RIJEKA – Nova operna sezona, kako je najavljeno iz riječkog kazališta, stiže s »kraljevskog« trona, a riječ je o pravoj poslastici, operi »Anna Bolena« koja se vrlo rijetko izvodi i u svijetu. Nekim sretnim slučajem riječka publika imala ju je čast slušati davne 1835. u Teatro civico u izvedbi talijanske družine. Ovaj put u timu već iskušane i uhodane ekipe s dirigentom Villeom Matvejeffom, zborovođom Matteom Salveminijem, solisticom Anamarijom Knego, uz članove ansambla Talijanske drame, a sve pod redateljskom palicom priznate mezzosopranistice Diane Haller. Iako joj je ovo već treća, ali pred riječkom publikom prva režija, razgovarali smo s redateljicom koja nam je u razgovoru otkrila i male posebnosti koje je odlučila uvesti u ovu zahtjevnu opernu produkciju.

Kako je najavljeno, za koji dan bit će otvorena operna sezona u riječkom kazalištu s djelom Gaetana Donizettija »Anna Bolena«, čija ste upravo vi redateljica? Mnogi bi se složili da je to težak zadatak. Kako to izgleda iz vaše perspektive?

– »Anna Bolena« je zaista velika opera pa kao redateljica imam puno iskušenja na različitim razinama, kako scenskim, tako i glazbenim. Pokušavam nadopuniti libreto s povijesnim trenucima kako bi gledateljima koncept bio jasniji. Moram reći kako me ovaj angažman jako veseli. Presretna sam i zbog velikog povjerenja koje su mi dali svi ansambli u kazalištu. Solisti imaju velik posao u ovoj operi, jer u bel cantu zapravo i nema male uloge pa u svom konceptu ni ne dijelim uloge na male ili velike. Svaki karakter pokušavam razviti i dati mu punu važnost. Kad god dobijem mogućnost, nastojim istaknuti i dio orkestra i zbora. Da ne otkrijem previše, mogu samo najaviti kako će ovaj put jedan član orkestra biti vrlo vidljiv publici. Pokušavam skupiti sve zaposlenike u kazalištu, te ih povezati međusobno jer mi je timski rad jako važan, kao i suradnja između različitih grana u ovakvoj instituciji. Samo takvim načinom rada može jedna velika opera kakva je »Anna Bolena« uspjeti. Načinu i povjerenju kojim me je kazalište Ivana pl. Zajca primilo, ali i zadužilo, neizmjerno sam zahvalna te se još jednom želim zahvaliti sudionicima svih ansambala.

Velika odgovornost

Opera »Anna Bolena« skladatelju je donijela najveću slavu, glasi i kao pjevački vrlo zahtjevna zbog čega se i u svijetu vrlo rijetko izvodi. Stavlja li to na vas posebnu odgovornost?

– Dakako da na mene stavlja veliku odgovornost. Donizettiju je donijelo međunarodnu slavu, a u Rijeci se ta opera jako dugo nije izvodila. Kad se bavim režijom najprije sam sebi dramaturg pa onda i redatelj. Za ovaj projekt radim bez dramaturga, kao i u dosadašnjim operama na kojima sam radila. Taj proces započinje velikim istraživanjem u koje su uvrštene brojne knjižnice i knjige. Prilično opširan rad, ali koji me uvijek veseli. U šali moji prijatelji često kažu da bih zbog količine knjiga koje imam u svom domu ubrzo mogla spavati na njima. »Anna Bolena« ima povijesnu dimenziju, a ja sam željela biti sigurna i posve informirana, jer su svi ti likovi i stvarno postojali i treba ih tako i predstaviti. Bilo mi je jako zanimljivo napraviti tu veliku istragu i čitati o tadašnjoj političkoj i religioznoj situaciji, vidjeti pisma koja je Henrik pisao. U režiji ove opere mi je također bilo bitno istaknuti i religioznu komponentu, koja se ne ističe u libretu, ali koja za mene predstavlja vrlo bitnu sastavnicu. Uključujem na sceni nekoliko religija, katoličku, luteransku i muslimansku… Naravno, neke sam likove morala dodati kako bi se sve moglo pratiti. No zasad ne bih otkrivala previše…

