One u kazalištu igraju posebnu ulogu – uvijek nas uspiju uvjeriti da je predstava već rasprodana.

U svijetu PR-a one su glavne zvijezde, dok su svi ostali sporedni likovi i bez njih bi kazalište bilo prava, pravcata tragedija!

Da nema njih, vjerujte, novinarski bi posao u kulturi bio puno teži no što jest, a ako i dalje ne znate o kome se radi, ali i ako ste već razumjeli, trebali biste pročitati ovaj tekst do kraja jer donosimo, prvi put, ekskluzivni razgovor sa šeficama propagandi zagrebačkih kazališta!

Nadamo se da je uspio pokušaj da ovaj uvod bude u PR-ovskom, a ne u novinarskom duhu; a kako izgleda rad u kazalištu kada ste osoba zadužena za odnose s javnošću, o najdražim predstavama, radnom danu, izazovima i karijerama općenito razgovarali smo s (abecednim redom!) Danicom Juričić Spasović (Zagrebačko kazalište mladih), Martinom Matota (Gradsko dramsko kazalište Gavella), Sonjom Staničić (Satiričko kazalište Kerempuh), Ivom Stilinović Grahovac (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu) te Anom Suntešić (Teatar &TD).

Rad u PR službi naše najveće kazališne kuće za Stilinović Grahovac predstavljaju i obilježavaju ljudi – prijatelji i kolege s kojima radi i s kojima voli raditi. Samo ljudi… a kasnije, kaže, dolazi i umjetnički dio.

No, kako izgleda jedan radni dan u HNK-u?

Svaki je dan drukčiji

»Slijedi floskula – svaki je dan drukčiji, ali drugog odgovora nema. Nikada ne znate što vas čeka kada zakoračite u kuću, iako moj radni dan ne počinje ulaskom u kazalište. Ne volim niti reći »radni dan« jer ga nemam u klasičnom smislu od 9 do 17 sati. Moj broj telefona svi imaju i uvijek me se (barem tako mislim) može dobiti za bilo kakvu informaciju. Na mailu sam 0-24 i smatram da je baš srž mog posla da sam pristupačna i na usluzi kada me trebaju.

Iva Stilinović Grahovac

Klasični radni dan podrazumijeva pisanje i objave kazališnih vijesti na našem webu, osmišljavanje i objave na društvenim mrežama, pisanje priopćenja za javnost, kontakt s medijima, organizaciju intervjua i snimanja za medije, organizaciju ulaznica za premijere za medije, medijske planove, kampanje, organizaciju evenata po potrebi, brainstorminge s kolegama i tako dalje. Sve ovisi koji je dan, što smo prošli a što nam slijedi te kakve aktivnosti imamo u kući. Katkada je izazovno, primjerice, skoncentrirati se na Operu, odmah potom na Balet, pa na Dramu, specifičnu izvedbu ili događaj i/ili određenog umjetnika.

Razumljivo je, svatko traži svoje. Svaka direkcija mora biti zastupljena približno jednako na webu, na društvenim mrežama, u medijima. No to je i čar ovog posla jer ima dana kada se čini da radim tri potpuno različita posla s obzirom na tri direkcije koje svaka po sebi nosi svoj specifikum.«

Juričić Spasović dan svodi na komuniciranje: »Zovem novinare i oni zovu mene te tražim prostor za ZKM u medijima. Ne slažem se da su PR-ovke zvijezde, ni u šali.

Danica Juričić Spasović

Uvijek su to glumci, redatelji, dramaturzi – oni koji stvaraju predstavu. ZKM je veliki pogon koji proizvodi puno velikih ansambl predstava i autorskih projekata i stalno planiram medijsko praćenje za iduću premijeru, dok strategije oglašavanja rade kolegice u marketingu i prodaji. Treba, i pored uspješnih PR-ovki drugih kazališta, uvjeriti ljude da baš dođu u ZKM na hvaljenu predstavu, a iz kuta mog posla sve je manje informativnog medijskog prostora za kulturna događanja.

Na ovom malom tržištu kultura ne opstaje kao šoubiz s plaćenim oglasima, kultura je i javni interes i dio obrazovanja naraštaja. Hvala urednicima, novinarima i fotoreporterima koji to razumiju i čuvaju informativni prostor i za kazališne predstave i dramske umjetnike«, naglašava ZKM-ova PR-ovka koja je, prije kazališne karijere, prošla kroz velik broj redakcija, ali i kroz politiku, a malo tko zna da je njezina knjiga »Vodim te u Tokio« 2019. bila na popisu najčitanijih knjiga za djecu starije osnovnoškolske dobi u Knjižnicama grada Zagreba.

