RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca, u K-HNK koprodukciji s HNK-om Split, premijerno je izvela predstavu »Nigdje, niotkuda« prema istoimenom romanu Bekima Sejranovića objavljenom 2008. godine. Riječ je o djelu u kojemu naracija nije linearna, već se radi o fragmentarnom pripovijedanju temeljenom na iznošenju sjećanja, koja počinju prvim fragmentom naslovljenim »Na dženazi«. Bilo je to prilikom pripovjedačeva posjeta rodnom kraju, u okolici Brčkog, radi prisustvovanja pogrebu strica (amidže) Alije.

Time počinje i dramatizacija romana (autor adaptacije je pisac Goran Vojnović, a njegovu su adaptaciju dopisivali glumice i glumci). Radna verzija izvedbenog teksta priložena je u programskoj knjižici predstave, koja je ovoga puta, nakon poduljeg vremena u riječkom »Zajcu«, mnogo opsežnija i sadržajnija od dosadašnjih izdanja.

U dramatizaciji su jasno naznačena mjesta zbivanja – Brčko, Rijeka i otok S. No, sama je predstava u konačnici ponešto drukčija. U režiji Ivice Buljana ona počinje prizorom s polarnog otoka S., odnosno govorom gradonačelnice (Ana Vilenica), koji Finac Marko i Bosanac Bekim, obojica autsajderi u Norveškoj, ironično komentiraju. Bekimove reminiscencije zatim se vremenskim i prostornim skokom, poput filmskog flashbacka, vraćaju u Brčko, na spomenutu Alijinu dženazu. Takvim stalnim prebacivanjima iz jednog prostora u drugi, kao i skokovima kroz vrijeme, između Bekimovih dolazaka i odlazaka, predstava »Nigdje, niotkuda« vjerno prenosi atmosferu Sejranovićeva romana.

Munchov »Krik«

Pritom kao da se u scenografiji Aleksandra Denića sintetiziraju Brčko, Rijeka i Norveška. Scenski prostor je naznačen hrpom raznobojnih kašeta, frižiderom za pića, drvenom ogradom i terasom nad kojom su upaljene žaruljice i jedan rasvjetni stup, kao u nekom gradu uz more (dizajn svjetla potpisuje Sonda Trinajst). Tijekom predstave na ogradi je crno-bijela reprodukcija poznate slike »Krik« norveškog ekspresionista Edvarda Muncha koja prikazuje užasnutu, pomalo demonsku figuru kako stoji na mostu nasuprot krvavocrvenog neba. Prema nekim tumačenjima, simbolički je to izraz egzistencijalnog straha i tjeskobe. U svojim videoprojekcijama Toni Soprano Meneglejte također koristi boje i motive Munchove slike, koja nije samo puka ilustracija već likovna referenca koja zapravo opisuje unutarnja previranja Sejranovićevih likova, ponajviše glavnog junaka Bekima, koja se jednostavno mogu sažeti u – krik.

Foto Marko Gracin

Roman »Nigdje, niotkuda« pisan je u autobiografskome ključu – radnja romana, naime, prati ključne događaje iz autorova života – od djetinjstva u Brčkom, preko dana provedenih u Rijeci, pa do odlaska u Norvešku gdje glavni junak studira i radi kao prevodilac, ali i proživljava dvije (nesretne) ljubavne priče. I u ovom djelu do izražaja dolaze neke od stalnih tema Bekima Sejranovića – kriza identiteta, iskorijenjenost, osjećaj nepripadnosti, neprilagođenost, izmještenost… Kritičari su zapazili i da se ovaj roman može istodobno čitati i kao kratka povijest 20. stoljeća na ovim prostorima i kao svojevrsni katalog svih njegovih izbjeglištava. Bilo da su istjerani iz jezika u jezik, iz Bosne u Hrvatsku, iz Rijeke u Oslo, iz riječkog kluba Palach u zatvor za ilegalne useljenike, iz civilizacije u divljinu krajnjeg sjevera, iz djetinjstva u grubu realnost odraslosti… junaci ove knjige, kao i predstave, dospijevaju nigdje, niotkuda, a stihovi benda Let 3 iz pjesme »Niotkuda« postaju naslov koji najpreciznije opisuje njihovu životnu poziciju. U jednom trenutku pjevač Leta 3 Zoran Prodanović Prlja, koji je u predstavi utjelovio nekoliko likova, izvodi obradu kultne pjesme, uz klavirsku pratnju i amblematske stihove: »Ogradu ću ovu … uzeti kući/Vezat’ ću je oko grudi/Da mi ne pobjegne srce/Iz gluha tijela/Iz gluha tijela/Slikaj me u cvijeću/Da ne zaboravim/Gdje sam bio…/Nigdje, niotkuda/Nigdje, niotkoga…«

