Ana Kreitmeyer dobitnica je Nagrade strukovnih udruga suvremenog plesa Republike Hrvatske za najbolju izvođačicu 2024. godine. Tako je glasila vijest. Nije to jedina nagrada što ju je za karijere dobila, ali je i lijepa i važna.

Treba doći do Ane Kreitmeyer i s njom razgovarati. Samo, trebalo bi nešto o suvremenom plesu i znati. Ili se treba Ani u startu ispričati zbog vlastita neznanja.

Smije se na ovu ispriku Ana, u današnje doba kad je površno znanje, ako ne i neznanje, totalno i opasno »in«, bit će da isprika zbog neznanja izgleda toliko retro da je i simpatična.

Ili je Ana, a razgovor će pokazati da jest, iznimno drago, talentirano, pametno, dobrohotno čeljade, ona s kojom se može pričati baš o svemu, o suvremenom plesu pogotovo.

S Anom smo se našli u Gavelli, nakon proba. Radi se, nastaje, »Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana« s Radio Teatrom i u koprodukciji s Kazalištem Gavella, u režiji Pavlice Bajsić Brazzoduro.

– Premijera je 21. ožujka, tako da su probe u punom zamahu – veli Ana.

Dragocjeno iskustvo

Samo, Radio Teatar u fokusu ima zvuk. Što tamo radi ples!? Smije se Ana, kaže sve je ples, a kako radimo predstavu, scenski pokret apsolutno ima važno mjesto. Nas je ipak Ani dovela nagrada, priznanje koje je zaslužila za izvedbu u predstavi »Oh, Mary Shelley«.

– Što ste vi to napravili s tom predstavom? Čime ste nagradu, štono bi se reklo, zaslužili – pitamo.

– Lijepo je dobiti nagradu struke, a i ova predstava mi je posebna jer u mojim godinama već mi je nagrada bila raditi tu predstavu. Bila mi je nagrada plesati i biti na sceni s predragom mladom kolegicom Ivanom Bojanić i sjajnom mladom glazbenicom Anom Kovačić u autorskom vodstvu Silvije Marchig, koreografkinje predstave. Ali i sama činjenica da sam na sceni, u izvedbi, jer sada pred kraj plesačke karijere te prilike su ipak rijetke – veli Ana.

I nije to, ističe, nikakav kliše kada kaže da ju je predstava, nakon toliko godina rada i plesa, odvela u neki drugi tip izvedbe.

– Otvorila mi je neki drugi izvedbeni svijet i drugačiju izvedbenu maštu što mi je baš bilo dragocjeno. I već mi je to bilo sjajno – veli Ana.

Ono što se pak novinaru učinilo zanimljivo jest činjenica da je Mary Shelley među ostalim bila u svoje vrijeme i ozbiljna aktivistica, a baš aktivizam vole vezati uz Anu i njenu karijeru oni koji o njoj pišu. Taman da je pitamo radi li se to o aktivizmu u smislu njene borbe da se suvremeni ples učini vidljivijim, ili se radi o aktivizmu svake vrste, pa i onom društvenom s obzirom na to da se kroz ples može i to.

– Više bih rekla da se radi o odgovornosti za zajednicu, građansku, plesačku, društvenu, umjetničku. Biti dio zajednice poziva na odgovornost, djelovanje i angažman. Naravno, u polju plesne zajednice se moj angažman najviše očituje kroz širenje vidljivosti plesne umjetnosti, ali i kroz borbu za bolje uvjete rada, za stabilizaciju plesne scene, za osnaživanje plesne zajednice – ističe Ana.

Dodaje pri tom kako su plesni umjetnici i umjetnice oduvijek bili angažirani i vodili svoje bitke, iz generacije u generaciju.

– Tako je i moja generacija od 2000-ih nadalje razvijala scenu u ono što danas ona jest. A to je otporna, žilava, angažirana plesna zajednica – kaže Ana.

Danas, primjerice, imamo Akademiju, školovane plesače, a onomad kada je ona počinjala bila su dva ansambla i dvije, tri umjetničke organizacije i nekoliko pojedinaca. Drugi je proces razmišljanja, rada, druge su, ističe Ana, teme kojima se suvremeni ples bavi. I u pravu je stoga kada kaže da je njen umjetnički rad, ako ne i rad njene generacije, neodvojiv od tog društvenog, socijalnog djelovanja. Samo, što je Ana zapravo i kako je predstavljati!?

– Ja sam plesačica – nema dvojbi Ana.