»To što sam bila dugogodišnja novinarka brojnih redakcija i vodila političke PR kampanje za predsjednika države ili za premijerskog kandidata, zanimljivo je i veliko iskustvo, ali dođe vrijeme da odete drugim putem.

Promijeniti područje rada ni u novinarstvu, ni u PR-u nije ništa čudno, pa ni da objavite roman. Sad uživam u kazalištu od prve probe do premijere, prateći i nervoze i radosti stvaranja, sve do užitka u pljesku publike.«

Čarolija kazališta

Poput njezinih kolegica i Matota je u teatar, napose onaj u Frankopanskoj, zaljubljena čitavog života.

Njezin otac, glumac Marino Matota, karijeru je proveo u Gavelli, a naša se sugovornica sjeća kako ju je, kao dijete, vodio na predstave.

Martina Matota

– Tu sjedni, ne miči se, gledaj i budi tiho. Otvori dlan. Čuvaj to – to su bile upute. U dlan bi mi utisnuo prsten, jer na scenu se ne izlazi s privatnim stvarima. I tako bih ja sjedila na sceni, među kulisama u mraku i slušala i gledala predstavu iz kuta koji samo rijetki mogu vidjeti. Već tada bila mi je fascinantna brza sposobnost promjene raspoloženja i osjećaja. Iz neposredne blizine gledala sam zvučna imena kazališne scene kako se na hodniku guše u smijehu na ispričan vic, a tren poslije izlaze na scenu i plaču jer je sva tuga svijeta na njima.

Sjećam se nekih fragmenata, crnih frakova i bijelih rukavica, raskošnih haljina i savršenih uvojaka na perikama, kako ženskim tako i muškim, sjećam se gospodina koji je na inspicijentov znak savijao ogroman komad lima i tako stvarao grmljavinu. Bilo je to davno. Iako znam kako nastaju svi kazališni efekti, kad sjedim u gledalištu, još uvijek me fascinira ta čarolija. I onda me, nekako sa završetkom osnovne škole, tata prestao voditi u kazalište i to s rečenicom:

»Ako je kazalište tvoj put, već ćeš se naći na njemu.«

I tako je i bilo, imala sam najbolji studentski posao na svijetu. Ušla sam u svijet biljetera. To je ekipa koja vam prva poželi dobrodošlicu, koja pogleda ulaznicu, koja preuzme vaš kaput i odvede vas do mjesta u gledalištu.

Oni imaju sve informacije – kad je pauza, koliko traje predstava, puca li se, puši li se? Tako se i danas bavim – informacijama«, prepričava Matota kojoj je najdraže u radnom danu upravo to što na prvoj kavi pojma nema kako će dan izgledati, pa je svaki – iznenađenje.

Živopisno radno okruženje

Iako nije jutarnji tip, i Staničić se godinama uspješno nosi s izazovima uredskog posla, a u teatar ju je isprva privukao striktan savjet roditelja – kloni se rada u kulturi, jer tu nikada nema para i teško je izbjeći neuredan život, prepričava nam kroz smijeh. »U svom radnom vijeku promijenila sam mnoge pozicije i kazališne kuće – od ZKM-a, gdje sam radila još kao studentica ekonomije, preko odjela marketinga u Gavelli, nezavisnog kazališta Tvornica lutaka, zagrebačkog HNK-a i odnosa s javnošću – da bih se konačno zadovoljno smirila u Kerempuhu.

Paralelno sam u kazalištu Ulysses na Brijunima odradila niz od sedam ljetnih sezona, što je iskustvo teško prepričljivo u nekoliko crtica. Rad u mom Kerempuhu vrlo je sveobuhvatna i dragocjena životna i poslovna škola fleksibilnosti, izdržljivosti, profesionalnosti i prijateljstva u izazovnim uvjetima, začinjena humorom, vrhunskim predstavama i nesvakidašnjim karakterima koji na tebe ostave snažan pečat.

Pretpostavljam da je gotovo nemoguće raditi u kazalištu ako istinski ne voliš taj svijet, glumce i kazališnu umjetnosti. To je vrlo specifično i živopisno radno okruženje koje te u potpunosti zaokupi i ne napušta; što zbog činjenice da mnogo vremena provodimo skupa, što zbog skladne atmosfere nerijetko prepune smijeha, moji kolege i ja već smo odavno premostili strogo poslovni odnos i postali mala obitelj bliskih prijatelja.

