Na početku nove kazališne sezone Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela predstavu »Michelangelo«, nastalu u koprodukciji riječkog Kazališta i Dubrovačkih ljetnih igara. Prema drami »Michelangelo Buonarroti« Miroslava Krleže redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matthis napravili su adaptaciju, u kojoj na zanimljiv način povezuju Krležin predložak inspiriran renesansnim genijem Michelangelom i suvremenost. Krleža je svoju fascinaciju Buonarrotijem izrazio u raznolikim tekstovima: drami, romanu, eseju i dnevniku.

Još 1913. zamislio je dramsku pentalogiju gdje je Michelangelo jedan od »giganata«, uz Krista, Kolumba, Kanta i Goyu. Godine 1918. nastaje drama »Michelangelo Buonarroti«, u kojoj je predstavljen kao genijalni umjetnik, faustovski pun sumnji i pitanja. Taj se ekspresionistički tekst temelji na stvaralačkim patnjama osamljenog Michelangela u radu na freskama u Sikstini. Ista tema Krležu zaokuplja i u dnevničkim bilješkama, a glavni lik romana »Povratak Filipa Latinovicza«, razmišljajući o svojoj kompoziciji s Kristom, nadahnjuje se Michelangelovom figurom nadmoćnog, energičnog Krista s »Posljednjeg suda«.

Slobodna interpretacija

U Krležinim tekstovima osjeća se i osobna identifikacija s Michelangelom; doimlju ga se njegove kreativne vrijednosti koje su znale dovesti do neslaganja sa sredinom u kojoj je stvarao, te što ga karakterizira univerzalni problem sukoba između narudžbe i kreacije, konvencionalnih gledišta i umjetnikove vizije. Osobito u ranijim tekstovima Krleža žestokim i ekspresivnim opisima naglašava titansku i demijuršku snagu Michelangelova stvaranja. Polazeći od Krležina »Michelangela«, Sebastijan Horvat i Milan Marković Matthis postavljaju ista pitanja, propitujući i vlastitu poziciju unutar kazališta i šireg društveno-političkog konteksta.

Prvi dio predstave slobodna je interpretacija Krležina teksta, koji predstavlja primjer ekspresionističke drame u kojoj autor koristi čitav mehanizam scenskih efekata, karakterističnih za ekspresionističku »dinamiku kaosa«. Na tragu ekspresionizma, Horvat gradi svoju scensku viziju koja se odvija poput niza košmarnih snova i slika u kojima se miješaju razni žanrovi i stilovi – od brehtijanskog izvođenja songova i začudnosti, preko »sotonističkog« heavy metal koncerta do žanra melodrame. Sukladno ovoj žanrovskoj raznolikosti kreće se i glazba Karmine Šilec, a u koru fanatika su članovi zbora riječke Opere (kod Krleže je to »kor sitnih i neznatnih, ograničenih stvari«).

Dinamiku scenskih zbivanja određuje scenografski okvir Igora Vasiljeva, koji je osmislio simultanu pozornicu na tri razine, koje podcrtava efektno oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka. Riječ je o nizu prizorišta, koja prizivaju srednjovjekovne mansije. Danas se ovaj tip pozornice javlja kao odgovor na potrebu za fragmentacijom prostora te umnožavanja temporalnosti i perspektiva. Budući da nas Krleža u »Michelangelu« odvodi u Sikstinsku kapelu, gdje Buonarroti slika »Dan gnjeva Gospodnjeg«, ovako koncipirana scenografija – kao i kostimi Belinde Radulović – otvaraju i asocijacije na Michelangelove freske u Sikstini.

Michelangelo u trapericama

U prvom činu Michelangela je utjelovio Rakan Rushaidat, ali ne kao svima poznatu povijesno-umjetničku figuru, nego kao suvremenog buntovnika u običnoj crnoj majici i trapericama. To što su jedan dio Krležine drame Michelangelovi snovi, ili bolje rečeno noćne more u kojima se pojavljuju glasovi ruža, miševa, pauka, crva u ormaru i Krvnika nepoznatog te glasovi u krčmi, otvorila je Horvatu prostor za vlastitu imaginaciju i građenje nadrealnih prizora. Svi ti brojni likovi i zbivanja u funkciji su ilustracije odvojenosti genija od okoline koja ga okružuje, a ta genijalnost za njega postaje teret koji ga vodi u sve dublju samoću i neshvaćenost.

Druga važna tema koju otvara Krležina drama je odnos umjetnika i vlasti, što je u Michelangelovo doba predstavljala crkva. Na završetku komada pojavljuje se Papa, čijim likom do potpunog izražaja dolaze sudbina i tragedija genija kojega Papin autoritet na kraju slama te on poražen po tlu skuplja bijednu nadnicu za svoju veliku umjetnost. U dojmljivom posljednjem prizoru prvog dijela predstave izvrsna je Olivera Baljak u ulozi Pape, koji poput mantre ponavlja »U molitvi je spas, a ne u borbi.«

I tu završava Krležin »Michelangelo Buonarroti«, a počinje Horvat-Matthisov »Michelangelo« – rekli bismo »naš suvremenik«. Drugi dio predstave vodi nas iza pozornice, gdje se odvija »predstava u predstavi«. Glumci iz »Michelangela« sada postaju privatna lica koja autoreferencijalno i samoironijski propituju svoj položaj unutar kazališnog sustava i uopće bavljenje ovim poslom.

I ovdje se uspostavlja paralelizam s Krležinim »Michelangelom«, jer slične dvojbe – samo možda na realniji i prizemljeniji način – muče i redatelja Krešimira Horvata kojega je utjelovio Jerko Marčić, glumca Gorana Babića kojega tumači Rakan Rushaidat, glumicu Patriciju Žebeljan Horvat koju igra Tanja Smoje (ona je i Beatrice), dramaturga Davora Marušića Duboisa kojega glumi Jasmin Mekić (ujedno i Konferansje), glumicu Mariju (komična Olivera Baljak), glumicu Martu (Marija Tadić, također i Marija Magdalena), redateljevu asistenticu Sonju (Jelena Lopatić, u prvom dijelu Bogorodica), glumca Ivicu (Dean Krivačić, također i Tinejdžer), scenskog radnika (Edi Ćelić, u prvom činu Isus), a posebno je komičan Giuseppe Nicodemo – član Talijanske drame – koji glumi uvrijeđenog skladatelja Mirka (u prvom dijelu je Fanatik).

Kolektivna suigra

Dok svi oni manje-više funkcioniraju u kolektivnoj suigri i »gibanju mase« naglašenom scenskim pokretom Ivane Kalc, kao lik izdvaja se Nepoznati u interpretaciji Aleksandra Cvjetkovića (u drugom dijelu glumi producenta Stefana Heinza). Svakako treba izdvojiti i odličnog Nikolu Nedića – u ulogama Francesca, scenskog radnika i Nebitnih stvari, koji u završnom monologu izgovara frustracije vezane uz odnos »genijalnosti« i »prosječnosti«, kulture i primitivizma, dotičući se i aktualne hrvatske zbilje (kardinal Bozanić) i riječke stvarnosti kojom su zavladale cajke i nemaštoviti prostački grafiti.

Nameće se pitanje da li otići iz takve situacije i »živi« li kultura možda negdje drugdje – recimo u Beču ili u Rimu? U ovakvoj završnici predstave i svi mi u publici pomalo postajemo Michelangelo, postavljajući si slična pitanja o vlastitom životu i društvu koje nas okružuje. Riječ je o neočekivanoj interpretaciji Krleže, koja gledatelja navodi na razmišljanje i preispitivanje.