RIJEKA – »Passio secundum Ioannem«, »Johannes-Passion« ili »Muka po Ivanu« jedno je od najpoznatijih vokalno-instrumentalnih djela skladatelja Johanna Sebastiana Bacha praizvedeno u Leipzigu davne 1724. godine. Već tijekom Bachova života djelo je doživjelo nekoliko revizija i izmjena, a do danas je ostalo neiscrpno vrelo podataka i predmet istraživanja muzikologa diljem svijeta.

Razdoblje baroka, koje se u povijesti glazbe odlikuje mnogim zanimljivim karakteristikama poput raskošne i bujne melodike, izuzetno kompleksne polifonije ili neprekidne ritmičke motorike, upravo s Bachom doživljava svoj vrhunac. Za razliku od ostalih poznatih baroknih skladatelja poput Vivaldija ili Händela, koji u polifonim majstorijama i koloraturnim vokalnim linijama ipak zadržavaju određenu vokalnu logiku usklađujući glasovne kapacitete sa svojim skladateljskim izričajem, Bach u većoj mjeri glasove tretira instrumentalno. Stoga ne začuđuje činjenica da su upravo Bachova vokalno-instrumentalna djela, a posebno »Muka po Ivanu« ili »Muka po Mateju«, veliki glazbeni zalogaj za svaki ansambl od kojeg često zaziru mnogi poznati umjetnici.

Marko Fortunato u ulozi Evanđelista bio je apsolutno najbolji / M. LEVAK

Evanđelist Marka Fortunata

Još je u svibnju prošle godine predstavljajući sezonske repertoare za predstojeće razdoblje uprava Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca svečano najavila »Muku po Mateju«, da bi se kasnije, možda uvidjevši izvedbene zadatosti navedenog djela (posebno broj potrebnih izvođača), odlučila za »Muku po Ivanu«. Naizgled se radi o neznatnoj promjeni, ali dobri poznavatelji repertoara znaju da je ipak promjena značajna, posebno u kontekstu manje zahtjevnosti, ali i činjenice da je isto djelo isti ansambl već izveo i to nedavno (2016. godine).

Treba znati da je Bach svoju »Muku po Ivanu« zamislio u nekoliko »slojeva«: osnovnu priču u obliku recitativa na biblijski tekst izvode Evanđelist, Isus i Pilat te epizodne uloge Petra, Sluškinje i dvojice slugu uz sudjelovanje četveroglasnog zbora u funkciji naroda, a svojevrsne komentare na nebiblijski tekst pjevaju četiri solista (sopran, alt, tenor i bas) u svojim arijama te ponovo zbor u obliku koralnih nastupa. Iako se radi o sličnim glasovima, tradicionalno biblijske uloge i arije ne izvode isti pjevači pa u izvedbi zapravo imamo četiri solista uz sve potrebne uloge (iako postoje i odstupanja). Uspoređujući dvije izvedbe riječkog ansambla (2016. i 2022.), a bez rasprave o kvalitativnim dosezima istih, vidljivo je da se tada radilo o potpuno domaćem ansamblu uz tek dva gosta pjevača, dok je ovogodišnja izvedba, koja je održana u petak, 15. travnja, na scenu izvela sve gostujuće uz tek jednog domaćeg (zaposlenog) solista, a gostiju je bilo i u orkestru.

Paradoks zbog kojeg je ovaj podatak važan jest činjenica da je neosporno upravo taj domaći solist, tenor Marko Fortunato u ulozi Evanđelista, bio apsolutno najbolji. Zahtjevnost ove dionice iznimna je u mnogim aspektima, a posebno u svojoj duljini koja tijekom puna dva sata od izvođača traži usredotočenost koncentracije uma i tona. Recitativi su za Evanđelista napisani izuzetno visoko i uz oskudnu pratnju bassa continua, a iste je potrebno i interpretirati. Fortunato je zabljesnuo potpunom kontrolom glasa u cijelom opsegu prelazeći iz falseta u puni ton gotovo neprimjetno i bez poteškoća te odišući sigurnošću u izvedbi intonativnom čistoćom i jasnom i točnom dikcijom njemačkog jezika (posebno dojmljiv recitativ 12c. i fraza »…weinete bitterlich«).

Lovorike Fortunatu osigurao je i drugi solist tenor, Dejan Maksimilijan Vrbančič, koji je ujedno bio i najlošiji solist večeri. Njegova prva arija »Ach, mein Sinn« bila je na rubu mogućnosti s vidljivim gubitkom snage, bez obzira što je stajao ispred malog orkestra na samom rubu pozornice. Mnogo bolji dojam Vrbančič je ostavio u drugoj ariji »Erwäge, wie sein blutgefärbter Rücken« koja mu odgovara i karakterom i fakturom, ali je i dalje ukupan dojam bio manje zadovoljavajući.

Izvrsni Davor Nekjak kao Isus

Ulogu Isusa tumačio je izvrsni mladi bariton Davor Nekjak, koji je do sada bio izvrstan i u nekim riječkim opernim produkcijama. Dionicu je izveo sigurno i nadahnuto uz posebnu pohvalu izgovoru teksta i pjevačkoj dikciji, kao i kontroli tona u cijelom opsegu. Malu kritiku valja uputiti tek mjestimično prevelikom zalasku u interpretaciju – treba imati na umu da je riječ o baroknoj glazbi u kojoj uvijek treba zadržati tonsku liniju i plasman tona iznad interpretacije teksta. Treći solist bio je mladi Toni Nežić, koji je osim u ulozi Pilata u izvedbi sudjelovao i kao solist u arijama. Nežić je inače jedan od hrvatskih pjevača mlađe generacije koji već sada ima zavidnu međunarodnu karijeru.