Pritom, svi mi koji nismo direktno umjetnički ili tehnički vezani za scenu, ilitiga »Oni Iz Uprave«, kako nas glumci (iz zafrkancije ili kad su nečim nezadovoljni) vole nazivati, njihovi smo strastveni navijači koji sa strepnjom i znatiželjom iščekuju svaku premijernu predstavu i svaku novu izvedbu.

Sonja Staničić

A kad osjetiš tu atmosferu zajedništva i prepune dvorane koja se smije, plješće i ovacijama ispraća ansambl, tada bez sumnje znaš da si na pravom mjestu«, otkriva Kerempuhova žena za odnose s javnošću, ne zaboravivši napomenuti kako uz nju, u odjelu marketinga i prodaje, rade još dvije sjajne kolegice – Ljiljana i Jasna, te taj trio tvori efikasan, složan i kompaktan tim.

Najljepši posao na svijetu

Suntešić je, pak, među ovom petorkom posebno privilegirana jer, s obzirom na rad u &TD-u, gotovo pa da se i nije makla iz studentskih klupa, a kazalište joj je, posvjedočit će, ili nemir ili strast.

– Kazalište je organizam koji je u konstantnoj promjeni, letu, padu, a često u međuzemlju. Mjesto je to gdje bi svak’ trebao bar jedanput doći i biti… ali, kako bi to rekao jedan naš poznati pisac, redatelj, dramaturg, glumac, glazbenik, skupljač starih lampi i odličan vozač bicikla: »I pad je let«, tako da mi se kazalište čini kao dosta pozitivan umjetnički oblik različitih izražavanja i na kraju krajeva lijepo mjesto svima nama koji imamo privilegij raditi i sudjelovati na bilo koji način u svakidašnjim kreacijama, a koje iz dana u dan rastu i otvaraju nam neke druge horizonte.

Ana Suntešić

Bude tu, naravno, sto problema i muka, milijun svađa, ali generalno je to veliko zajedništvo. Nakon loših dana uvijek izađemo s pobjedom i bez vjere u ljude definitivno bi mi bilo teže raditi. Kazalište je cijela paleta divnih, sposobnih, talentiranih umjetnika zbog kojih je ovaj posao ‘najljepši posao na svijetu’.

Uglavnom, puno dragih ljudi koje rado gledam na sceni, iza scene i na druženju nakon predstave«, priznat će Suntešić i dodati kako je kazalište oduvijek bilo pojam koji je okupirao njezine misli. »Prva predstava je bila ziher neka u dragom mi Zagrebačkom kazalištu lutaka, kao što je »Stoliću, prostri se«, dok je prva koju baš pamtim bio »Alan Ford« u Trešnji s fantastičnom ekipom koju su činili Pero Juričić, Slavko Juraga, Senka Bulić, Višnja Babić, Božidar Košćak, Vida Jerman…

U &TD-u pamtim, naravno, nevjerojatne »Stilske vježbe« – stol, dva stolca, Pero Kvrgić i Lela Margitić – čovječe, koja čarolija!

Zbilja sam mislila da je gluma ono k čemu idem, no, iz nekog razloga, umjesto Akademije, upisala sam novinarstvo. Put me odveo na više mjesta, ali ono što me najviše formiralo je bio rad na Hrvatskom radiju, odnosno Radio Sljemenu te ostalim programima radija gdje sam, uz svoje mentorice i mentore, izučila čuda koja ne samo da su mi olakšala posao kojim se danas bavim, nego su mi ga približila i dočarala iz nekog drugog kuta. Hvala svima njima na tome!

Nakon pet godina rada na radiju, dolazim u SC na poziv tadašnje glavne producentice u Kulturi Silvije Stipanov i, eto, možete me i dandanas naći ovdje.«

U početku novinarstvo

Kao Suntešić i Juričić Spasović, i HNK-ova uzdanica spočetka se bavila novinarstvom.

