. Jeste li se u tom periodu djetinjstva nećkali ili ste znali da ste na pravom putu?

– Nećkanje oko karijere balerine pojavilo se u pubertetu. S 15 godina želiš krenuti na zabave i družiti se sa svojim društvom. Nakon jednih ljetnih praznika sa svojim društvom, došla sam na ideju da odustanem od baletne škole.

Nakon što sam si postavila pitanja što ja još volim osim baleta, što znam i što me zanima, ponovo sam se uvjerila da je balet pravi put za mene i više nikad nakon toga se nisam premišljala oko te odluke. I dan-danas sam sretna što sam se pronašla u tome, i iako više ne plešem profesionalno, balet je i dalje u mom životu i moj život je balet.

Kako su izgledali život i školovanje u Novosibirsku?

– Pod jednom institucijom bile su prisutne osnovna škola do devetog razreda i srednja škola te još svi predmeti koji su karakteristični za baletni dio; glazbeni predmeti, povijest baleta, povijest kazališta, povijest umjetnosti, standardni i suvremeni plesovi…

Mnogi strukovni predmeti uz, podrazumijeva se, ruski jezik, matematiku, književnost, fiziku, kemiju i druge. Sa svim tim predmetima, cijeli nam se dan svodio na školovanje. Od 8 i15 sati, kada je započinjala nastava, sve do 19 sati. Naravno, s pauzom za ručak. Kada si malo stariji, u raspored ti dolazi praksa kada sudjeluješ u večernjim kazališnim predstavama.

Okrutna pedagogija

Kako ste u ranim godinama krenuli u profesionalnu karijeru balerine?

– Ispiti iz triju glavnih predmeta zaključili su moje školovanje na baletno-koreografskom učilištu. Nešto slično maturi. Po završetku školovanja, počeli smo pohoditi audicije na kojima su se tražile balerine. Imale smo sreće, nas četiri koje smo se odvažile otići na audiciju primilo je novosibirsko akademsko kazalište.

Balet zahtijeva izrazitu stegu i disciplinu. Kakvo ozračje vlada u baletnim kolektivima?

– Moja prva sezona u kojoj sam bila članica baletnog ansambla u kazalištu u Novosibirsku bila je sezona 1983./84. Ansambl je tada brojao 150 plesača, oni stariji od mene već su imali svoj status i između plesača bila je postojana hijerarhija.

Zahtjevno je bilo, primjerice, »pokrpati« poziciju kada bi netko od plesača bio bolestan. Nitko te ne pita znaš li ili ne znaš koreografiju. Određena si da uđeš u tu poziciju i moraš se snaći kako god znaš.

Mogu reći da sam napravila karijeru zahvaljujući svojem brzom učenju, brzoj koordinaciji i hvatanju, tako da sam u to doba bila »dežurna« balerina za uskočiti u poziciju kada netko nedostaje. To je bila sjajna vrlina koja me krasila i koja se cijenila. Bilo je situacija kada sam u jednoj probi naučila predstavu.

Kako su izgledale baletne probe, koliko su vaše profesorice bile stroge i kakva su pravila vladala?

– Pravila su postojala uvijek. Ne daj Bože da uđeš u dvoranu dok netko izvodi svoju vježbu; i uopće da želiš proći na drugi kraj dvorane dok je vježba u tijeku. Strogoća je bila velika. Sada se mijenja pedagogija i odnos pedagoga i učenika, a ja sam živjela u vrijeme kada je bilo normalno da te pedagog lupne, pljesne ili da ti štapom napravi »tup!«

To nam je bilo normalno i nisam bila uvrijeđena ako me učiteljica udarila po stražnjici ili po nozi. Primjerice, moja profesorica, koja je bila je predivna i kojoj sam jako zahvalna, ona je stvorila velike plesače i mogu biti sretna da sam kod nje stjecala znanje baleta, bila je vrlo okrutna.

Hodala je sa štapom i svako toliko ga je upotrijebila. Inače ne bismo razumjeli što znači zategnuti nogu, što znači držati do kraja ruku… Inače u baletu moraš svako toliko namjestiti učenika, jer on u mladoj dobi ne razumije svoje tijelo i usmeni savjet »okreni lopaticu« neće puno pomoći.

