RIJEKA – U prostoru bivšeg Exportdrva premijerno je izvedena predstava »Opasne veze« Pierrea Choderlosa de Laclosa, u izvođenju ansambla Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca i u režiji Olje Lozice. De Laclos (1741. – 1803.) se proslavio epistolarnim romanom »Opasne veze« (Les Liaisons dangereuses, 1782.). Ovo remek-djelo psihološke analitičnosti i složene polifonične strukture sastoji se od 175 pisama različitih likova – korespondenata, ukupno dvanaest. Pritom Laclos vješto i formalno razrađeno izmjenjuje korespondente kao pripovjedače zbivanja o temi društvene igre zavođenja u aristokratskom okružju, često pružajući uvid u jedan događaj iz više gledišta.

U prepisci pripadnika francuskoga predrevolucijskog visokog društva ispripovijedana je okrutna igra zavođenja i osvajanja čiji su glavni pokretači prepredena markiza De Merteuil i vikont Valmont, bivši ljubavnici i dokoni aristokrati koji uživaju u manipulaciji. Uspjeh »Opasnih veza« trajao je do kraja starog poretka, a revolucionari su u njima gledali snažan argument protiv dvora i plemstva. Smatra se da »Opasne veze« nisu fikcija, nego značajan podatak za povijest naravi francuskog društva s kraja 18. stoljeća, čime su dragocjeni povijesni dokument za upoznavanje jednog svijeta u raspadanju.

Drukčiji pristup

Da »Opasne veze« intrigiraju publiku i u naše doba, dokazuju i brojne filmske adaptacije toga djela, među kojima je najdojmljivija ona Stephena Frearsa iz 1988. godine s Johnom Malkovichem, Glenn Close i Michelle Pfeiffer u glavnim ulogama. Film se temelji na drami Christophera Hamptona »Les Liaisons Dangereuses«, koja je pak kazališna adaptacija Laclosova romana. Predstava Olje Lozice inspirirana je filmskom adaptacijom »Opasnih veza« Rogera Vadima iz 1950-ih godina, čija je radnja transponirana u Francusku pedesetih godina prošlog stoljeća. Intencija autorica dramatizacije Olje Lozice i Nataše Antulov bila je da se »Opasne veze« približe današnjem vremenu, a u namjeri da poznatu priču ispričaju kazališnim jezikom podosta su se odmaknule od Laclosa i dosadašnjih ekranizacija njegova romana.
Dramatizacija je usredotočena na tri glavna lika, u predstavi neimenovana, ali poznavateljima romana prepoznatljiva – Tanja Smoje utjelovila je markizu De Merteuil, Jasmin Mekić je Valmont, a madame De Tourvel je Aleksandra Stojaković Olenjuk.

Režijski pristup Olje Lozice nije vezan i ne odnosi se na Laclosov ili današnji društveni kontekst, već je u prvom planu tema ljubavi i različitih odnosa koji se uspostavljaju među likovima. Jedan od »ključeva« interpretacije ovih »Opasnih veza« je esej suvremenog francuskog filozofa Alaina Badioua »Pohvala ljubavi« iz 2009. godine, kojega u jednom prizoru citira Valmont – u ovoj verziji sveučilišni profesor, koji će zavesti i svoju studenticu (Romina Tonković).

Poetske slike

Predstava je zamišljena kao niz poetskih slika u kojima su emocionalna stanja likova i njihova tjelesnost pokretima, glazbom (Josip Maršić, Olja Lozica, Saša Predovan) i dodatnim ozvučenjem dovedeni do ekstrema. Sukladno tome scenografija Stefana Katunara, naglašena oblikovanjem svjetla Dalibora Fugošića, nije realistična, već je u funkciji stvaranja poetičnih prizora koji otvaraju simbolička i metaforička značenja. Manji scenski prostor, koji omogućuje komorniju suigru glumaca i bliži kontakt s publikom, prekriven je materijalom koji priziva crveno jesensko lišće ili pak teniski teren na kojemu se igranje tenisa pretvara u igru zavođenja i priliku da se neprijatelji ponize, dok u tom nadmetanju pobjeda znači moć. Ideja igre prisutna je i u bijelim teniskim kostimima Manuele Paladin Šabanović, dok su ostali kostimi današnji, svakodnevni.

Prostor Exportdrva predstavi je dao i novu dimenziju, posebice s velikim željeznim vratima u pozadini pozornice, »izlazom u slučaju nužde«, koja prerastaju u metaforu zarobljenosti likova u njihovim žudnjama, strastima, opsesijama, ljubavima i mržnjama, no na kraju predstave postaju i svojevrsni izlaz u slobodu… Dok je Pierre Choderlos de Laclos vrlo kritičan prema moralnoj nakaznosti svoga društva 18. stoljeća, predstava »Opasne veze« Olje Lozice ne referira se na društveni kontekst, već je u njenom središtu intimni svijet pojedinaca kroz koje se prelamaju problemi koji su i danas aktualni – bračni i ljubavni brodolomi, nevjere, nasilje u vezama, razotkrivajući i tamnu stranu ljubavi, koja, ponekad, rekao bi Rainer Werner Fassbinder, može izgledati »hladnija od smrti«.

U predstavu je uvedena i tema homoseksualnih odnosa, ukazujući tako na širok spektar intimnih preokupacija, uključujući i seksualnost, tjelesnost i erotske fantazije (to već pomalo priziva i De Sadeovu »Filozofiju u budoaru«). Sukladno Badiouovu eseju, predstava pokazuje da je za ljubav, ali i za mržnju potrebno najmanje dvoje, i da ljubav koliko god je lijepa može biti i bolna i okrutna, često nedostižna. U ovoj predstavi naglasak je više na mračnoj strani ljubavnih odnosa, na grubosti, pa čak i vulgarnosti, što na trenutke podsjeća na nekad popularnu »dramaturgiju krvi i sperme«.

Prizor »dvoboja«

U interpretaciji Tanje Smoje amoralna spletkarica Juliette zadržala je nešto demonsko, bijesno, možda čak i buntovno. Jedan od dojmljivijih prizora je onaj »dvoboja« Valmonta (Jasmin Mekić) i njegova suparnika (Nikola Nedić), u kojemu se dvojica muškaraca doslovno ogoljuju jedan pred drugim, a slomljena Juliette u naručaj prima gologa Valmonta prizivajući oplakivanje Gospe nad mrtvim tijelom sina. Kao i kod De Laclosa, i u predstavi su žrtve mladi, ranjeni ljubavnici, koje su utjelovili Romina Tonković, Mario Jovev i Edi Ćelić. Jelena Lopatić tumači Juliettinu napuštenu ljubavnicu, dok je Biljana Lovre u ulozi žene koja je doživjela nasilje – zakopana do glave i kasnije premazana zemljom, s bolnim krikom hladnog zvuka metalnih vrata »za izlaz«. A Marianne, žrtva spletkara Juliette i Valmonta, koju igra Aleksandra Stojaković Olenjuk? Ona u ovoj verziji »Opasnih veza« na kraju odlazi s mužem (Nikola Nedić).

Svi oni koji pod »Opasnim vezama« možda očekuju klasičnu dramatizaciju romana, ili su pod dojmom poznatih filmskih adaptacija, možda će biti razočarani ovakvim viđenjem De Laclosova djela. No ako se odmaknemo od »obzora očekivanja«, neočekivana interpretacija Olje Lozice otvara i neka nova čitanja i interpretacije ovog klasičnog predloška.