ZAGREB – Kao i Oliver Frljić, Mate Matišić mnogo je puta doživio da ga zbog kritičkih predstava koje oblikuje simbolički zlostavlja i desna i lijeva »Hrvatska«, točnije rečeno različiti kontrolori političke podobnosti.

U Tuđmanovo vrijeme skandal su podigli »Anđeli Babilona« i lik gradonačelnika koji proganja intelektualce zaljubljeno slušajući blejanje svoje ovce, zatim lezbijska ljubavna priča iz »Finih mrtvih djevojaka«, a nakon toga otvoreno pisanje o crkvenom (zabrana abortusa) i ratnom nasilju te na kraju tema obiteljskog zlostavljanja djece koja k tome dolaze iz uglednih psihijatrijskih obitelji.

Nije, stoga, čudno što u trilogiji »Moji tužni monstrumi«, premijerno izvedenoj na novootvorenoj velikoj sceni »Gavelle« u režiji Vite Taufera, Matišić ima potrebu progovoriti o piscu kao meti nečuvenih projekcija.

Fikcija nije policijski dossier

Kako je u pitanju ključ groteske, Matišić lik pisca s kojim dijeli osobno ime postavlja praktički kao lutku, pasivnu marionetu tuđih fantazija, dok likovima koji »uskaču« u njegove drame da bi ih privatizirali, instrumentalizirali i nadopisali svojim osobnim pričama poklanja svu silinu dramskog emocionalnog naboja.

Ne samo to, nego lik pisca postaje stilska vježba iz pojma lažljivac. Jer on je stalno na strani radikalnog prava na fikciju – čak i kad se zaklinje liku svoje supruge da o nekoj temi ni u kom slučaju neće pisati, istina fikcije je jača: pisac sluša svoju temu, a ne svoju ženu.

Pri tome je ismijana upravo ideja da je fikcija biografski »provjeriva« i »primjenjiva«. Naravno da nije. I naravno da je pisanje uvijek preoblikovanje stvarnog iskustva, pri čemu umjetnost nije ni anamneza ni dijagnoza. Razumijemo, doduše, zašto je Matišiću važno postaviti dramu kao poučnu lekciju na temu »preinterpretiranja« literature kao osobne biografije: publika ga je mnogo puta tračala i hejtala bez ikakvog odmaka od činjenice da na sceni gledaju umjetničku, a ne sudsko-istražnu istinu.

Tema sve tri drame ovog ciklusa zapravo je progon, koji u stvarnom svijetu ne doživljavaju samo pisci, nego svi građani na koje stalno pada moraliziranje njihovih susjeda, kolegica, prijatelja, svjedoka.

Drugim riječima, da se vratimo jednom jako korisnom pojmu psihoanalize, na sceni je drama superega ili svega onoga što se kuha u velikom kotlu uspostavaljanja »unutarnjih granica« neke zajednice, pri čemu se navodno »točno zna« o čemu se smije, a o čemu se ne smije govoriti. I kako se smije govoriti. Što se smije, a što ne smije prozvati.

Čemu se mora i čemu se ne smije biti podrška. Kao izvanredan pisac socijalne groteske, Matišić postojano ismijava logiku superega (društvenog nadzora, malograđanskog morala, zamišljenih socijalnih zakona doličnosti, pristojnosti i podobnosti).

Scenska slika nije »kajgod«

Nedavno sam u povodu otvaranja Male scene Kazališta »Gavella« protestirala zbog nemara prema scenografiji dvaju sposobnih redatelja mlađe i srednje generacije, kao što su Ivan Penović i Dario Harjaček. No njihova je scenografija pravi kunst u odnosu na banalnost i ružnoću scenografije ove Tauferove predstave, koju potpisuje Lazar Bodroža.

Bljutavosivi hodnik s otvorom za vrata, radnim stolom i kompjutorom u prvoj dramskoj priči. Zatim stepenasto groblje u dokumentarnoj veličini s nadgrobnim pločama i crvenim lampušima te u pozadini ogromnim križem u drugoj dramskoj situaciji.

I na kraju glomazni bračni krevet sivog hotela u posljednjoj scenskoj slici. Ne znam kad sam zadnji put vidjela tako prvoloptašku i k tome scenski nepoticajnu scenografiju. Jer dramski prizori u vizualnom smislu također nikada nisu »kriške života«. Da se vratimo na Matišićev odnos prema književnosti, ali sada primijenjen na umjetnost scenografije: ne postoji nikakva »dokumentarnost egzistencije« na samoj pozornici.

Pozornica je uvijek i nužno selekcija detalja i mjesto stiliziranog znaka. Zabrinjavajuće je da o tome ne razmišljaju redatelji s toliko iskustva kao Vito Taufer. Bolje bi bilo da predstava nema nikakvu scenografiju, nego da se igra s ovom kramom. Kostimografija Marite Ćopo doprinosi karakterizaciji, ali na dosta konvencionalan način. Zapravo ima jako malo vizualnih proboja u maštu, igru, bilo kakvo nekonvencionalno mišljenje prostora.