Odlazak u nepoznato

A ta Ana plesačica je onomad u emisiji »Slušanje plesa« Trećeg programa Hrvatskog radija na pitanje što je za nju ples otprilike kazala: »Ples mi je prije svega događaj. Ples mi je prije svega odlazak u nepoznato. Ples je meni intimno i potreba i veselje. Ples je alat da kroz taj medij plesa, ili tijela, mogu reflektirati neke društvene probleme, reflektirat svijet kroz ideje pokreta, koreografije, tijelo. Ples i je suživot s drugim tijelima u prostoru, s dijelovima vlastitog tijela, i mnoštvo nekih slika i relacija koji se stvarju u tom odnosu.«

– Lijepo je ovo i za čuti i za čitati. Zapravo, da nema plesa, što bi od Ane ostalo, bilo – pitamo.

– Da nema plesa, gdje bi svijet bio!? Tako bih ja to rekla. Da nema plesa i nekih kvaliteta i vrijednosti koje ples afirmira, od empatije, solidarnosti, podrške, brige, od bivanja s drugim, uz drugog, s drugim, do nekog mekanog doživljavanja svijeta, a onda i ophođenja prema svijetu, da toga nema, ne znam što bi bilo. Ni ovako nam svijet više nije baš neko lijepo mjesto, čovjek je čovjeku sve više neprijatelj, novac i interes su ono što diktira sve. Tako da nestanu te vrijednosti stvarno ne znam što bi bilo – poručuje Ana.

I čini se da je u pravu, i što se svijeta tiče i što se plesa tiče.

– Nedavno sam vidjela jedan video u kojem između razrušenih kuća na ulici Gaze djeca plešu, u uslijed užasa njihove svakodnevice barem na jedan trenutak na to zaborave i smiju se i plešu sekvencu breakdancea. Jako me dirnulo to što sam vidjela. Mislim da ne moram dalje isticati koju snagu i vrijednost ples može imati – veli Ana.

Ples doista pripada svima, ples koji je doista univerzalan. No, istina je i to da postoji razlika kad se s plesom bavimo kao umjetničkim izričajem. Eto prigode da priznamo kako nas je mrvu strah suvremena plesa, a sve zato da se ne bi iz aviona vidjelo da možda i ne razumijemo najbolje što se to ponekad suvremenim plesom želi reći. Kako se tog straha riješiti?

– Tako što ćete ići na predstave, stjecati iskustvo gledanja, razmišljati o tome što vidite i gledate i doći ponovo. I to je to – jednostavno će Ana.

Ana Kreitmeyer pleše praktički od svoje četvrte. Prvi su susreti s plesom u Učilištu Zagrebačkog kazališta mladih. Tamo je, priznaje, provela mladost zaljubljena i u ples i u glumu, i tamo je bila angažirana profesionalno već od samih početaka. »Ljubav se prema kazalištu rodila rano«, priznaje Ana. Što se plesa tiče, sve počinje biti ozbiljno posve dolaskom francuske pedagoginje Kiline Cremone.

– Ja sam tada bila u srednjoj školi, a paralelno s Kilinom se otvorila opcija da možemo pohađati i satove klasičnog baleta. Tu radim malo ozbiljniji korak što se tiče edukacije i dodatnih tehnika u plesu – priča Ana.

Kilina Cremona je radila s dva ansambla, Studijom za suvremeni ples i Zagrebačkim plesnim ansamblom. Bilo je to, reći će Ana, ozbiljno, profesionalno iskustvo. Kilina je posložila scenu, treninzi su bili ozbiljni, rad je posložen onako kako se radilo i vani.

Po završetku srednje škole Ana se još ozbiljnije mogla posvetiti treninzima. A onda je Kilina pozvala Sandru Banić Naumovski, Barbaru Matijević i Anu da budu članice njene plesne družine. Radile su one svoj prvi plesni projekt, radile ga dugo da bi na Tjednu plesa imali premijeru.

Bio je to veliki događaj za koji se dade reći da je službeni početak Anine plesačke karijere. A ti treninzi kod Kiline trajali su po dva i pol sat, i ujutro i navečer.

– Sada više nije tako, sada je malo, puno rjeđe – smije se Ana.

Tijelo do ruba

Radilo se u mladosti po cijeli dan, a kada bi se tijelo vlastito dovelo do ruba, tražilo bi se načina da se vlastite granice probiju. Danas su, objašnjava Ana, neke druge tendencije, mijenja se poimanje tijela, vještine, virtuoznosti tijela. Danas, kako kaže, možda nije nužno ići preko ruba, ili se, ako se ide, ide na drugi način. Više su prisutna znanja iz somatskih praksi što se očituje i u edukaciji, u pristupu tijelu, a onda i plesu. Ništa, međutim, onomad Ani, Sandri i Barbari nije bilo teško, no Kilina iznenada odlazi.