Moram ga namjestiti, stisnuti ili pokazati gdje lopatice stoje. U kazalištu također, pedagog je isto čovjek koji ima svoje probleme i koji te znao uzeti na zub i tjerati da iznova radiš vježbe. U baletu nema »ne mogu«. Ne postoji taj izraz. Postoji »još jednom!«

Gostovanja

Uz pravila u dvorani i kazalištu, kako izgleda život izvan kazališta? Banalno govoreći, iako to tada nije bilo toliko rašireno, tetoviranje nije dolazilo u obzir?

– Ma kakvi! Frizure, noktići, naušnice… Ništa od navedenog. Nije mi palo na pamet ošišati kosu, jer sam znala da ne bih mogla napraviti frizuru. Zato postoje pravila. Pravila unutar nas. »Neću ošišati kosu, da bih imala lijepu frizuru na sceni.«

Tetoviranje nije bilo toliko rašireno i moderno u moje doba. Nokti i nakit naravno nisu bili dobrodošli, tako da uopće, niti sada, nisam stekla naviku nošenja sata. Sve su to pravila koja utječu na privatni život.

Koji su to bili naslovi koje ste izvodili?

– Razni. »Labuđe jezero«, »Don Quijote«, »Spartak«, »Bajadera«, »Orašar« naravno… I dandanas kada čujem glazbu iz »Orašara« znam svaki korak. Često smo davali dvije izvedbe »Orašara« dnevno.

»Orašar« se uvriježio kao tipičan zimski balet.

– Da, uvriježio se. On je zimska bajka. »Orašar« spada pod klasike i stvarno ide uz zimu, ali danas se malo pretjeruje s »Orašarom«. No, njegova posebnost jest da su sve generacije škole koje sam pohađala prošle kroz tu predstavu.

U prvom činu plešu djeca, to smo radili mi iz nižih razreda, a kasnije kako rasteš, preuzimaš ostale uloge. Ja sam imala priliku proći svaku ulogu »Orašara« i naučiti koreografiju cijele predstave.

Kada ste započeli s baletnom karijerom, jeste li se vraćali u rodni grad?

– I dandanas posjećujem obitelj koja živi u Rusiji. Prošle godine posjetila sam grad Tumen, pa sa sestrom otišla u Kazahstan i rodni grad Pavlodar. Od Tumena do Pavlodara lako smo prošle dvije tisuće kilometara.

Potom smo posjetili i Novosibirsk, udaljen još sedamsto kilometara, u kojemu nisam bila trideset godina. Osjećala sam uzbuđenje i nostalgiju kada sam ponovo posjetila kazalište. Predivan osjećaj bio je ponovo proći pozornicom i kulisama te se vratiti u svoju garderobu.

Prošetala sam gradom u kojemu ništa nisam mogla prepoznati. Obišla sam prošle godine uspomene iz djetinjstva i to me jako obradovalo. Zbog prirode putovanja koje obilježava velika kilometraža, ne možeš svako toliko napraviti taj »đir«.

Kada govorimo o kilometraži, kako su izgledala vaša gostovanja za baletne karijere?

– Sedam godina radila sam u kazalištu u Novosibirsku. Svake godine, kada kazališna sezona završi, dva mjeseca išli smo po gostovanjima. Svakodnevne predstave, ponekad i dvije dnevno. Na kazališnim gostovanjima posjetila sam Italiju, došla sam čak i do Japana, što je za mene bio veliki kulturološki šok.

Iz »zatvorenog« Sovjetskog Saveza doći u blještavi Tokio, osjećala sam se kao u Zemlji čudesa. Bio je to jedan skroz drukčiji svijet. S baletom smo gostovali i po bivšoj Jugoslaviji. Beograd, Sarajevo, Dubrovnik, pa čak i Rijeka i Opatija… Bilo je predivno.

Bijeg iz Sarajeva

Jeste li tada mogli zamisliti da ćete živjeti u Hrvatskoj?

– Prijateljica mi je rekla da sam, kada sam došla u Opatiju, rekla da ću ostati tu jednog dana živjeti, ne sluteći da će se to nešto kasnije i dogoditi. Život je jako interesantan i ostvare se stvari koje osjećaš duboko u sebi.

I povede te taj »životni proces«. Više od trideset godina sam u Rijeci i sretna sam što sam tu imala svoju karijeru, osnovala obitelj, stekla prijatelje… Jako sam sretna da se moja sudbina na ovaj način složila.

Svašta prođe kroz život. Kratko vrijeme sam boravila u Sarajevu gdje me oduševio tamošnji mentalitet i sve što grad ima. Nažalost, dok sam bila tamo dogodio se rat pa sam morala pobjeći iz grada.

