ZAGREB – Jedno od najpoznatijih djela Oscara Wildea »Važno je zvati se Ernest« premijerno stiže na pozornicu Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija i to u četvrtak 30. studenoga.

Ovaj klasik na scenu novoobnovljenog teatra na Kaptolu postavlja jedan od najznačajnijih redatelja svoje generacije Ivan Plazibat i to u prijevodu Martine Aničić, a ulogu Gwendolen Fairfax tumači Nina Kaić Madić koja je na 16. Gumbekovim danima za ulogu Jessice Al Rhawi u predstavi »Cabaret Zagrepčanke i statičar« osvojila Nagradu za najbolju žensku ulogu.

Kaić Madić je tijekom studija na Akademiji čitala Wildeove komade »Važno je zvati se Ernest« i »Idealan muž«, rado pamti i ekranizacije njegovih djela »Slika Doriana Graya« i »Važno je zvati se Ernest«, a trenutno čita svog miljenika Frédérica Beigbedera i njegov »Francuski roman« koji, kaže, kao i sve romane tog književnika, preporučuje svima jer su toliko životni, vjerodostojni, iskreni, aktualni i dinamični.

Nina Kaić Madić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Dvadeseta obljetnica

Podjelu, pored nje, čine i Ronald Žlabur (John Worthing), Filip Juričić (Algernon Moncrieff), Ana Magud (Cecily Cardew), Mila Elegović (Lady Bracknell), Vanja Ćirić (Miss Prism), Dražen Bratulić (Velečasni Chasuble) te Adnan Prohić kao Lane/Merriam, dok je za scenografiju zadužen Filip Triplat, kostimografkinja je Petra Pavičić, autor glazbe Damir Šimunović, scenski pokret potpisuje Anna Javoran, a oblikovanje svjetla Dubravka Kurobasa.

Plazibat, tvrdi Kaić Madić, zna što hoće, razumije i želi poslušati svoje glumce. »Ustrajan je u svojim idejama koje nenametljivo i postepeno implementira, a glumcima ostavlja priličnu slobodu u kreiranju svoga lika. ‘Ernesta’ je osuvremenio. Predstava će biti dinamična, bit će tu plesa, pjevanja i, kako bi on sam rekao, šašavih momenata.

Rad na predstavi protekao je u vrlo ugodnoj atmosferi, u istraživanju, improvizacijama, bez pritisaka bilo koje vrste, budući da smo s probama započeli još prije ljeta te nastavili s početkom nove sezone. Ljubavne priče, zavrzlame, komedije zabuna, duhoviti svevremenski citati kojih je ovaj tekst pun, vječiti su klasici koji publiku privlače u kazalište«, prepričava Kaić Madić koja će dogodine obilježiti dvadeset godina od prve predstave u svome matičnom kazalištu.

– Da, vrijeme leti! Tko bi rekao. Dva desetljeća gordo zvuče! Bilo je, baš kao i u svemu, nekad divno, nekad manje lijepo. Uglavnom, kao i u svakom ansamblu – nekad radiš više, nekad manje. Sjećam se godina kad sam imala po 230 izvedbi. Danas kao da je to nemoguće, ali sam sretna i zahvalna jer sam imala priliku napraviti mnogobrojne i raznolike uloge u drami, komediji, opereti, mjuziklu, kabaretu; igrati u hit predstavama od kojih su neke odigrane i više stotina puta. Mislim da su pandemija i potres stubokom promijenili naše živote, pa i kazalište u njima i da ćemo još dugo dijeliti vrijeme na ono prije i poslije, ono prije kao bolje, naravno, premda ide nabolje i trudim se uvijek biti pozitivna, baš kao u pjesmi »Pamtim samo sretne dane«.

Nasreću, naš je teatar, u usporedbi s, primjerice, »Gavellom«, dobro prošao, kada je potres u pitanju. Komedija je dobila Kontesu pa je tim prostorom uspješno kompenzirano i povremeno zatvaranje stalne dvorane zbog radova, ali se Kontesa pokazala dobra i kao druga scena prikladna za manje forme i kabarete. Svoje kazalište baš nikada ne bih mijenjala i ono je moj drugi dom, iskreno kaže glumica, dodajući kako je, u protekla dva desetljeća, duhovitih situacija na sceni i iza scene bilo toliko da bi ih bilo nemoguće ma i pokušati nabrojiti.

Kabaret

– U neko zimsko doba kad sam imala mnogo predstava na repertoaru i gotovo svakodnevno bila na sceni trebalo je brinuti o zdravlju, a znamo da su špek i češnjak najbolji za imunitet. »Najela se mala češnjaka«, bio je komentar kolege koji je jedva izdržavao moju prisutnost, govori ova rođena Istranka kroz smijeh kojoj je godinu na izmaku obilježila i uloga Jessice Al Rhawi u sjajnom i popularnom komadu »Cabaret Zagrepčanke i statičar«. U jednom je medijskom istupu Kaić Madić izjavila kako je čudi što kabaret nije češće na repertoaru hrvatskih kazališnih scena, pa smo je priupitali zašto je tome tako?

– Ne bih točno znala reći zašto je tome tako. Možda nam nedostaju satirički tekstovi o temama politike, kritike društva pa i kritike usmjerene na samu umjetnost, glumci zabavljači… Zapravo mi se čini da institucionalne kulturne politike i strategije zaziru od zabavljačkog kazališta, iako je evidentno da i najteže, dramatične životne situacije ispričane kroz glazbu, šansone i skečeve puno više privlače publiku koja iz kazališne dvorane izlazi s osmijehom na licu, premda ostaje gorka istina. Taj zahtjevan žanr meni predstavlja velik izazov u testiranju mojih glumačkih, glazbenih i plesnih vještina, ističe Kaić Madić.

Godinu na izmaku Kaić Madić pamtit će po spomenutoj nagradi koja je dobar vjetar u leđa ususret dvadesetoj obljetnici rada u Komediji.

Rijeka

– Usuđujem se reći da je 2023. bila i godina preslagivanja te sumiranja rezultata. U očekivanju završetka obnove kazališta i zbog toga smanjenih aktivnosti, veselim se budućim projektima i najavama. Iskreno, ovom su se smanjenom angažmanu najviše radovala moja djeca – četverogodišnje blizanke Greta i Vita i tinejdžer Kristan Antonio koji su mi trajna inspiracija i zbog kojih mi ništa nije teško, prepričava nam za kraj razgovora Puležanka sa zagrebačkom adresom koja, kad god stigne, s obitelji ide na more kod roditelja. »Mamina kuhinja, šetnje uz more, staro društvo i prijateljstva, ne znam koga više veseli, nas ili djecu. Uglavnom, to nam je odmor i dragocjeno punjenje baterija… A vaša Rijeka – u njoj sam gostovala s predstavama, čak sam i jednu Novu godinu slavila u Rijeci, ali ipak ono najvrednije što me veže uz taj grad su dvije divne Riječanke – cimerice. Moje cimice!«