ZAGREB – Unatoč svim žrtvama ljevanicama koje se kroz prizmu vinskog taloga nazivaju »krizom u umjetnosti«, svako malo pokaže se da ima pojedinačnih autora, umjetnica i umjetnika, kojima je kazalište predragocjeni medij da bi u njemu bili površni. Filip Križan u suradnji s redateljem Matkom Ragužem napravo je predstavu »Sjajne stvari« (2014.), inače veliki europski hit koji se otisnuo u svijet s edinburškog Fringe festivala da bi u deset godina svog postojanja osvojio sve glavne pozornice globalnih metropola, a snimka jedne od predstava postoji čak i na pretplatničkom kanalu HBO. EXIT ga igra kako je originalno i zamišljen: snažno se oslanjajući na publiku, inzistirajući da lica iz gledališta pročitaju replike s komadića papira ili ponavljaju zadano pitanje (»Zašto?«). »Sjajne stvari« oblikovane su i kao umekšana dramaturgija psihodrame: svatko iz gledališta može preuzeti funkciju dramskog lika i za nas je odigrati u novom svjetlu, što uvijek donosi sa sobom snažan šarm ljudske interaktivnosti.

S druge strane imamo žensku monodramu »Frutti di mare« kao originalno autorsko djelo koje zajednički potpisuju glumica Ivana Krizmanić i dramaturginja Nikolina Rafaj, udaljavajući se od mnogih komercijalnih formula »uspješne predstave«, a opet postižući pravi mali umjetnički hit na daskama Teatra &TD. »Frutti di mare« su, naime, antinostalgična predstava o nostalgiji, o čežnji za vremenom kad smo bili dovoljno idealistični da nešto obožavamo, a tragovi tog obožavanja (ovdje: glazbe) kasnije odjekuju kroz čitav naš život, stalno nas obogaćujući. Ono što je posebna vrijednost predstave »Frutti di mare« jest stupanj izvedbene slobode koji je za sebe izborila glumica Krizmanić, konačno ne robujući različitim plitkim očekivanjima svoje struke. A i Filip Križan u »Sjajnim stvarima« probija se zahtjevnom zonom pregovaranja na licu mjesta s publikom, pritom znalački kontrolirajući svoj izvedbeni fokus.

Križanov popis

Tekst Duncana Macmillana i Jonnyja Donahoea nastao je kao razmišljanje o tome kako se nositi s depresijom. Protagonistov odgovor: napraviti popis »sjajnih stvari« (odatle naziv predstave) koji nas stalno može podsjećati zašto volimo živjeti. Osim toga, pripovjedač je odrastao s depresivnom majkom, čiji su ga pokušaji suicida formirali kao osobu koja teško poklanja povjerenje i veoma je inertna u tome kako prolazi kroz emocionalne krize, dugo se vrteći u istim tamnim krugovima. Pa ipak, vremenom postaje jasno da je čitava publika neka vrsta psihoterapeutske grupe koja je tu da pomogne protagonistu, ako nikako drukčije, onda slušajući njegovo svjedočanstvo o majčinim depresivnim epizodama i kasnijim novim pokušajima samoubojstva. Publika surađuje i zdušno i toplo, dakle još jednom se pokazuje ispravnim dobri stari evolucijski princip prema kojemu manje od devedeset i pet posto ljudske vrste istinski uživa u načelu kooperativnosti (što ne znači da ne stradamo od pet posto onih koji pokreću ratove ili su najgori neprijatelji samima sebi), tako da je suradnja glumac/publika ujedno i metoda koja pretvara ovu izvedbu u izgradnju male zajednice.

Točno se vidi da pojedina lica iz gledališta, možda introvertnije orijentirana, u takvoj situaciji malo s naporom hvataju dah odgovaranja glumcu iz lika, ali nakon malo krzmanja ipak prihvaćaju svoje uloge. Na izvedbi kojoj sam prisustvovala, posebno su dirljivo igrali gledatelji u izvedbi Oca dramskog protagonista i njegove Supruge, oboje empatično i emocionalno slojevito nadopisajući tekst predloška svojim držanjem i nježnim ozračjem (glumac ih je odlično odabrao). Što se tiče samog Filipa Križana, mislim da njegov pristup liku opravdano odaje veliku napetost. Možda zbog toga što se svaki puta mora osloniti na neku novu publiku ili zato što je tekst dnevnički ispovjedan, osjeća se koliko glumac govori o depresiji s malim grčem koji zbilja često prati svjedočenje pred nekom ljudskom grupom. Predstava ne nudi laka rješenja, niti je čak naročito poetska u listi »sjajnih stvari« u kojima uživamo (stalno ih nadopisujući), ali velika joj je vrlina propitivanje što to znači živjeti s depresivnim roditeljem ili osobno stradati od depresije.