– Ona odlazi i ostajemo nas tri same. Tad kreće neka prva era samoorganiziranja u plesu. Nas tri nismo imale ništa, nismo bile dio ansambla ili umjetničke organizacije. Imale smo dvoranu u Crnatkovoj gdje smo prije radile s Kilinom i naprosto smo došli voditelju tog boksačkog kluba i pitale možemo nastaviti tu vježbati. On nam je zaželio dobrodošlicu i dao prostor bez ikakve naknade – prisjeća se Ana.

– Danas se takvo što čini nemoguće – primjećujemo.

– Da, danas više ne živimo u tom svijetu – slaže se Ana.

Tu uz ring i na ringu njih tri vježbaju nekih godinu dana, drže jedna drugoj treninge, da bi se sve počelo širiti. Kreću radionice, sve je više plesača taman da postane jasno kako se trebaju malo drugačije organizirati.

– I onda je nastala ubrzo nakon tog perioda je nastala ekscena, 2001. godine. Svi koji smo tada bili izvan dva postojeće ansambla i dvije tri umjetničke organizacije organizirali smo ekscenu, platformu za promicanje i afirmaciju suvremenog plesa. Tad kreće ta neka druga era u mom profesionalnom razvoju – kazuje Ana.

– Kreće druga era i počinju biti važne one kave poslije treninga, zar ne – šalimo se, ali posve malo.

Smije se na ovo Ana.

– Danas se više ni to ne stiže, ali nam je u početku to bio cijeli svemir. Imali smo trening pa smo na kavi razgovarale kakav je trening bio i učile jedne od drugih. To je bilo mjesto i artikulacije ideje što zapravo radimo, kao i povratni feedback i kava privatno, razgovor o predstavama i o tome što smo vježbali. Sve je bilo ispremiješano na tim intenzivnom susretima – ističe Ana.

Ana Kreitmeyer u predstavi “Oh, Mary Shelley”

Angažman u BADco

Sandra, Barbara i Ana imaju malo više od 20 godina i rade ono što vole najviše na svijetu, entuzijastično i posve predano. Ali, morala im je bar ponekad pasti na pamet ona staračka bojazan tko od ovoga može živjeti. Je li im ikada to palo na pamet!?

– Je! To je bilo pitanje koje nas je pratilo do samog početka, baš kao i moje roditelje. Jer izlaziš iz okvira sigurnosti, jer se ne radi niti o uobičajenom načinu života, niti o uobičajenom konceptu rada, a onda su tu naravno i novci.

Danas je sve malo uređenije. Te borbe su ipak dovele do nekog drugačijeg strukturiranja i uvjeta rada i mogućnosti rada. Sve je bilo na entuzijazmu, ali snalazili smo se, plesali na koncertima, radili reklame, imali gaže.

Kad imaš neki smjer, volju i odluku onda radiš sve što možeš usput raditi da si stvoriš uvjete da radiš ono što želiš, a to je tada za mene bilo da plešem – kaže Ana.

Trčimo malo kroz Aninu karijeru, nešto će se tu i preskočiti, ali se preskočiti ne da njen angažman unutar izvedbene skupine BADco, skupine za koju su i laici makar čuli. Počelo je tako da je 2002. pozvana kao alternacija za jedan projekt.

Kako je došla, tako je i ostala skoro 20 godina kada se organizacija službeno zatvorila. Svega se, pojednostavljeno rečeno, u tih 20 godina događalo.

– Doista mogu reći da sam imala privilegij što sam bila dio takvog kolektiva kao što je BADco. Privilegij da radim predstave koje smo radili, na način na koji smo ih radili, s ljudima i suradnicima s kojima sam ih radila.

Privilegij da sam plesala na scenama koje sam samo mogla sanjati, scenama svih velikih europskih kazališta. Ne znam koliko mladi danas imaju tu priliku, jer to nije baš uobičajen put. Iz perspektive Hrvatske danas eksces je to da ideš na toliko gostovanja koliko smo mi imali – priča Ana.

Beneficirani radni staž

BADco. je bio dio šire europske scene. Danas je to biti jako teško, ne samo kad se o suvremenom plesu govori. Danas, kaže Ana, gostovanja više i nema, to se promijenilo pogotovo nakon korone. Ili, kako kaže Ana: »Hrvatska je malo na rubu, margini, i koliko god smo Europa, nisu nam stvari ni dostupne ni blizu. Niti nama dolaze, niti mi idemo negdje.« Ana više nije dio nikakvog umjetničkog kolektiva, organizacije. Kud je vodi put? Za što se valja još izboriti?

