Brešanova predstava kao kronika o Bukarinom razbojničkom trijumfu nad svim pravnim režimima zasigurno je najtočniji početak festivalskog programa Dana satire. Brešani (Ivo i Vinko) u najnovijem tumačenju naše kolektivne drame naglašavaju trajnost vremena korupcije
Kad god u javnom životu Hrvatske netko imenuje političku funkciju koja odiše (tu bi mogao biti i manje mirisan glagol) korupcijom, svi će odmah uzviknuti: »Bukara!«. Antologijski lik upravitelja zadruge iz Brešanove drame »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja«. A Bukara zbilja ima toliko mnogo da ih više ne možemo prepoznati ni po folklornim trbušinama.
Doduše, mit o kolutovima materijalnog obilja koje nose oko pojasa u nas traje sve od onih socijalističkih Bukara čije su se bijele košulje nadimale i pucale od svježe pečene janjetine kao dnevnog reda partijskih sjednica, pa do ovih današnjih, kapitalističkih Bukarica, jednako pospanih, zadriglih i prežderanih, raširenih po saborskim klupama »samostalne« Hrvatske. Taj je okrugli oportunist režima prisutan i kod Gogolja (gdje ga dvojnički igraju Bobčinski i Dobčinski), Rabelaisa (Gargantua je umjesto majčina mlijeka sisao kalorično pivo), pa i kod Shakespearea (Falstaff), ali za priču o lokalnom Bukari nikada nije toliko bitna stvarna trbušina. Bitna je simbolika privatne utrobe kao crne rupe, u koju se sebično i bezočno trpaju sva javna dobra.
Kolo oko stola
Pa premda najnovijeg Bukaru u režiji Vinka Brešana na »Kerempuhovoj« pozornici igra veoma sposoban televizijski i kazališni glumac Goran Navojec, koji doduše nije tanak oko struka i dobro bi došao »Kerempuhovu« ansamblu upravo kao komičar (još se o Shakespeareovoj družini pisalo da ne bi bila tako kvalitetna da nad njom ne bdije »kupola trbuha« Willa Kempea), ipak kod Navojca na sceni nema ni surovosti ni okrutnosti domaćih političkih šerifa. Recimo, meni bi mnogo zanimljiviji Bukara bio Goran Grgić. Jer Navojec je prije svega blag. Pa i dobrostiv. U Navojčevu čitanju Bukare, krađa se zbiva iz potrebe osobnog luksuza, hedonizma, svekolike neobuzdanosti i vlastite udobnosti. Ili, kako veli Brešanov pripjev: »Uživajmo, braćo draga, neka ide sve do vraga«. Navojec je, dakle, bliži proždrljivcu Falstaffu, no tamnoj strani lokalnog primitivizma.
Samo u završnom plesu, u kolu koje pleše posve sam, snažno petama udarajući ritam u grobnoj tišini, dok ga ostatak mještana zgranuto pogledava (nakon vijesti o smrt Jocina/Hamletova oca), kolu koje traje i traje, mimo svih zasada ljudskog pijeteta prema umrlom sugrađaninu, Navojec igra Bukarin mentalitet surovog preživljavanja po svaku cijenu, mentalitet bezdušnosti, što je ujedno i najpotresniji prizor čitava uprizorenja. Nakon njega slijedi još jedno Bukarino verbalno obraćanje publici, suvišno nakon scene plesa. Ali kao i u svim drugim uspješnim režijama »Mrudše«, kraj predstave definitivno je njezino najjače, ključno mjesto.
Kolo poslušnika
I Bukarin je kor prepun ljudi koji su prije nesretni i nespretni kukavice, braća po sitnom grabežu, negoli hladni režimlije. U tome nesumnjivo ima određene redateljske, dramaturške i glumačke humanosti, gotovo bih rekla čehovljanskog opraštanja i razumijevanja kukavne strane svijeta, ali ima i diskretno snishodljivog odnosa prema pripuzištvu. Ruralnog sanjara Šimurinu/Horacija igra Hrvoje Kečkeš, Mačka/Laerta previše na prvu loptu »drhtavo« glumi Rakan Rushaidat, krčmarica Mare/Gertruda je prostodušna Ana Maras Harmander, Mileta Puljiza i Polonija igra odmjereno bockavi i kasnije otvoreno gorki Borko Perić, a kćer mu Anđu, ujedno i Ofeliju, utjelovljuje ponosna i u prizorima poraza sugestivna Tihana Lazović.