U oba slučaja, kako je to zapisala spisateljica Karen Blixen, »sve usamljenosti, tuge i povrede mogu se podnijeti kad se o njima počne pripovijedati«. Osim toga, nije slučajno da je stara grčka riječ za osobu persona, u značenju: maska. Svi mi neprekidno dijelimo socijalne maske, a na primjeru »Sjajnih stvari« vidi se da smo voljni i spremni razmijeniti čak i maske bolesti. Režija Matka Raguža poštuje zadanosti originalnog teksta, eventualno tek nadopisujući listu preživljavanja domaćim imenima (primjerice, na popis dospijeva Dražen Petrović), ali i režijski je naglasak na tome da čovjek liječi čovjeka. Kazalište je susretiše; prilika da se igramo s drugima u publici djeluje jače od normabela. Izbor Filipa Križana za glumca koji prezentira »Sjajne stvari« važan je i točan zato što je riječ o iznimno senzibilnoj glumačkoj ličnosti koja rijetko ima priliku pokazati svoju snagu, dok je ovdje (unatoč temi depresije) unutarnja snaga lika pojačana i glumčevom unutarnjom pasioniranošću prema čitanju i glazbi, ali i ljudima koje ne poznaje i s kojima promptno mora sklopiti »pakt o suizvođenju«. Šteta što se i muzički nismo otisnuli dalje od citata pjesama spominjanih unutar samog dramskog predloška, odnosno što redateljski nije napravljen pomak da sa Križanom na sceni bude i muzičar/ka, čija stalna uključenost u izvedbu može pojačavati jednu od podtema čitavog uprizorenja: koliko je i glazba svima nama jezik supripadanja, samosagledavanja, povezivanja bez fige u džepu. Ovako je naglasak na »socijalnom koncertu« suigre glumca s publikom, što također donosi toplu i slojevitu umjetničku vrijednost.

Krizmanić i »morske« pasije

Ivana Krizmanić i dramaturginja Nikolina Rafaj u predstavi »Frutti di mare« krenule su od toga što to znači otići na more, na odmor, »priuštiti si nešto«.

Kakva je to fantazija radikalne slobode? Vrlo brzo iz teme (pre)skupih apartmana i brige za bolesne starije članove obitelji završimo u prostoru sjećanja, točnije rane adolescencije. Periodu kad se formira naša kreativna ličnost, što je u slučaju ove glumice vezano uz slušanje glazbe i njezino izvođenje. I premda iskustvo glazbe kao prve estetike imamo gotovo svi, ovdje susrećemo izjednačavanje urona u energiju površine mora i površine zvuka, koji nas dvostruko lišavaju i straha i egoizma. Freud to naziva »oceanskim osjećajem« pripadanja dubokom užitku zajedništva. Krizmanić pripovijeda kako je u tom periodu rane adolescencije htjela biti gusar, pilot ili detektiv. Nešto što ima pravo na stalno istraživanje i veze nema s ideologijom poslušne domaćice. Ona se i danas kreće kao mladi gusar i ima koncentraciju pilota i detektivski istražuje sve što proživljava, pa čak i vlastitu nostalgiju: zašto čezne za vremenom kojeg više nema, za praznicima u Savudriji, za time da bude doktorica Michaela Jacksona… Možda zato što je jedan od lijekova protiv kolektivne malodušnosti vezan uz našu sposobnost čuvanja baš te zone čudesnog.

Krizmanić nas dočekuje zavaljena na kauču, s jednom nogom na naslonu: prkosno držanje djeteta, ali i tijelo glumice koja ne mora podilaziti ni svojoj publici ni ideji toga kako glumica mora izgledati i ponašati se. Njezin potmuli prkos jako je iscjeljujući, kao da susrećemo buru, vjetar koji na Braču zovu »čista žena« (kako me naučila pjesnikinja Sanja Baković), a koji odnosi taloge smeća i prošlosti. Osobno, ogromnom vrijednošću ove izvedbe smatram autentičnost same Ivane Krizmanić. Neku njezinu duboku vjerodostojnost oko svega što bira proglasiti svojim (tu je na vrlo visokom mjestu njezina majka, što je isto prilično hrabro i nekonvencionalno), kao i svega čemu se želi gorko nasmijati (prednjače razne propale veze i odnosi).

Njezina stendaperska žestina može se usporediti s Phoebe Waller-Bridge, britanskom glumicom i spisateljicom, inače autoricom serije »Vreća buha« koja je zasluženo dobila niz kritičkih nagrada i priznanja. Krizmanić zapravo ovom predstavom pokazuje i da se iza njezine prepoznatljive borbenosti krije prava pravcata idealistica, nepokolebana u svojim feminističkim i umjetničkim idealima, s čijim se glazbenim ukusom ja možda ne moram složiti (Madonna, Whitney Houston), ali to me nimalo ne smeta da uživam u načinu na koji ga glumica prezentira: kao školu osobnog hedonizma u pjevanju, plesanju i samoj glazbi (za zvukovni krajolik predstave zaslužan je Damir Šimunović). Krizmanić komunicira posvećenost prema svemu čega se lati. Ona je ključna odlika ove velike glumice, čiju predstavu pogledajte da još malo izgradite i učvrstite svoja unutarnja uporišta u istraživanju i užitku. Kao i u slučaju Filipa Križana, monodrama se pokazuje kao hipersocijalni socijalni magnet.