Ulogu Isusa tumačio je izvrsni Davor Nekjak / Foto: M. LEVAK

Navedena zavidna karijera, barem sudeći prema viđenome u petak, potpuno je opravdana, ali u sferi opere. Naime, Nežićeva izvedba odisala je određenom ukočenošću, kao da nije dovoljno siguran u svoju dionicu. Posebno je spomenuto bilo vidljivo u ariji sa zborom »Eilt, ihr angefochtnen Seelen« u kojoj je Nežić riječi eilt (žuri) i flieht (bježi) dočaravao realistično u interpretaciji i tempu, žureći ispred orkestra. Ipak, valja pohvaliti činjenicu da se upustio u barokni repertoar jer je to izvrstan balans opernom izričaju u smislu održavanja glasa i vokalne tehnike.

Čestitke opernom zboru

Preostali solisti u arijama, sopranistica Darija Auguštan i kontratenor Franko Klisović posao su odradili također izvrsno. Neobičan i rijetko doživljen zvuk kontratenora ponovo je bilo moguće čuti u Rijeci i to u sigurnoj i uživljenoj Klisovićevoj izvedbi koja je za svaku pohvalu. Ako je u prvoj ariji i ostavio poneko otvoreno pitanje u smislu sveobuhvatnog dojma, ista su u potpunosti odgovorena u drugoj ariji »Es ist vollbracht!«. Bez obzira radi li se o mirnom dijelu dužih fraza ili koloraturnom Vivace dijelu, Klisović je pokazao da zna što radi. Jednako dojmljiva, ako ne još i bolja, bila je i jedina dama među solistima, mlada sopranistica Darija Auguštan koja je bila pravi užitak za uho, s već poznatom glasovnom upečatljivošću i interpretacijskom dosljednošću. Obje arije izvela je nadahnuto i točno, uz posebnu pohvalu na prvu ariju »Ich folge dir gleichfalls…« u kojoj je glasovno iznimno dobro korespondirala solističkim dionicama obiju flauta. Kao ostali solisti u epizodnim ulogama nastupili su Karla Mazzarolli, Saša Matovina, Martin Marić i Krešimir Škunca.

Posebno osvježenje večeri bio je operni zbor, koji je za ovu prigodu na pozornici bio iznimno nepovoljno pozicioniran, u poluprofilu na lijevoj strani. Pod terminom »nepovoljno« misli se na činjenicu da u takvoj poziciji valja pripaziti na balans glasova zbog različitih udaljenosti od publike i homogenost dionica zbog izloženosti pojedinaca radi kojih se umjesto ujednačene boje mogu čuti pojedini glasovi. No, zborovođa Stjepan Vuger pokazao je da zna što radi, pa je ova izvedba, i naročito u spomenutim otežanim uvjetima, bila jedna od najboljih koje smo mogli čuti od riječkog zbora posljednjih godina. Na sve valja nadodati i kompleksnost Bachove fakture, posebno u složenim fugama, koje je zbor izveo sigurno. Mala zamjerka može se uputiti mjestimično prevelikom inzistiranju na izgovoru zbog čega se gubi intonacija, a time i harmonijski okvir (npr. u brzim dijelovima poput »Bist du nicht…« ili »Wäre dieser nicht ein Übeltäter«). Činjenica je da zbor treba sve izgovarati čvrsto, ali ipak treba pripaziti da komponenta tona ostane prisutna u dovoljnoj mjeri. No, sve to ne umanjuje postignuće, dapače, zboru treba čestitati i na izdržljivosti pod toplim reflektorima, jer umor nije bio vidljiv ni u posljednjem stavku. Nažalost, zborovođu na kraju koncerta publika nije mogla nagraditi pljeskom jer pred istu nije izašao, što je velika šteta.

Pohvale dirigentu

Dirigenta kojeg treba pohvaliti jest i glavni dirigent izvedbe, maestro Philipp von Steinaecker, koji je suvereno i dosljedno vladao partiturom. U najavi i razgovoru koji je objavljen vidljivo je da Steinaecker »Muci po Ivanu« pristupa pomalo operno, pa je muzička dramaturgija koju je nametnuo (posebno vidljiva u napuštanju tradicionalne sporije i pobožne interpretacije koralnih dijelova) bila manje uobičajena, ali iznimno upečatljiva i funkcionalna. Kretanja na pozornici, tempa i sve druge izvedbene komponente bile su dosljedne i sukladne postavljenom okviru.

Maestro Philipp von Steinaecker / M. LEVAK

Manji orkestar zvučao je ujednačeno i homogeno, a publici je osim užitka muziciranja pružio i malenu edukativnu komponentu. Naime, poneki članovi orkestra imali su autentična gudala ili glazbala.

Posebnu pohvalu valja poimence uputiti članovima orkestra: Tomažu Sevšeku Šramelu na autentičnom orguljskom zvuku, Petru Kovačiću na violončelu, Davidu Stefanuttiju na rijetko viđenom muziciranju na violi da gamba, flautisticama Fien Hanselaer i Đeni Trdić Barić, oboistima Antoniju Halleru i Nedžadu Karabdiću te koncertnom majstoru Ivanu Grazianiju i njegovoj zamjenici Tei Grubišić. Isti nisu bili navedeni u programu, ali je, zbog kvalitete izvedbe, naprosto nemoguće ne spomenuti njihova imena.

Dvosatnu izvedbu bez pauze s tek jednom kraćom stankom u tišini između dvaju dijelova ovog velebnog Bachovog djela publika je ispratila velikim aplauzom, a iz kazališta su svi prisutni mogli izaći sretni: izvođači ponosni na svoju profesionalnu i kvalitetnu izvedbu, a publika ispunjena vibrantnim emocijama uoči blagdana koji dolazi.