»Zaista nisam nikada mislila da će me profesionalni put voditi ka kazalištu. Jednostavno se dogodilo. Nisam imala nikada plan ‘sada želim raditi u ovoj korporaciji ili instituciji, a sada je vrijeme za ovaj ili onaj profesionalni put…’ Studirala sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, odmah na prvoj godini bacila sam se u novinarske vode, radila i u tisku i na televiziji i vrlo brzo, tek diplomiravši, dobila sam stalan posao u jednoj medijskoj kući. Tamo sam, na raznim pozicijama, od novinarke do glavne urednice, ostala 16 godina. Nakon niza godina, na kojima sam zaista zahvalna, osjetila sam da moram ići dalje, pozdraviti se jednim dijelom s novinarstvom, barem tom specifičnom nišom koju sam tada radila. Upisala sam poslijediplomski specijalistički studij odnosa s javnošću na FPZG-u, počela se prijavljivati na sve natječaje, širila glas i dobila posao u jednoj marketinškoj agenciji u kojoj sam ostala godinu dana sve dok nisam ugledala natječaj za poziciju u HNK-u u Zagrebu«, a ostalo je, kaže, povijest.

Ona kojoj je kazalište prirodan ambijent jest Juričić Spasović, a razlog tome je odrastanje u ambijentalnom teatru, u Gradu nad Gradovima – Dubrovniku. »Cijeli grad je scena. Kazalište gdje god pogledaš. Za Dubrovačke ljetne igre vezivao me i rad u Press centru, a danas, u Zagrebačkom kazalištu mladih, kao voditeljica odnosa s javnošću, moram razmišljati i o tome što publici znači kazalište? Jedan mi je novinar priznao da mu je uvijek malo muka doći u kazalište, jer se osjeća kao da ide na ispit, kao da će se tu saznati koliko toga nije pročitao. Taj njegov respekt prema kazalištu uvijek me nasmije. Eto, čovjek je čovjeku kazalište. Rekla sam mu neka dođe opušteno, jer kazalište svakoga prigrli, a nakon predstave emocije koje doživimo naprosto navode na razmišljanje«, reminiscirat će PR-ovka iz Tesline i kazati kako je ZKM suvremeno kazalište koje nas sudara s društvenim temama, drugima i drukčijima.

»I klasici postavljeni u ZKM-u zrcale svakodnevicu koja nam je teška kao što je bila i renesansnom čovjeku. Teško smo kazalište, koliko su i životni odnosi teški, ali lako osvajamo nagrade i srca publike. Kad sam počela raditi u ZKM-u, već pred kraj 2017./2018., dočekao me podatak da je ZKM u toj sezoni osvojio 18 nagrada. Osamnaest! To je taj specifičan senzibilitet ZKM-a: brojni talentirani i posvećeni ljudi tamo stvaraju izvrsno i ugledno kazalište i predani su svakoj izvedbi. Najduže sam u karijeri radila s političkim nesenzibilitetom iza kojeg ni blizu ne stoji ovoliki talent ni rad, tako da se u ZKM-u osjećam napokon na pravom mjestu.«

Utjecaj društvenih mreža

Ako, pak, Martinu Matota pitate što joj predstavlja kazalište, ona će reći kako se, upravo u tom pitanju, krije zamka patetike. »Nije jednostavno odgovoriti što kazalište predstavlja bilo kome od nas koji mu svakodnevno prelazimo prag. Kada se izgovori riječ ‘kazalište’ neki pomisle na omiljenog glumca, neki na pisca čije rečenice vole, neki na predstavu, rijetki pomisle na samu zgradu, građevinu, a meni je kazalište sve od toga, i još više. Kazalište su mi i predstave, i oživljena književnost, odnedavno sam postala svjesna da mi je kazalište i sama zgrada, ali najviše od svega, kazalište su mi ljudi. Jedan moj prijatelj, također iz kazališta, rekao je da smo mi kao velika disfunkcionalna obitelj. Obitelj provodi vrijeme zajedno, razgovara, jede, svađa se, miri se, neke u obitelji volite više, nekima praštate lakše, ne neke ste slabi, nekima ni rođendan ne čestitamo. Obitelj ne birate, nju jednostavno imate. Tako se mi u kazalištu – imamo.«

Jedna od glavnih zadaća PR-ovki je, dakako, promocija, a kako se s novijim kanalima poput društvenih mreža nose u Kerempuhu?