Kako je opera pjevački zahtjevna, nastojim pomoći pjevačima da zasjaju u tim kompleksnim i teškim ulogama kroz naš rad, ali mi je najvažnije da solisti ne dođu do premijere premoreni. Kako sam i sama pjevačica, poznajem problematiku i naravno da kad radim kao redateljica uzimam u obzir i pjevačku komponentu i zbog toga možda mogu riješiti neki problem pokreta koji bi pjevaču mogao biti prekompliciran u trenutku pjevanja nekog zahtjevnog tona ili fraze. Znam kako mogu doći do rezultata koji želim imati kao redateljica, a opet da pomognem pjevaču riješiti problem same izvedbe.

»Anna Bolena« ima povijesnu dimenziju / Snimio MATEO LEVAK

Zanimljivo je i to što je u Hrvatskoj upravo u Rijeci izvedena prvi put opera »Anna Bolena« u Teatru civico 1835. u izvedbi talijanske družine. Prema podacima opera se od tada nije postavljala. Kako je uopće pao odabir baš na tu operu, čija je to bila zamisao?

– Zasluga i zamisao idu apsolutno intendantu Marinu Blaževiću koji je moderator svih naših programa zadnjih godina u operi kao i pokretač cijelog sistema. Vrlo sam sretna što mogu biti počasni član riječke Opere koja mi je jako važna jer tako ostvarujem meni dragocjene susrete s riječkom publikom. Sreća je i što gospodin Blažević sve uvijek planira jako unaprijed pa tako mogu uskladiti svoje obaveze u kalendaru koji je dosta popunjen inozemnim angažmanima. Drago mi je i što je tu direktor Opere Dražen Siriščević, veliki znalac i velika podrška u kazalištu koji je postao dio ovog i do sada već naprednog tima.

Uzori Brigitte Fassbaender i Dunja Vejzović

Već ste do sada režirali tri opere u Njemačkoj. Pomaže li vam to iskustvo?

– Režijom sam se počela baviti prije sedam godina. Ugledala sam se na svoje dvije mentorice – Brigitte Fassbaender koja je bila velika mezzosopranistica i opernu divu Dunju Vejzović. Od njih sam naučila da ne moramo biti samo pjevači i pedagozi, jer od prošle godine predajem pjevanje na Akademiji u Stuttgartu, već da se možemo baviti i režijom. Kroz njihovu školu dobila sam inspiraciju, a kazalište me je oduvijek zanimalo kao kompleksna institucija. Dobro je i što imam puno energije pa mogu raditi na više projekata istovremeno. Imam tu sposobnost što svoj rad mogu zamisliti i vrlo lako realizirati. Do sada sam realizirala tri operne režije u jednom kazalištu pored Stuttgarta: dvije Bellinijeve opere i jednu baroknu Georga Philippa Telemanna. Drago mi je što ću sada u svoj »box« moći staviti još jednu operu kao redateljica.

Opera je ipak izraz nekih prošlih vremena, no načula sam kako ste naumili okrenuti je »naopačke«, najavili ste nekoliko dramaturških novina i posebnosti. Možete li barem malo otkriti o čemu se radi za naše čitatelje i vaše gledatelje?

– Velika je sreća i posebnost riječkog kazališta što ima četiri ansambla – Operu, drame, i to Talijansku i Hrvatsku, te Balet. Te mogućnosti sjajno su se nadovezale na moju zamisao da na pozornicu postavim još tri lika kojih u libretu nema i jako se veselim što su umjetnici pristali na to. Posebice me veseli što je na to pristala Leonora Surian Popov, naša zvijezda Talijanske drame koja će biti Elizabeta I. Tudor. Zbog toga smo napravili poseban kat palače, na kojoj će Leonora agitirati, ali će nas ova iznimno talentirana glumica iznenaditi ne samo recitiranjem već i pjevanjem. Izvest će pjesmu koja izvorno nije dio ove opere, ali je upravo ta pjesma inspirirala Donizettija da napiše dio scene ludila Anne Bolene u zadnjem činu. Bit će tu još dva lika: djevojčica Elizabeta I. Tudor, kći Anne Bolene i Enrica Tudora, ali i još jedna glumica Talijanske drame Ivna Bruck koja će svojim velikim talentom glumiti Mary I. Tudor, tvrdoglavu katolkinju, stariju kćer Katerine Aragonese i Henrika Tudora, koja nikako nije htjela prihvatiti novu vjeru. U svakom slučaju, uz ove tri glumice, bit će vrlo intenzivno!

