ISTANBUL – Stoljećima su brojni stanovnici europskih zemalja bili oduševljeni čarima Orijenta: bogatom kulturom, živopisnim krajolicima, prekrasnim umjetničkim djelima i arhitekturom te neopisivom gastronomijom. Sa sigurnošću se može reći da taj interes ne jenjava ni danas pa broj onih koji za svoja putovanja raznih namjena odabiru, recimo, Istanbul, nikako ne opada. I doista, s pravom se može reći da odlazak u Tursku nikoga neće ostaviti ravnodušnim bez obzira kojim povodom se putuje. Nije to zemlja bez svojih izazova, počevši od onih ekonomskih koji nisu zaobišli ni druge države na globalnoj razini, ali jednom kad se u Tursku dođe sve je nekako – lakše! Na svakom koraku zasipani ste već spomenutim prirodnim i kulturnim ljepotama, a ozračje koje vlada ulicama ovog dvadeset milijunskog grada teško je opisati. Bez obzira volite li više tradicijsku kulturu i glazbu ili ste očarani odjećom i običajima blještavih vremena slavnih sultana, ili pak uživate u suvremenom izričaju u bilo kojem obliku, sve to naći ćete upravo ovdje i to na najvišoj razini kvalitete.

Klasična inscenacija

Poznati trg Taksim, samo srce grada, mjesto je na kojem se nalazi Kulturni centar Atatürk, zdanje toliko impozantno i lijepo da zaslužuje biti opisano nešto detaljnije. Naime, ideja o gradnji ovakvog doma kulture seže još u davnu 1946. godinu kada su svoje nacrte predstavili arhitekti Feridun Kip i Rüknettin Güney, ali zbog brojnih problema cijeli je projekt dovršen tek 1969. godine pod vodstvom arhitekta Hayatija Tabanlioglua. Godine 2008. nakon burne povijesti objekta dolazi do odluke da je potrebna adaptacija, no zbog raznih zastoja, protesta i nereda, ponajviše 2013. godine, radovi se obustavljaju, a zgrada jednostavno propada. Potpuna nova izgradnja uslijedila je pet godina kasnije, da bi današnji novi Centar svoja vrata otvorio 2021. godine. Spektakularni prostori koji obuhvaćaju ukupno 95. 000 četvornih metara danas su dojmljivi vanjštinom i unutrašnjošću, a opremljeni su i najsuvremenijom tehnologijom te su dom nacionalnih kazališta i Turske državne Opere i Baleta.

Ove kazališne sezone brojne su operne i baletne produkcije na repertoaru u Istanbulu, a u siječnju su se nekako ispreplitale izvedbe »Orašara« P. I. Čajkovskog i »La Bohème« G. Puccinija. Jedna od izvedbi potonjeg naslova održana je pred doista prepunim gledalištem u koje stane više od 2. 000 gledatelja. Režiju je potpisala Evin Atik uz svoj autorski tim kojeg su činili scenograf Cagda Citkaya, kostimografkinja Sevtac Demirer, Serkan Sentürk kao majstor rasvjete te koreografkinja Sebnem Senel. Inscenacija je bila zapravo klasična te nije izlazila iz koncepta tradicionalnog načina uprizorenja ove opere, a prostrana pozornica bila je ispunjena brojnim detaljima. Drugi čin, u kojem često redatelji osmisle dojmljivije vizualne elemente ostao je nekako statičan, čak i u nastupu zbora (zborovođa Paolo Villa) i dječjeg zbora (voditelj Sahin Dedemen). Baletni umjetnici nisu bili vidljivi iako prostora za njih u ovoj operi svakako ima.

Podjela i orkestar

Pjevačku podjelu predvodila je nedvojbeno najbolja pjevačica večeri, Gülbin Günay kao Mimì, koja je doista s lakoćom i dramskim elementima u glasu snažno dočarala sve elemente ove zahtjevne uloge. Nježnost prvog čina pretvarala se u patnju i ljubavni zanos trećega, da bi u četvrtom tek pokazala svu snagu koju posjeduje u tehničkom i interpretativnom smislu. Uz manje probleme i nešto nedostajuću snagu, u stopu ju je pratio kolega tenor Berk Dalkilic kao Rodolfo, iako je, ako se govori o muškom dijelu solista, najbolji dojam ostavio Alper Göceri kao Marcello. Prpošna, vibrantna, dopadljiva i glumstvena Musetta (posebno na kraju 2. čina u sceni s Alcindorom), s nešto manje prodornosti, ali s velikom pokretljivosti glasa bila je Anna Sirel Y. Etyemez, dok su se u ostalim ulogama predstavili Mithat Karakelle kao Colline, Burak Kul kao Schaunard, M. Türkel Acar kao Benoit, Umut Tingür kao prevareni Alcindoro te Hazal Ata kao Parpignol.

Orkestar pod vodstvom dirigenta Ibrahima Yazicija zvučao je kompaktno i uvježbano, iako se prostor za napredak pokazao u zajedničkom muziciranju s ansamblom na pozornici pa su tradicionalno zahtjevniji dijelovi, poput kvarteta u 3. činu, ponekad bili asinkroni. Dodatni problem bio je i preglasan zvuk orkestra koji je vrlo često pokrivao pjevače pa je razumijevanje otpjevanih fraza bilo otežano.

Ipak, titlovi na turskom jeziku (šteta što ih nije bilo i na talijanskom ili engleskom!) dopirali su do publike koja se povremeno i nasmijala duhovitosti libreta. Izvedba koja je s jednom pauzom nakon drugog čina trajala dva i pol sata zapravo je prošla u trenu pa je nedvojbeno za preporučiti svima koji posjećuju Istanbul da se upute i na jednu od izvedbi iz produkcije Turske državne Opere i Baleta. Dodatni motiv, osim impresivnog izvedbenog prostora i pristojne kvalitete izvođenja, može biti i cijena ulaznice koja za najskuplja mjesta u gledalištu iznosi čak i manje od petnaest eura. Za razliku od drugih kulturnih znamenitosti koje za strane goste imaju višestruko veću cijenu, posjet opernoj predstavi može biti prekrasan dodatni sadržaj koji si na putovanju u Istanbul svatko može priuštiti.