– Imamo još par borbi. Zadnjih par godina važna je tema postavljanja Strukovnog cjenika plesnih umjetnica i umjetnika. Borba oko uvjeta rada i vrednovanja, prostora i institucionalizacije plesa je uvijek na snazi – ističe Ana.

A što kaže tijelo, tijelo koje je oruđe za rad, tijelo koje je često prelazilo s onu stranu mogućeg? Kako ga čuvati, ako o tome plesači uopće razmišljaju.

– Nakon 40-e počneš o tome intenzivno razmišljati, nakon 40-e kreće neki drugi svijet. Tijelo stari, ne možeš više raditi sve k’o prije, ne na isti način. Tijelo počinje pokazivati znakove otpora, tako da je izazov, a ja imam još malo i iznad – priznaje Ana.

Malo iznad. Ne vidi to čovjek sa strane. A opet spomen godina nas dovede i do spomena mirovine. Plesačima se, naime, ona neminovno dogodi prije nego drugima. Samo, kud onda i što onda, pitamo Anu.

– Plesači suvremenog plesa nemaju beneficirani radni staž i to je bitka, borba koja je aktualna godinama. To se pokušava riješiti praktički otkada postojimo i nije se razriješilo. Prije deset godina smo skoro bili blizu toga, ali ništa.

Gdje mi to pokleknemo!? Problem je što sve moramo sami raditi, sami mi. To znači da su svi ti plesači većinom sami producenti, sami organiziraju predstave i gostovanja, a onda se moraju baviti i svim tim strukturnim pitanjima. I onda sve to ide na neki entuzijazam, na neku energiju određene grupe ljudi koja se jednostavno istroši. Pa dođu mladi i sve ponovo.

S jedne strane puno se toga ipak promijenilo i promjena je velika u odnosu na prije 25 godina, ali neke stvari su još uvijek iste – ističe Ana.

U svim porama društva

Laiku se čini da u uređenim sustavima, državama problema nema, da tu netko o plesačima i zanimanjima poput njihova brine. Ana će pak reći da je u Francuskoj to iznimno uređeno.

– U Francuskoj je primjerice ples, zahvaljujući strategiji od 80-ih godina do danas, prisutan u svim porama kulturnih sadržaja i društva. To znači da se u cijeloj zemlji u kazalištima i kulturnim centrima koji prezentiraju ples njihov repertoar sastoji kako od dramskih tako i od plesnih predstava.

I publika je naviknuta da jedan dan imaju u svom kazalištu plesnu, a drugi dramsku predstavu. Ples je već tu, dio njihove svakodnevice i tako već 40-ak godina i onda naravno da imaju neki drugi status i plesači i njihova kompanija i plesne predstave.

Nije to išlo preko noći, ali strukturno su se kroz vrijeme stvari mijenjale – naglašava Ana koja ne dvoji da ples jednostavno mora ozbiljnije ući u institucije, u opće obrazovanje, ali i da je ozbiljnije prisutan u medijima te na taj način postane prioritet i u našoj zemlji.

Eto još jedne borbe, bitke. I vodit će nju Ana, Ana koja je ipak i prije svega plesačica, što god vezano uz ples radila. A ples je, kaže, dinamična forma, živa.

– Ples je žilav i pokazuje otpor, opstaje i u nemogućim uvjetima. Ples se mijenja, mijenja svoju formu. Budućnost je tu. I baš razmišljam o tom da opet idem na scenu.

U zadnje vrijeme opet imam tu misao. Baš sam prije koji dan gledala predstavu kolegice Roberte Milevoj, plesačice i koreografkinje, u kojoj otvara baš neke od ovih pitanja godina, promjena, nekog drugog odnosa prema plesu.

Rekla je ona u izvedbi da je to ljubavni odnos s plesom. To mi je baš lijepo zazvonilo. To baš mogu ponoviti, citirati je, jer uistinu je to jedan ljubavni odnos što ga mi plesačice imamo prema plesu. I on nas ne napušta.

On može promijeniti formu, ili se prilagoditi uvjetima, godinama, interesima, ali uvijek je taj jedan crv prisutan.

Nekada se mogu zamisliti da ću plesati do 80 godina, ako ću živjeti toliko, a onda u nekom drugom trenu mislim se kako prestajem, mičem se i tražim neki najnormalniji posao. Plešem između ove dvije krajnosti, ha, ha, ha – iskreno će Ana.

Ova krajnost gdje Ana pleše čini se novinaru i draža i milija. Karta za prvu sljedeću izvedbu »Oh, Mary Shelley« je praktički već u džepu.

Prva izvedba je 10. svibnja.

U sklopu programa Antisezona u MSU-u, a druga je 2. lipnja u Puli u Istarskom narodnom kazalištu. Mudro bi bilo doći i vidjeti kako Ana pleše.