Kako je izgledao vaš dolazak u Rijeku? Kako ste rekli, teren vam je bio poznat, ali to su bile ratne devedesete?

– U Sarajevu je bio počeo rat, a u Rijeku sam dolazila i ranije na baletna gostovanja. Direktor baleta Petar Pustišek ponudio mi je posao u riječkom baletu. Završila sam baletnu sezonu u Sarajevu gdje sam živjela i radila i potom, u komunikaciji s Pustišekom, preselila sam se u Rijeku.

Kad ti živiš s baletom, vanjska sredina čini ti se zamagljenom. Kao da živiš u svom svijetu i sve ti se svodi na predstave koje igraš. Teško je bilo živjeti. Inflacija velika, novaca malo… Ali opet, to nas nije diralo.

Bilo nam je najbitnije da imamo za platiti stan, za prehraniti se i za kremu za žuljeve (smijeh). Odrasla sam u svijetu u kojemu nam je vrlo malo bilo potrebno. U današnjem svijetu ti apetiti rastu, no onda nismo imali toliko informacija. Svijet nam je bio mali i najbitnije mi je bilo imati udobne špice i lijepu opravu za balet.

Najveći dio svoje baletne karijere proveli ste kao solistica baletnog ansambla HNK-a Ivana pl. Zajca.

– Od 1992. do 2022. godine radila sam u kazalištu. Zadnjih godina nisam plesala, ali radila sam kao pedagog, koreograf, držala sam probe… Bila sam dosta aktivna i nakon što sam završila plesnu karijeru.

Baletni ansambl promijenio se posljednjih godina. Baletani i balerine dolaze iz mnogih krajeva. Kada sam ja postala članicom ansambla, stranci su morali naučiti hrvatski jezik, dok danas ansambl priča engleskim jezikom.

Samo mijena stalna jest. Sretna sam da i u gradu Rijeci postoji interes za balet. Već 15 godina u gradu postoji Osnovna baletna škola, a sada su otvorili i srednju školu, tako da mi je drago da postoji veći interes za tu profesiju.

Ne znači da će se svako dijete koje završi baletnu školu nastaviti baviti tom profesijom. Balet je okrutan. Jako puno plesača u svijetu se bavi baletom, a konkurencija je još veća svih ovih godina otkako su se granice otvorile. Europa, istočna Azija… Baletni svijet se nadogradio i proći audiciju i dobiti mjesto u kolektivu je vrlo teško.

Vidljivi tragovi

Kada ste prestali s plesnom karijerom?

– Kada sam rodila drugo dijete 2006. godine, tu se već nazirao kraj karijere balerine, a imala sam već neke godine. Još sam nakon toga imala nekih manjih uloga, no to je prirodno stanje stvari. S dvoje djece, imala sam već četrdeset godina, što je već kraj karijere balerine.

Postoje li u predstavama uloge za 40+ balerine?

– U našem kazalištu ne postoje, no uvijek takva balerina može utjeloviti kakvu majku, kraljicu, pri čemu nema mnogo plesnih koraka, već baletno hoda u špicama. Primjerice, u »Orašaru« sam bila majka i pritom hodala na pozornici.

Vašu karijeru umjetnice tematizira i izložba koju su vam vaši kolege napravili u povodu vašeg umirovljenja. Ako moramo sumirati karijeru balerine i umjetnice, koji je to osjećaj i koje su to misli kojima se sada osvrćete na minuli rad?

– Nakon plesne karijere, ostala sam u ansamblu kao pedagoginja. Zahvalna sam da su me se sjetili i napravili mi oproštajnu izložbu. Kada godinama nisi u tom vrhu, kada nisi prva balerina, kreće silazak i tvoje se mjesto mora popuniti.

Otišla sam u mirovinu uz malu feštu s kolegama i ansamblom i pola godine nakon toga upriličili su mi izložbu. Bilo je to potpuno neočekivano; veliko iznenađenje. Jako lijepa gesta. Plakala sam od sreće kao kišna godina.

Volim reći da u životu ništa ne prođe bez traga. Ostavljaš tragove. Ti tragovi budu vidljivi. Kroz karijeru sam plesala srcem i davala svu ljubav. Kad su mi napravili taj sjajan oproštaj, bilo mi je jasno da sam ostavila dio sebe koji je došao do drugih.