Foto Marko Gracin

Rijeka i punk

Važan simbolički prijelaz iz svijeta Brčkog u Rijeku predstavlja pjesma »Javna kupatila« riječke grupe Paraf (uživo je izvodi glumica Jelena Lopatić), kojom Bekim ulazi u jedan sasvim drukčiji kontekst, tadašnje punk scene u Rijeci, koja je društveno-političku situaciju u Jugoslaviji također izrazila nekom vrstom anarhoidnog i buntovničkog »krika«. Dio je to romana u kojemu Sejranović evocira najprije svoj dolazak u Bakar, gdje je pohađao Pomorsku školu, a zatim i osnivanje punk benda Paranoya (izvodi se pjesma »Tvoje meso«), Palach, Gitarijadu i Ri Rock… Bekim je neko vrijeme i studirao u Rijeci, ali se onda kao problem pojavilo pitanje njegove nacionalnosti, službenih isprava, neimanja domovnice… I tako je krenuo u Norvešku, koja je tih 1990-ih ratnih godina jedina još primala izbjeglice iz Bosne. U tom dijelu romana opisana su emigrantska iskustva; tražitelji azila, uprava za strance…, a možda najpotresniji trenutak predstave je kad Bekim kao sudski tumač sluša svjedočenje žene iz Bosne, u emocionalno dirljivoj interpretaciji Nives Ivanković, koja opisuje zvjerske zločine koji su tijekom rata počinjeni nad njom i članovima njezine obitelji. U ovom dijelu života, u kojemu iz Osla bježi još dalje, na otok S., glavni lik imat će kompleksne, komplicirane veze s dvjema ženama, doživljavajući potpuni rasap i u intimnom životu.

Foto Marko Gracin

Autor adaptacije Goran Vojnović morao je iz romana opsega nešto više od dvjesto stranica napraviti izbor iz brojnih tema, motiva, likova, pa dramatizacija ima pedesetak stranica i sastoji se od dijaloga, učinivši Sejranovićevo prozno djelo podatnim za izvođenje u kazalištu. Uz već spomenuti fragment »Na dženazi«, u predstavi koja traje dva sata i dvadesetak minuta (bez pauze) odabrane su i epizode s Kasimom, djecom i ljudima iz Bekimova sokaka, trenutak Titove smrti, »Koks« – dolazak u Bakar, zatim one s gazdaricom Silvijom, Šveđaninom Larsom, Sarom i Selmom, Aljošom…

Dva Bekima

U uvodnoj sceni svi su likovi na pozornici, u plesnom pokretu, poput nekog beskrajnog tuluma s galerijom živopisnih lica. Njihove su kretnje koreografirane, a skladatelj je Mitja Vrhovnik-Smrekar. Tijekom predstave većina glumaca je na pozornici, utjelovljujući osobe iz različitih razdoblja Bekimova života, isprepliću se živi i mrtvi, dok su prostorne i vremenske koordinate naznačene kostimima Ane Savić-Gecan u rasponu od mode sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, uključivši i vrijeme punka u Rijeci, do primjerice muslimanske odore Bekimove bake.

