RIJEKA – Predstava »La moglie saggia«/»Mudra žena«, komedija Carla Goldonija koja je sada prvi put uprizorena u Hrvatskoj, premijerno je izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca u koprodukciji Talijanske drame i Teatro Stabile del Veneto – Teatro Nazionale te u režiji i adaptaciji Giorgia Sangatija. Ovime se riječka Talijanska drama vraća svojem rado izvođenom autoru Goldoniju, za kojega je zanimanje pokazala i brojna premijerna publika.

Carlo Goldoni (1707. – 1793.) talijanski je komediograf koji je ostvario reformu kazališta, postupno zamijenivši tradiciju commedie dell’arte – koja se zasnivala na stalnim likovima pod maskama i improviziranim dijalozima – takvom komedijom koja se u potpunosti temeljila na utvrđenom tekstu, sačuvavši mogućnosti glumačke interpretacije, ali oslanjajući se na svakidašnji život i uobičajene ljudske tipove s izraženim karakternim osobinama. Od 1748. do 1753. godine Goldoni je djelovao u Veneciji kao profesionalni pisac i upravo tada završio je svoju reformu – potpuno fiksiranim dijalogom i čvrstom dramskom fakturom stvorio je komediju karaktera i običaja, čiji su protagonisti ljudi njegova doba, najčešće sami Venecijanci, prikazani u realistično slikanom ambijentu.

Satirička oštrica

Komedija »Mudra žena« u tri čina napisana je 1752., a premijera je bila iste te godine u Veneciji u vrijeme karnevala. U ovom komadu Goldonijeva kritička i satirička oštrica usmjerena je prema višim slojevima društva čiju dekadentnost i nemoral raskrinkava. Temu bračno-društvenih odnosa autor problematizira primjerom ekstremnog slučaja bračnog nezadovoljstva. Pritom ova komedija ima i elemenata drame, napetog psihološkog krimića, pa i tragedije. U njezinom je središtu bračni par – grof Ottavio i njegova supruga Rosaura, do čijeg je braka došlo tako što se Rosaura žrtvovala da udovolji svojem ocu, trgovcu Pantaloneu, koji je zapravo svoju kći učinio predmetom novčane transakcije s grofom. Goldoni tako razotkriva patrijarhalnu matricu društva njegova vremena, u kojoj je žena žrtva – i vlastita oca i muža nasilnika koji je u jednom trenutku odluči ubiti. Ottavio je, naime, u preljubničkoj vezi s markizom Beatrice i želi se riješiti Rosaure.

Andrea Tich i Stefano Iagulli / Foto: Marko Gracin

Međutim, kad Rosaura uništi »ugovor« sklopljen između grofa i njezina oca, Ottavio se odlučuje na drastičan čin umorstva – u Rosaurinu limunadu uspe otrov koji će je dokrajčiti. No taj mu plan neće uspjeti jer Rosaura je ta »mudra žena« koju je Goldoni zamislio kao strastvenu čitateljicu s knjigom u ruci. Upravo znanje, prosvjećenost, spasit će nesretnu Rosauru od tragične kobi, a u trenutku kad je nevjernog Ottavija ulovila u klopku, on će se preobratiti i dobiti suprugin oprost. Ovdje se Goldoni vraća svojoj tezi da su svi ljudi podložni manama, no da ih zdrav razum može prosvijetliti. U tom smislu mudra i čestita Rosaura održala je grofu moralnu lekciju, a rasplet komedije izraz je Goldonijeve potrebe za sretnim završetkom.

Simbolična scenografija

No u redateljskom pristupu Giorgia Sangatija finale predstave nije optimističan – na pozornicu i prolaze koji vode na nju spuštaju se žičane ograde, poput zatvorskih rešetki, koje Rosauru i ostale likove zarobljuju u njihovim unutarnjim, emocionalnim zatvorima. Time je Rosaurina pobjeda samo prividna jer ona i dalje ostaje zatočena u braku u koji je »prodana« i u kojemu živi sa suprugom koji je, današnjim rječnikom rečeno, bešćutni obiteljski nasilnik. Tek ovakvom završnicom scenografija Marca Rossija i Francesce Sgariboldi zadobiva simbolično značenje i postaje snažan kazališni vizualni znak. Scenografija, s nekoliko ulaza, zamišljena je monokromatski – od zidova kuće do namještaja i rekvizita, a iznad pozornice je cijelo vrijeme rešetka koja će se na kraju i spustiti na pozornicu. Ovakvom scenografijom, koja ne doživljava izmjene, naznačena su dva prostora – Rosaurina kuća i ona u kojoj živi markiza Beatrice. Između tih dviju kuća odvija se radnja, koja je prepuna i drugih likova osim trokuta koji čine Rosaura, Ottavio i Beatrice.

