U šekspirologiji, drama »Mjera za mjeru« dosljedno se opirala klasifikaciji u komedije, baš kao i u problemske komade, pri čemu se nije stabilizirala ni unutar žanra Shakespeareovih »tamnih komedija«, dok suvremena čitanja ovog komada samo dolijevaju ulje na vatru oko njezina žanrovskog mjesta, svrstavajući je najčešće u drame zakona. Upravo po tome koliko sumnja u zakonodavstvo bliska je »Othellu« i »Mletačkom trgovcu«, dok je po primarnom značaju oprosta srodna »Oluji«.

Emocionalna autodestruktivnost

Svakako je riječ o tekstu koji se bavi politikom kažnjavanja: središnji lik je Angelo, u originalnom tekstu opisan kao čovjek koji »umjesto vode piša kockice leda«, dakle osoba nesposobna za empatiju, razumijevanje, milost, suradnju, fleksibilnost. Skrivena agresivnost koja uvijek prati ljude koji inzistiraju na »čeličnoj ruci« zakona i njegovoj surovoj provedbi vrlo je često na meti Shakespeareove kritike, ali ovdje postaje glavnom temom: koliko perverznog užitka ima u ideji nečijeg progona i surovog kažnjavanja? Pogotovo kad je glavna stvar na koju se Angelo okomljuje intiman prijestup: plaćena ljubav i preljubništvo? Nije li prostitucija najstariji zanat, koji nije dokinuo nijedan zakonski poredak? Pogotovo ne ubijanjem mušterija prostitutki? Zar Angelo stvarno ne zna da je rigidnost kao emocionalna orijentacija uvijek autodestruktivna?

Psihoanalitičari bi, naravno, rekli da kažnjavanjem klijentele javnih kuća Angelo zapravo kažnjava svoju vlastitu žudnju za preljubom, koja će (desadovski) eksplodirati upravo kad se pred njim pojavi seksi redovnica (Isabella). Ali ima u tom suhom liku progonitelja poroka, k tome u odličnoj interpretaciji smrknutog i intonacijski monotonog Deana Krivačića, nečeg što nadilazi seksualnu frustraciju. O tome su kasnije dosta pisali i Dostojevski i Čehov: kad god se neki lik odrekne užitka, a s time i milosti i tolerancije koje uvijek prate ispunjeni život, u njemu počne bujati okrutnost prema sebi i svijetu. I vrlo brzo veliki, ogorčeni progonitelj postaje instrumentom vlastite propasti.

Foto Mara Bratoš

Sindikat seksualnih radnica

U režiji Ivana Plazibata i dramaturgiji Ivane Vuković, glavna uloga komada nije pripala »progonjenoj nevinosti« ili liku Isabelle (u odveć hladnoj, formalnoj, gotovo bih rekla recitativnoj interpretaciji Olge Pakalović), nego liku glavne svodnice Grebene, u glumačkom tumačenju Lane Barić. Također, Barić igra i englesku kraljicu i glumicu i prostitutku (dapače šeficu seksualnih radnica) s istim apetitom za ismijavanje lažnog morala. Ona otvara predstavu na engleskom jeziku, kao imperatorica u krinolini koja proglašava da je čitav svijet pozornica i svi njegovi ljudi tek glumci (ulomak iz Shakespeareove drame »Kako vam drago«), ali zatim kao glumica bez dlake na jeziku ismijava doličnost kraljice (neudane monarhinje/djevice koja je »imala povijesno najbolji PR« oko svojeg odbijanja da podijeli tron s muškarcima) i sve žešće, sve strastvenije i gorče ponavlja čuveni monolog o glumstvenosti svijeta, začinjajući ga i notama očaja. Svodnicu Grebenu u suvremenim kratkim hlačicama i uskoj mrežastoj majici Barić pritom igra krajnje sabrano, bez imalo snishodljivosti, dodvoravanja ikome ili srama, zbog čega odmah stječe veliku naklonost publike; u toj bespoštednoj konfrontacijskoj hrabrosti mnogo je snage i integriteta, ne samo ženskog bravada.

I na kraju komada Barić ismijava »mehaniku« sretnih završetaka, kao i sadržaje brakova koje ispunjava jedino »bindžanje, bindžanje i bindžanje Netflixovih serija«. Briljantna slojevitost Lane Barić kao jedne od rijetkih samosvojnih HNK-ovih prvakinja ujedno je i smjerokaz prema glumi kao nasušno potrebnom ženskom autorstvu. Sjajna je zapravo cijela ekipa šekspirijanskih, koliko i suvremenih seksualnih radnica iz teksta. Iva Jerković Oreški kao Giulietta drži nam govor o apsurdu zahtjeva da tinejdžerice igraju likove tinejdžerica u Shakespeareovim komadima, čime bi se kazalište srozalo na amaterizam i dobizam, dakle za glumicu je nužno da bude mnogo, mnogo više od zadanih replika i starosne ili statusne simetrije s likom koji igra. Zatim je tu Iva Mihalić kao pragmatična gospođa Lakat, Luca Anić kao nježna ali nezaustavljiva Mariana, Jelena Otašević Babić je Brigitta, a Tesa Litvan nastupa kao Liza Lezi.

