RIJEKA – Premijerno izvedena u Splitu u sklopu TASKa – večeri plesnih minijatura mladih autorica, autorska minijatura »Mir i tišina« Larise Štefančić predstavljena je i riječkoj publici u Filodrammatici u sklopu osmog izdanja festivala suvremenog plesa i cirkusa Periskop. Autorica je, kako stoji u najavi, u inspiraciji za nastanak ove minijature krenula od TASKa, preko vlastitog diplomskog rada »Ludio Doctus: Performersko tijelo kao sinkronizacija sa sobom i okolinom«, do »Manifesta« Marine Abramović, čime propituje kategoriju umjetnika.

Nevelika trajanjem, predstava je u smislu prostora izvedbe uključila i pozornicu i samo gledalište, pa gledatelji na samome početku svjedoče praznoj pozornici, da bi već trenutak nakon performerica ustala iz zadnjih redova gledališta i započela performans. Signifikantan zvuk otkucaja sata s glazbene matrice označio je kategoriju temporalnoga koja je relativna, posebno u umjetničkom smislu, a monolog performerice koji nosi dijaloški potencijal uputio je na umjetnika/cu kao univerzalnu kategoriju, onu koja se dopunjuje i djelovanjem ostvaruje, pa zato umjetnik, kaže performerica, i daje i prima: »An artist should give and receive«. Davanjem umjetnik, jasno je, i dobiva, odašilje svoje djelo svijetu, svekolikoj publici koja to djelo, prema teoriji autora i recepcije, i dovršava. Umjetnik tako ujedno može biti prazan plato, »tabula rasa«, kao i bezbroj potencijalnih upisanih značenja, odnosno može poprimiti značenje palimpsesta.

Autobiografska metoda

Propitujući ideju umjetnosti i umjetnice, autorica se koristi i autobiografskom metodom, pa tako značenja u koreografskom smislu proizvodi ponavljački temeljem vlastita iskustva, što je pak predstavljeno kao mogućnost. S uopćenog predstavljanja kategorije umjetničkog predstava, dakle, skreće pažnju na ono individualno, autorsko.

Idejno se nadovezujući na djelo Marine Abramović »An Artist’s Life Manifesto«, predstava također ističe važnost dijaloga umjetnika i publike u performansu te promišljanja o umjetničkom činu kao duhovnom iskustvu, što performerica i izrijekom naglašava, doslovno citirajući dijelove »Manifesta« koji se tiču transparentnosti, odnosno primanja i davanja, ili pak onih koji se odnose na inspiraciju za umjetničko djelovanje i umjetnički čin, pa povezuju umjetnost s kategorijom svemira: »The artist is universe«.

Naznaka o umjetničkom činu, njegovoj dovršenosti ili pak o umjetniku neopterećenom vanjskim utjecajima dolazi i u vidu zvuka pisanja po praznoj crnoj ploči koji dolazi s glazbene matrice. Nakon doslovnoga pisanja po ploči, ono postaje simbolično, samo zvukovno, pa se tijelo performerice prepušta životno-umjetničkom zanosu, iskustvima koja je vode na put umjetnosti i proživljavanja, (su)osjećanja s publikom na koju emocije želi prenijeti. Da je predstava kontakt publike i performerice te da nosi emocionalni obol, pokazuje i sam početak u kojem performerica izlazi iz redova, fizički dodiruje koga u publici, do samoga kraja koji je i doslovno i simbolički nabijen emocijom, i zbog same izvedbe, ideje, no i glazbe u tome dijelu predstave.

Dramsko i plesno

U cjelini gledano, možemo govoriti o minijaturi koja ima podjednako zastupljena obilježja onog dramskog i plesnog. Prijelaz iz uvodnog dijela i spuštanja iz gledališta na pozornicu smjerokaz je za potencijalna tumačenja i izazove umjetnika, što se kasnije potvrđuje dramaturški razrađenim i jakim dijelom obrade negativnih konotacija koje umjetnički poziv svakako ima – »silence, suffering, self-control«, izgovarat će performerica različito načinom, bojom glasa te jačinom. U koreografskom smislu, radi se o jednostavnim linijama koje sugeriraju propitivanje i traženje, zatim negativni aspekt umjetničkog stvaralaštva te potom i univerzalnost jedinke (i iskustva).

Postavlja se pitanje što je autorska tendencija bila, no odgovor je, osim u radu Abramović koji se bavi esencijom kategorije umjetničkog, možda i u dijelu naslova autoričina diplomskog rada – »sinkronizacija sa sobom i okolinom«. Doista, bila je to umjetnička sinkronizacija sa sobom, kategorijom umjetničkog, vlastitim iskustvom, željama, nadanjima, slobodom te upornošću i hrabrošću da jasno i ogoljeno pokažemo sve ono što nas je oblikovalo i sve ono što nas čini – u svakom smislu. Mir i tišina, simbolično.