U spomenuti scenografski okvir, neutralan i neobilježen stilskom epohom, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović umetnula je kostime sa stiliziranim elementima baroka, dok su kostimografski prepoznatljivi kostimi tipičnih likova iz commedie dell’arte – Corallina, Brighella, Pantalone, Arlecchino… Dok su kostimi relativno živih boja, tamna scenografija i prigušeno svjetlo Dalibora Fugošića, kao i glazbeni motivi Giovannija Frisona, kreiraju tjeskobnu, prijeteću atmosferu.

Pirova pobjeda

Predstava »Mudra žena« uglavnom je klasično režirana, osim pomaka u interpretaciji koji se dogodio u samome finalu. Stoga su glavni adut ovoga uprizorenja Goldonija sami glumci. U ulozi Rosaure je gostujuća talijanska glumica Camilla Semino Favro, koja je odmjerenom glumom, bez pretjeranih gesti i pojačanih emocija, suptilno naznačila transformaciju svojega lika od nježne, krhke, pomalo povučene pasionirane ljubiteljice knjiga, do samosvjesne, jake i pronicljive žene koja na kraju trijumfira nad trulim i iskvarenim društvom, premda je to više Pirova pobjeda.

Nevjerna, pokvarena i nasilničkog supruga, grofa Ottavija, uvjerljivo je utjelovio također gostujući glumac Ivan Alovisio, čiji se lik – uklapajući se u Goldonijevu moralističku tezu – transformira u skrušena pokajnika koji na kraju spoznaje pogreške koje je učinio. Jednu od najdojmljivijih uloga ostvarila je izvrsna Olga Rossi kao strastvena i temperamentna, ali isto tako upitna morala markiza Beatrice. Ovoga puta Giuseppe Nicodemo imao je neuobičajeni glumački zadatak – morao je utjeloviti starijeg čovjeka, Rosaurina oca Pantalonea, tipizirani lik talijanske commedie dell’arte. Pantalone je bogat i ohol venecijanski trgovac, obično u kostimu crvene boje. U svojoj interpretaciji Nicodemo je pomalo karikaturalan, što ovaj lik i jest, upečatljivo odigravši prijetvornog i prepredenog starca koji govori venecijanskim dijalektom. Na toj liniji karikaturalnosti i prijetvornosti uloge lažnih prijatelja Lelija i Florinda komično su odigrali Stefano Iagulli i Andrea Tich.

Likovi slugu

U Goldonijevim komedijama bitni su i likovi slugu, uvijek u konstelaciji s njihovim gospodarima. Tako se u »Mudroj ženi« pojavljuje nezaobilazni Arlecchino, neotesanac koji mrsi intrigu svojim istupima, a tumači ga Alberto Olinteo. U odnosu na Rosauru i Ottavija neku vrstu bračnog paralelizma predstavljaju njihovi sluge – Corallina i Brighella koje igraju Aurora Cimino i Riccardo Gamba, i čiji likovi, za razliku od njihovih gospodara, imaju puno ravnopravniji odnos.

Riječka publika tako je imala priliku upoznati se s jednim Goldonijevim tekstom koji do sad nije izvođen u hrvatskim kazalištima, i to u talijanskom originalu s dijelovima na venecijanskom dijalektu (uz titlove na hrvatskom jeziku). Premda nam se 18. stoljeće čini nekim dalekim svijetom, tema kojom se Carlo Goldoni bavi nažalost je aktualna i danas kad se i hrvatsko i mnoga druga društva suočavaju s problemom femicida. Iz tog aspekta Rosaura se doima kao naša suvremenica s izraženom feminističkom sviješću i hrabra borkinja protiv nametnutog patrijarhata koji ju je pretvorio u robu za prodaju.