– Predznak satiričkog kazališta automatski nam otvara više prostora za slobodnu zafrkanciju i manje cenzure, što je vrlo ohrabrujuće i inspirativno. Pa, iako se rezultati možda ne vide odmah, ne treba nipošto zanemariti utjecaj društvenih mreža. Imamo pregršt pratitelja na Instagramu i Facebooku, kolegica Jasna i ja otvorile smo nedavno i TikTok (na zgražanje mnogih) i naravno, još uvijek pokušavamo proniknuti u njegov algoritam. Ali evo, primjerice, video u kojem Vilim Matula, Filip Detelić i Matija Šakoronja, uoči premijere Nušićeve »Ožalošćene porodice« koja se igra na srpskom, pokušavaju odgonetnuti određene srpske izraze, ima skoro 400 tisuća pregleda. Igramo se, stvaramo, pokušavamo, svakodnevno zahvalni na tome što nam naša ravnateljica Sonja Kovačić daje odriješene ruke i što je spremna blagosloviti gotovo sve naše umotvorine i kreativne pokušaje, otkrila nam je Staničić koja je na naš upit o najdražoj joj predstavi u matičnom kazalištu odgovorila: »Ako ljubav prema nekoj predstavi mjerimo po tome koliko smo je puta (svojevoljno) pogledali, onda su to vjerojatno ‘Škrtac’ i ‘Raspad sistema’, a zašto baš te dvije, obrazložit ću vam kada nam date više prostora za odgovore (smijeh).«

Najdraža predstava

Stilinović Grahovac će reći da su joj najbolje predstave one u kojima uspije sudjelovati u cijelom procesu jer joj katkada vrijeme to ne dopušta; one u kojima ima prilike upoznati autorski tim, na neki način emotivno se povezati i biti na probama i to su, onda, one predstave u kojima se osjeti da svi vezani za projekt i uživaju u njegovu nastajanju.

Za Matotu, s druge strane, postoje različite kategorije voljenja neke predstave u srcu i u glavi, ali nam je isprispodobila jednu anegdotu: »Davno, prije dvadesetak godina, na repertoaru je bila predstava u kojoj je sudjelovalo puno bonkulovića i gurmana, probe su završavale domaćim kobasicama i pecivom iz pekare. To se nastavilo i nakon redovnih izvedbi. Kod inspicijentice je bio raspored, ljudi su se upisivali nakon koje izvedbe će oni biti ‘domaćini’. Domaći kruh, domaće kobasice, pečene masline, pohane dagnje, pogačice s čvarcima. Sad, kad razmišljam o tome, vidim da je ekipa bila savršeno logistički pripremljena.«

Juričić Spasović na isto pitanje odgovara: »Ne mogu, kao PR-ovka, pasti na trik pitanju. Mnoge su izvrsne. Dođite u ZKM i sami pronađite najdražu predstavu«, a i Suntešić zaključuje u sličnom tonu: »Stavljam veto na ovo pitanje jer bih se dovela u neprijateljsku situaciju i povratak u &TD bi bio malo teži pa ću zato zauvijek šutjeti«, ali nam je otkrila kako izgleda proces nastajanja predstave u tom kazalištu čiji je osnivač Sveučilište u Zagrebu, a ne Grad Zagreb, kako se često misli.

– Ovisi puno o ekipi koja radi, ali uglavnom odlično. Ponekad se poštuje protokol upoznavanja, čitanja teksta, gledanja proba, razgovora s autorskom ekipom i glumcima, dok ponekad, nažalost, spletom okolnosti idem nekim drugim putem – čekam da se ekipa otvori kako bih dobila ulaz i opet bude dobro. Sva sreća da sam tako prilagodljiva i susretljiva (smijeh). Za kraj bih samo napomenula da, kao i u svim poslovima, tako i u ovom iskren osmijeh zlata vrijedi stoga, dragi ljudi, smijte se koliko god vam to prilike dopuštaju.

Iako je »njezino kazalište bolje od njezinog kazališta«, ugodno je bilo zaviriti u djelić teatra koji nije pod svjetlima reflektora, a još je ugodnije bilo razgovarati sa ženama iz iste branše koje prijateljuju, koje međusobno dijele savjete i koje su tu jedna za drugu. Premda se onom starom cherchez la famme uglavnom želi reći da je žena uzrok ili povod nekoj nevolji, u ovoj situaciji to nije slučaj. Ako u kazalištu čovjek ima problem, jedino mu možemo preporučiti samo to – tražite ženu, jer će upravo ona naći rješenje, dok se jedinstveni zaključak ovog razgovora krije u riječima Ane Suntešić: »Svakako se smatram privilegiranom raditi ovaj posao. Bez obzira na sve probleme s kojima se susrećem, zahvalna sam do neba!«