ZAGREB – Da kojim slučajem bez najave i prethodnog znanja o predstavi uđem u kazalište u kojem igra »Yerma« mlade redateljice Rajne Racz, s uvjerenjem bih rekla da sam zabunom zakoračila u vremeplov i upravo ušla na predstavu Damira Zlatara Freya iz kasnih osamdesetih godina ili ranih devedesetih prošlog stoljeća. Sve je tu od Freyeva tipičnog režijskog rukopisa: jaka koreodramska gesta (u »Yermi« je potpisuje Kasija Vrbanac Strelkin), elaboriran jezik likovnih simbola, obično onih elementarnih ili ruralnih, arhaičnih, povezanih s primarnim ciklusima prirode (ovdje: jabuka kao arhetip žudnje), rasklopiva spužvasta scenografija »kamenja« etnografski shvaćenog španjolskog juga (Paola Lugarić), intenzivna i iznimno sofisticirana, bogata muzička orkestracija stihova (Marin Živković), naravno i Lorcina tema zabranjene emocionalnosti.

Ne mislim da je u pitanju svjesno redateljičino priklanjanje ili kopiranje autorskog stila starijeg kolege, ali mislim da je važno ukazati na jake podudarnosti u njihovim kazališnim rukopisima i kasnije se eventualno od njih pokušati odmaknuti. U naslovnoj ulozi Yerme u predstavi riječkog »Zajca« ugošćenog u ZeKaeM-u nastupa Judita Franković Brdar, emocionalno točna i precizno koreografski uvježbana, besprijekorna kao švicarski sat, ali isto toliko i scenski hladna.

Mehanizmi radi mehanizama

I čitav riječki glumački ansambl funkcionira kao iznimno skladno koordinirani scenski mehanizam: Yerminog nedostižnog ljubavnika Victora igra pomalo grozničavi Deni Sanković, seosku vračaru majstorski emocionalno gusta Olivera Baljak, staricu i Victorovu majku, koja se ničega ne boji gorko i žestoko donosi na scenu, Biljana Lovre, Yerminu prijateljicu Madru topla i melankolična Aleksandra Stojaković Olenjuk, Yerminu majku Jelena Lopatić, a tu je i ostatak izvedbenog glumačkog kora (Ana Marija Brđanović, Dora Čiča, Nika Grbelja, Mario Jovev). No jedina uloga koju smatram glumački izvanserijskom u ovoj predstavi je uloga Yerminog muža Juana u izvedbi Deana Krivačića.

Jer Krivačić nije samo vizualni znak u velikoj sletovskoj freski žena u crnim i kasnije šarenim suknjama nego i živo – nemirno – tjeskobno – prozirno glumačko lice. Način na koji gleda svoju scensku suprugu je istovremeno očajan i strahovito ranjiv. Fasciniran i zgrožen. Uplašen i nježan. To je muškarac koji ne zna voljeti, koji obavlja svoje dužnosti zgrbljeno i umorno, ne razumije svoju ženu, ali stalo mu je da nekako dopre do nje, iako to ne uspijeva ni seksualno ni razgovorno, ni preko narodnih običaja ni kroz »čitanje«, nadzor i kontrolu supruge preko likova svojih scenskih sestara.

Krivačićeva je bol mnogo stvarnija od bilo čega drugoga u ovoj predstavi, premda bi u središtu uprizorenja trebala biti (lažna) Yermina čežnja za djetetom i (istinska) Yermina potraga za ravnopravnijim, hrabrijim, strastvenijim, toplijim ili empatičnijim partnerom. Ali događa se svojevrsni paradoks filma »Ostaci dana« Jamesa Ivoryja: svi suosjećamo s osobom koja je u još većem kavezu od onoga u kojemu je ženski lik (tamo je glumi Emma Thompson), točnije rečeno s Anthonyjem Hopkinsom u roli batlera Stevensa – muškim likom koji je daleko slomljeniji i potisnutiji od ženskog. I Dean Krivačić zbilja postiže tu kvalitetu ranjene zvjerčice koja mora zadržati prisebnost u svom klaustrofobičnom kavezu – ostajući iznimno emocionalno snažan.

Lorcino kazalište

Osim »trilogije o zemlji« u koji spada ova drama, Lorca je napisao veliki broj eksperimentalnih dramskih komada, no zapisao je da za svoj opus najvažnijom smatra »Publiku«, u kojoj otvoreno progovara o vlastitoj homoseksualnosti i sardonično parodira Shakespeareovu tragediju »Romeo i Giulietta«, u najboljoj tradiciji stilskog isprepletanja čiste poezije, dokumentarizma, ekspresionizma, avangarde i nadrealizma. »Publika« je drama koja je svoju prvu institucionalnu praizvedbu (s jednom prethodnom nezavisnom) u Španjolskoj doživjela tek 1986. godine, dakle pedeset godina nakon što je napisana, što nam mnogo govori o kontekstu zabranjenih ljubavi s kojima se Lorca mučio i biografski i u svim svojim komadima.

Mislim da stoga nije slučajno što je u središte riječke »ženske« izvedbe dospio muški lik koji u najvećoj mjeri potiskuje i negira vlastite emocije – kao ni da je taj lik na razini dramskog zapleta ubijen. Naprotiv, čini mi se da jedino bolna introvertnost Krivačićeva lika i glazba Marina Živkovića (usidrena u puhače instrumente i posebno saksofon), a ne scenografija i koreografija koje su u središtu pozornosti redateljice, dotiču Lorcin jezik vapaja koji su tako prigušeni, a opet tako usrdni i topli da se čini kao da slušamo osobu koja jeca pokrivši se jastukom preko glave. Kad čitamo njegovu poeziju, gotovo da imamo potrebu dići jastuk i nasloniti obraz uz pjesnika, toliko je prisan. I usamljen.

Režijska manija kontrole

Ovo je već treća predstava Rajne Racz u kojoj redateljica ima potrebu iskontrolirati svaki element pozornice kao scenske slike i ispuniti ga što bogatijom vizualnom simbolikom, pri čemu uvijek iznova strada rad s glumcem. Gledamo »Versailles«, ali u njegovim raskošnim scenskim vrtovima i hodnicima ne srećemo ljudska lica. Malo je pusto. Iz moje perspektive pojačana dekorativnost sigurno ima svoju likovnu funkciju u teatru, ali kazalište je umjetnost koja zahtijeva da pogled usmjerimo »ispod« spektakularnog, u tajne i nerijetko tamne komore imaginacije i afekata, što je i slično pitanju mogu li Yerma i njezin suprug Juan iskoračiti iz svog kućnog zatvora.

Zbog toga ću ovu predstavu pamtiti po poetskoj glumi Deana Krivačića i njegovoj neukrašenoj, »sirovo« poraženoj konfrontaciji s nemogućnošću dopiranja do voljene žene. Naravno – i po Lorcinim revolucionarno intimnim stihovima u prijevodu Tonka Maroevića, pri čemu je već i samo doticanje s njima izniman umjetnički događaj. Usporedimo li ovu predstavu s ostatkom domaćih repertoara, izvjesno je da donosi zadivljujuće strastven i velik interes redateljice za koreodramsku gestu, vizualnu izbrušenost i poetsku riječ, ali i da na relaciji redateljica/glumci treba otvoriti kanale suautorske komunikacije koji su još uvijek tek u zametku.