Kako je u svojem osvrtu na knjigu primijetio književni kritičar Božidar Alajbegović, provodni moto romana »cijeli je život jedna duga dženaza« Sejranovićeva je parafraza poznate Andrićeve sintagme »svi smo mi već mrtvi, samo se redom sahranjujemo«, pa su tako dženaze, pogrebi, narativni okvir i polazišno mjesto gotovo svakog poglavlja. Na jednom mjestu u romanu Sejranović se, nimalo slučajno, referira na »Znakove pored puta« Ive Andrića, ali i na Janka Polića Kamova.

Foto Marko Gracin

U svojem režijskom pristupu Ivica Buljan odlučio se za dva Bekima – onog iz djetinjstva utjelovio je mladi glumac Tarik Žižak, a onog iz mladosti i kasnije Leon Lučev. U dio vezan uz Brčko uključena je i pripovjedačica (Nika Grbelja), koja o Bekimu govori u trećem licu. Talentirani Žižak prizvao je dječaka Bekima iz disfunkcionalne bosanske obitelji, zaigranog, neposlušnog, pomalo naivnog i sklonog izmišljanju. Već je u tome začetak kasnijeg Bekimova razmišljanja: »Istina nije ništa drugo nego lijepo sročena laž.«

Stariji Bekim, naime, izmišljat će identitete i često bezuspješno tragati za njima na različite načine, pa i osobnim, fizičkim i drugim bjegovima (seks, droge, alkohol) od samoga sebe i okoline. Leon Lučev tumači Bekima surovom, iskonskom snagom, pomalo grubom, a istovremeno poetičnom. Ipak, u nekim dionicama Lučev nije bio dovoljno glasovno artikuliran, čujan, a do punog izražaja došao je tek u završnom monologu koji sažima Bekimove ljudske dileme: »Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina. A ja sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.«

Glumačke interpretacije

Ostali glumci igraju po nekoliko uloga, odnosno likove iz Brčkog, Rijeke i s otoka S., te možemo reći da u glumačkim interpretacijama nije bilo slabih mjesta. Aleksandra Stojaković Olenjuk pojavljuje se u ulogama Udovice, Službenice i Prodavačice te Suzi. Suzanu, Recepcionarku i tragičnu Selmu utjelovila je Romina Tonković, Dinu, Meleća, Daltona i Marka igra Petar Baljak, Pelea, Kasimovu ljubavnicu, Silviju i Službenicu – Jelena Lopatić, a u ulogama Lise, Bekimova oca, Hamida i Larsa upečatljiv je Deni Sanković. Likove Bekimove majke Zade, Dekana i Gradonačelnice igra odlična Ana Vilenica. Nakon veće stanke, na pozornici »Zajca« je opet Dražen Mikulić, koji je realistično utjelovio uglavnom »snage reda« i autoritete – Sulju i Hodžu, Luburića, Milu Glavu i Inspektora HVO-a te Haralda. Glumcima Hrvatske drame pridružio se Damir Orlić iz riječkog lutkarskog kazališta, koji igra Kasima, Policajca i Aljošu. U ulogama Pripovjedačice, Karmen i Sare je Nika Grbelja. Već stari suradnik Ivice Buljana je pjevač Zoran Prodanović Prlja, koji je u »Nigdje, niotkuda« pokazao svojevrsnu »prirođenu« sceničnost i glumstvenost tumačeći likove Alije, riječkog rokera Koleta i Crnomanjastog. Iz ovakve glumačke podjele ipak treba posebno izdvojiti izvrsnu, glumački iznijansiranu i iznimno ekspresivnu Nives Ivanković u ulogama Majke, Nastavnice i Žene.

Predstava »Nigdje, niotkuda« uspješna je dramatizacija romana Bekima Sejranovića i svojevrsni hommage ovom književniku koji nas je prerano napustio (rođen je 1972. u Brčkom, a preminuo je 2020. u Banjoj Luci). Njegov roman završava evokacijom fotografije iz 1945. godine na kojoj su njegovi djed i baka. Gledao je u tu požutjelu fotografiju dok je avion polijetao, uz završne rečenice: »Ispod mene je Zagreb postajao sve manji. Zatvorio sam oči. Kada sam ih ponovo otvorio, ispod mene više nije bilo ničega.«