Prisutnost kamere

Filmski snimak kuhinjice lokalnog kupleraja pretvara se u mali sindikat seksualnih radnica (operator kamere na sceni je Luka Ivić) koje upravo dijele špagete za ručak, ali to je i jedini prizor koji opravdava stalnu prisutnost kamere na sceni. Ostale snimke glumaca iz snimateljske ruke (stalno projicirane na stražnjem zidu pozornice) puko su ukrašavanje; nepotrebna ornamentacija. Ideja da će snimke kamerom na kraju drame poslužiti kao optužnice likova djeluje više kao reality show projekt, nego kao dokumentarizam na sceni. »Mjera za mjeru« kostimografski gravira između epoha (Petra Pavičić iznosi na scenu i uske elizabetinske kragne i modne detalje suvremenosti), dok je scenografski (Tea Truta) riješena dvjema staklenim kutijama u desnom i lijevom kutu pozornice, povezanih jednako prozirnim hodnikom: na jednoj strani je izlog zatvora, na drugoj strani je vojvodina ložnica, čiji prostor nasljeđuje vojvodin namjesnik Angelo.

Za razliku od Shakespeareova teksta koji naglašava nedostupnost i izoliranost navedenih prostora, režija i scenografija inzistiraju na njihovoj providnosti i otvorenosti, mnogo prije završetka drame najavljujući njezin ishod. I sama dramaturgija Ivane Vuković (kojoj asistira pohvalno obilan volonterski dramaturški tim u sastavu Petre Pleše, Ane Perković i Petre Vuraić) nema pravog interesa za lik Isabelle, još manje za lik njezina brata Claudia (topla izvedba Filipa Vidovića); nevinost bez zaštite jednostavno nije predmet dramaturškog interesa, premda jest okosnica drame. I mnoge muške role postavljene su skicozno i rutinski – Marin Stević kao Lakat, Marin Klišmanć kao Pjena, Ivan Colarić kao Lucio, Dušan Bućan kao Bernardin i Fratar. Veću samosvojnost na sceni iskazat će Goran Grgić kao manipulativni Vojvoda »u skupim tenisicama«, Siniša Popović kao njegov tmurni dvostruki agent Escalus, Slavko Juraga kao zabrinuti tamničar te iz moje perspektive možda među muškim rolama ponajbolji Silvio Vovk u roli Pompeja, svodnika i lude svih političkih sustava komada.

Foto Mara Bratoš

Pometovska inteligencija

Vovk zna kako se izmicati društvenim osudama i kategorijama, vječitim ladicama u koje nas se pokušava ugurati, demonstrirajući na sceni pometovsku inteligenciju svjesnog nepripadanja nijednoj grupaciji koja ga je spremna žrtvovati za vlastitu korist. Govoreći o tragičkom intenzitetu, mislim da se još više moglo dobiti od sjajnog glumca Deana Krivačića, čije je mjesto definitivno na HNK-ovoj pozornici, jer Krivačić je tek naznačio žestinu autodestrukcije svog lika. Trebalo ga je i režijski i dramaturški motivirati da ode još dalje, da uđe u još samosvojniju studiju ludila svog lika, ne samo zato što on to može, nego zato što bi čitava drama time dobila na težini. Ovako gledamo jednu ljupku posvetu prostitutkama i plemenitom principu ljudskog opraštanja, ali nismo zagazili u srce tame. A Shakespeare je zanimljiv baš zato što može otključati i one maksimalno skrivene bunkere ljudske svijesti. Primjerice, problem bezakonja u samom srcu zakona, odnosno problem loših zakona koji unatoč tome perzistiraju i trajno provode nasilje. Skladatelj predstave je Damir Šimunović i izvjesno je da glazba vjerno prati emocionalne akvarije izvedbe, dok je za scenski pokret odgovoran Damir Klemenić, vrlo oprezan u udaljavanju od svakodnevnog pokreta. U oba slučaja moglo se ići na još smjelije varijante.

Feministički Shakespeare

Predstava bi sigurno dobila na snazi da su sustavnije promišljeni i njezini tragični, a ne samo njezini groteskni aspekti. Ali i u verziji »Mjere za mjeru« koja je odigrana za premijernu publiku, riječ je o šarmantnom ismijavanju svake ideologije emocionalnog kažnjavanja, pogotovo iz pozicije provedbe »više vlasti«. Znakovito je i da upravo William Shakespeare postaje osovina novih feminističkih izvedbi u zagrebačkim kazalištima: u rasponu od nedavne Kerempuhove »Ukroćene goropadnice« Selme Spahić do HNK-ove »Mjere za mjeru«, prati nas izrazito feministički pristup oslobađanja Shakespeareovih ženskih likova od melodrame, dresure, kroćenja, patrijarhalnog ukalupljivanja. Publika je oko toga dosta zbunjena, aplauz na završetku »Mjere za mjeru« odavao je i neodlučnost gledatelja oko toga pristaju li ili ne pristaju uz predstavu, ali svakako je riječ o režiji koja zaslužuje svoje mjesto u centralnoj nacionalnoj kući, ako ni po čemu drugome, onda zato što se smije samozvanim puritancima, ideologijskom čistunstvu, čuvarima one nedodirljive vrline i pravovjernosti koja nema nikakvih problema da drugog čovjeka gurne u najokrutnije poništavanje – dakle sve samim atributima i najsuvremenije kulture otkazivanja. I makar temu političke korektnosti predstava nije eksplicitno dotakla, svakako je demonstrirala kako je lako »osuditi« drugoga i koliko u toj potrebi osuđivanja umire ono najvažnije: mogućnost da jedni druge čujemo, a ne samo poništimo.