Foto: Mak Vejzović

Gluma nije laž (makar nije ni istina)

S druge strane, rad s glumcem gotovo je uzoran, izuzmemo li glavnu ulogu Živka Anočića kao pisca po imenu Mate i njegove žene Ane u izvedbi Antonije Stanišić Šperande. Anočić igra Matu jako suzdržano, skrupulozno, zakopčano, mlako, gotovo bih rekla mehanički, bez imalo volje da ga nadopište tonom, gestom ili humorom situacije, što jest njegov glumački posao. Nije jasno zašto je odabrao biti »kuhana noga«, ali izvjesno je da to na sceni ne funkcionira.

Kao što ne funkcioniraju ni njegova dramska obraćanja publici, mahom didaktična ili patetična, za što je odgovoran i pisac, a ne samo glumac. I Antonija Stanišić Šperanda igra vrlo plošno Matinu suprugu Anu, većinom komunicirajući »zgražanje« ili »začuđenost« raznim situacijama, ali bez topline u glasu čak i kad telefonski razgovara sa svojom scenskom djecom. Općenito je središnji par »muža i žene« u ovoj predstavi ostao najmanje glumački razrađen.

No zato tri paralelne glavne ženske role nosi Jelena Miholjević: jednom kao usporena zagrebačka mentalna bolesnica Lidija i nehotični spiritistički medij starijih Matišićevih dramskih likova, drugi put kao gnjevna i borbena ričička udovica Slava na meti lokalne mafije i silovatelja te na kraju kao gluhonijema, ali vrlo dostojanstvena beogradska kuharica Milica. Svaka je od tih uloga remek-djelo glumačkog produbljivanja i promišljanja dublje istine uloge.

Miholjević svoje role gradi i muzički, na razini melodija scenskog govora, baš kao i gestualnim jezikom emocija, ali najviše kvalitetom slojevitog krajolika unutarnjih glumačkih reakcija na nepravdu s kojom se suočava, ali u sva tri slučaja toliko poetski precizno, sugestivno i isto onoliko zamaštano, koliko i dokumentaristički pogođeno, da nam vraća povjerenje u glumicu kao radikalnu autoricu. Zanimljiv je i njezin etički pristup: svi su likovi u izvedbi Miholjević kompleksniji i topliji nego na dramskom papiru. Jer glumica im poklanja jako teško opisivu, ali osjetnu visoku empatiju prema udarcima sudbine, pri čemu valja istaknuti da su u ovoj Matišićevoj drami žrtve nasilja ne samo pisci nego i brojne žene. Miholjević ih igra tako da ni u jednom slučaju ne pristaje na »normalizaciju« nasilja prema ženama.

Sjajni su i Franjo Dijak i Filip Šovagović u višestrukim ulogama. Dijak potresno igra i tragičku i komičku kazališnu masku: i suicidalnog branitelja kojeg susrećemo u trenutku odluke na samoubojstvo i burleskno ljubomornog beogradskog Othella, opet s takvom nijansiranošću unutarnjeg glumačkog aparata da mu se u oba slučaja možemo samo diviti. To je glumac u koga dokazano možemo imati povjerenja kad je u pitanju istraživanje istine scenske fikcije – uvijek će se uputiti dalje i od samog pisca, za što je potrebna i nemala scenska hrabrost.

Filip Šovagović odličan je i kao zabrinuti brat bolesne Lidije (s kojim publika suosjeća) i kao lokalni ričički mafijaš i kao nijemi hotelski radnik koji samo dogura na scenu aparat za detekciju laži, ali svojim sporim i mrkim kretanjem odmah izazove smijeh gledališta. Sven Šestak uvjerljivo i nijansirano igra agresiju lokalnog ričičkog šerifa Ljubana, kao i smirenog operatera detektora istine Milana. U predstavi se kratko pojavljuju i Mada Perišić (emigrantkinja, prevoditeljica) i Ivica Pucar kao Iko, šef ričičke policije.

Težina predstave

Predstava u cjelini ostavlja mučan, težak, ali i etički kompleksan dojam. Groteska se tijekom dvoipolsatne izvedbe nastoji primaknuti tragediji, ali zapravo mnogo više uspijeva kao komedija. Pohvaliti je i zvukovni okoliš Šimuna Matišića, dinamične numere u međuprizorima i udaljeni zvuk željeznice u samim prizorima, kao i vrlo precizan i raznolik rad na scenskom govoru Ivane Buljan Legati.

Režija inzistira na »socijalnom realitetu«, iako bismo mogli navesti mnogo teatroloških i filmoloških razloga zašto Matišićev tekst zahtijeva mnogo veću redateljsku stilizaciju, možda čak i ulazak u žanr gotičkog horora, u kojem pisca proganjaju njegovi demoni, utvare i ostaci prošlosti.

Tome nasuprot, Taufer ide u smjeru pučke farse. Premijerna je publika predstavu prihvatila srdačno, iako je najmanje entuzijazma izazvao upravo lik samog pisca. Možda zato što se ovom trilogijom Matišić najviše približio »poučnosti«. Ili ga je tako kontekstualizirao Taufer. Kako god bilo, mnogo su mi draži momenti ludosti, nego pasivno pridikovanje ovog komada.