Glumačka je ekipa nesumnjivo uigrana i točna, ali izrazito »toplo« intonirana. Od njihove opće pomirenosti s Bukarinom vladavinom odskače jedino Filip Detelić kao neočekivano snažan, motiviran, nepotkupljiv i ogorčen Joce/Hamlet. Detelić je prije svega vjerni i duboko ožalošćeni sin, pa tek onda i u dalekim naznakama Hamlet kao protivnik režima. Naivnost, međutim, nimalo ne smeta ovoj ulozi – poklanja joj srčanost kakvu samo možemo poželjeti aktualnim Hamletima.
Učitelj Škunce Željka Königsknechta ne može se mjeriti s ulogom koju je legendarno postavio Fabijan Šovagović, jer ne donosi na scenu ni rezignaciju, ni pronicljivost, ni žalostivost koju je tako maestralno komunicirala učiteljska figura u interpretaciji Fabijana Šovagovića. No Königsknecht zato poklanja svom liku naglašenu ironiju, koja dobro komunicira s publikom. Tu su još i likovi seljaka i seljanki: Anita Matić Dedić (Tereza), Maja Posavec (Antula), Luka Petrušić (Šime), Mario Mirković (Jure) te Ivan Đuričić (Frane).
Groteska i budnica
»Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« kao kronika o Bukarinom razbojničkom trijumfu nad svim pravnim režimima zasigurno je najtočniji početak festivalskog programa Dana satire, pogotovo u režiji Vinka Brešana, filmskog i kazališnog redatelja, uz to sina i samim time naglašeno upućenog umjetničkog baštinika autora teksta, Ive Brešana. Što, dakle, Brešani naglašavaju u najnovijem tumačenju naše kolektivne drame? Ponajprije, trajnost vremena korupcije.
Jezik tog neprekinutog vremena radnje publika diskretno osluškuje sa starinskog radijskog prijemnika, na kojem stalno dolazi do »smetnji« u službenoj retorici, zbog čega malo slušamo o svetim ciljevima socijalizma, a onda malo o kapitalističkim lopovima, jedva razlikujući tvrdoću i naredbodavnost »jezika vlasti«. U radijski je program umontirana i kritika aktualnog Frljićeva »Hamleta«, preuzeta iz »Jutarnjeg lista«, kao posveta svim onim obradama Shakespearea koje su se usudile ići mimo »svetosti predloška«, naišavši na neodobravanje kritike. Glas spikera tako u predstavi funkcionira kao glas vlasti koja nam se poslovično, kako veli Vjeran Zuppa u svojim bilješkama uz aktualnu »Kerempuhovu« predstavu, obraća »neumoljivo strogo i poznato mrzlom intonacijom«. Vlasti koja je 1971. godine u središnjem TV-dnevniku uistinu pročitala proglas ledene osude Brešanove predstave, tada hrabro postavljene u Teatru &TD, u režiji Božidara Violića, pod Zuppinom ravnateljskom upravom.
Vjeran Zuppa je predstavu nastavio prikazivati unatoč osudi partijskih tijela, ali je pet godina kasnije, kako otkriva programska knjižica, opet direktivom Bukare koji se tada konkretno zvao Račan, podnio ostavku, kako bi Teatar &TD »nastavio dobivati kvartalne dotacije«. Zato nije slučajno što je Mrduša svima nama višestruko mjesto političke traume. Nije lako gledati u njezine ralje. Groteska ovog komada, što je svakako zasluga i pisca i redatelja i čitavog ansambla, ujedno je i neka vrsta budnice. Ne trebaju nam skelpane tribine javnosti, kakve gradi i scenogafija Dragutina Broza u »Kerempuhovoj« predstavi, ako pred njima nema izvedbe koja će (barem zakratko) zgrabiti za vrat i »obezglaviti« društvenu laž. Vinko Brešan u tome uspijeva, sve se više potvrđujući kao promišljen i kvalitetan kazališni strateg.
