ZAGREB – Milko Šparemblek, hrvatski baletni plesač, pedagog, koreograf, redatelj i dramaturg, preminuo je u Zagrebu u 97. godini. Rođen je 1928. u Prevalju u Sloveniji. U ranom se djetinjstvu s obitelji preselio u Zagreb, gdje je pohađao gimnaziju i fakultet. Plesni pedagozi bili su mu Ana Roje i Oskar Harmoš, a od 1947. godine angažiran je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ondje je, među ostalim, radio s Margaritom Froman (S. S. Prokofjev, »Romeo i Julija«; L. Delibes, »Coppélia«), Pijom i Pinom Mlakar (F. Lhotka, »Balada o jednoj sredovječnoj ljubavi«), Miloradom Jovanovićem (I. Stravinski, »Apollon musagète«; P. I. Čajkovski, »Francesca da Rimini«), Franjom Horvatom (K. Baranović, »Licitarsko srce«), Zvonimirom Tajzlom (M. de Falla, »Trorogi šešir«) i Nenadom Lhotkom (F. Schmitt, »Tragedija Salome«; Prokofjev, »Klasična simfonija«).

Od 1953. usavršavao se u Parizu, gdje je surađivao s Olgom Josifovnom Preobraženskom i Sergejem Perettijem, te postao prvi plesač u trupama Janine Charrat, Milorada Miškovića i Mauricea Béjarta. U New Yorku je surađivao s Marthom Graham i Joséom Limónom.

Ravnatelj Baleta Metropolitan

Šparemblek se zatim, kao plesač izrazito čiste tehnike, okreće modernom izrazu. Od 1955. stvara prve koreografije, među kojima se ističu »Quatuor« (Raffaello de Banfield, 1957.), »Čovjek pred zrcalom« (M. Kelemen, 1959.), »Ljubavnici iz Teruela« (M. Teodorakis, snimljeno i za film 1961.). Prema podacima koje navodi Hrvatska enciklopedija, nakon angažmana u trupi Ballet du XXe siècle M. Béjarta, gdje je bio i baletni majstor, djelovao je kao koreograf u različitim baletnim sredinama, snimao televizijske filmove (»Sedam smrtnih grijeha«, »Očekivanje«, »Čudesni mandarin«).

Šparemblekovsko plesno kazalište

Bio je ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku (1971.), Gulbenkian Balleta u Lisabonu (1970. – 1975.), Baleta u Lyonu (1977. – 1980.) i Zagrebu (1992. – 1994.). U Hrvatskoj se istaknuo koreografijama »Opus 43« (L. van Beethoven, 1975.), »Trijumf Afrodite« (C. Orff, 1975.), »Simfonija psalama« (I. Stravinski, 1976.), »Pjesme ljubavi i smrti« (G. Mahler, 1981.), »Carmina Krležiana« (F. Parać, 1987.), »Amadeus Monumentum« (W. A. Mozart, 1990.), »Johannes Faust Passion« (J. S. Bach i nepoznati srednjovjekovni autori, 2001.). Koreografirao je i plesne inserte u operama i scenski pokret u dramama. Za HRT režirao je i koreografirao »Mathilde« (R. Wagner), »Chopeniadu« (F. Chopin), »Gestu za Tina« (D. Savin, tekst T. Ujević), »Pjesme i plesove smrti« (M. P. Musorgski).

Između ostalog, u riječkom HNK-u 2008. godine premijerno je izvedena njegova Autorska večer sastavljena od dvaju djela: koreoakta »Epitaf za Frederica« i baleta »Čudesni mandarin« Béle Bartóka. Uz mnoge nagrade u zemlji i inozemstvu, za svoj je rad 2018. dobio Nagradu za cjelokupan doprinos baletnoj umjetnosti od Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, a 2002. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Kako piše Glazba.hr, životno djelo Milka Šparembleka, energija, ljubav te zanos za pokret, balet i umjetnost, bili su vibrantni i prisutni do kraja njegova života. Iako se u baletu, prema vlastitim riječima, našao »slučajno statirajući u predstavama«, zauvijek je ostao »opčinjen i fasciniran umjetnošću koja pokretom izražava riječima neizrecivo«.

Oblikujući prostor plesnim pokretom, Milko Šparemblek stvorio je djela prepoznatljiva kao kazalište baleta. Može se reći da njegovo kazalište izrasta na zasadama neoklasike i pokreta bliskom béjartovskom senzibilitetu, no, ono je uvijek posve osobito kontekstualizirano, specifično smješteno u odnos prema glazbi, priči i motivaciji plesača, ostajući profinjeno prepoznatljivo kao promišljeno, plemenito i snažno šparemblekovsko plesno kazalište.