U operi, osim što je režirate, pjevate i ulogu Giovanne Seymour. Je li to naporno za vas?

– Pomalo da, jer kao redateljica, uz činjenicu da vodim cijelu produkciju, moram pripremati i pjevački zahtjevnu Giovannu Seymour. Imam dakle dvije uloge, sjediti s druge strane pozornice i pratiti predstavu, zaustavljati probu radi korekcija, a u slobodnom vremenu između proba baviti se redateljskim promišljanjem i rješavanjem raznih produkcijskih problema, ali i pjevačkim vježbanjem. Naporno je jer zaista želim biti u top formi pred svojom dragom riječkom publikom kojoj se želim predstaviti u najboljem svjetlu i kao pjevačica i kao redateljica. Imam jako malo pravog slobodnog vremena, ali veseli me lijepa radna atmosfera u kazalištu. Svi zajedno ne možemo dočekati da sve to iznesemo pred publiku i dobijemo reakciju s druge strane.

Moja režija izlazi iz glazbe

Na kojim ćete se dramaturškim trenucima u predstavi posebno zaustaviti?

– Glazba me vodi i kad radim kao redateljica. Slušam što mi govori orkestar, što je Donizetti skladao, što je tim želio reći, kako se može interpretirati njegova glazba… Najviše vremena smo posvetili recitativima. Oni imaju jako puno mogućnosti interpretacije bez obzira na to kako su skladani. Također puno vremena posvećujemo i subtekstu, karakterima, gradimo i scene iz note u notu. To je proces koji oduzima jako puno vremena, ali za mene jedini pravi proces rada. Ne bih rekla da se zaustavljam na nečemu, već da moja režija izlazi iz glazbe kao i sve reakcije koje dolaze iz nje. Važno mi je i da akustički sve štima te da se pjevači ne moraju brinuti hoće li njihov glas proći orkestar. To su možda neke moje male prednosti jer redateljstvo doživljavam i s glazbene strane.

Što vas je ipak kao redateljicu posebno dodirnulo u tom djelu?

– Posebno su me dirnuli sporiji dijelovi koje Anna Bolena pjeva. Kroz njih sam pokušala doći do srca publike ne samo u glazbenom već i u vizualnom smislu. Spori trenuci Donizettijeve glazbe posebno su mi važni, jer su to trenuci kad sve staje pa tako mora izgledati i scena. Eto, opet se vraćamo onome što sam već rekla kako moja režija proizlazi iz glazbe.

S obzirom na to da ste naglasili kako radite na operi 21. stoljeća, što gledatelji, osim u dramaturškom i pjevačkom dijelu, mogu očekivati i u vizualnom smislu?

– Ne držim se forme opere u smislu najprije uvertira pa onda ostali brojevi. Kroz ulogu Leonore Surian Popov ubacujem monolog iz Schillerove drame, kao i već spomenutu pjesmu koja je inspirirala Donizettija da napiše scenu ludila. Smatram da mi u 21. stoljeću moramo reinterpretirati operu. Ni sama nisam protiv da se ubacuju ulomci drugih opera. Uostalom, već sam 14 godina u štutgartskoj Operi, jednoj od prvih opernih kuća u Njemačkoj koja je već prije 40-ak godina počela s eksperimentalnim, avangardnim teatrom. Vjerojatno ću po toj liniji i dalje raditi. Ono što mi je važno je da publika koja dođe u kazalište osjeti i da je ponesu emocije. Da pokažemo kako kazalište kao doživljaj uživo još uvijek postoji te da je puno kompleksnije od nekih drugih medija koji su danas prevladavajući. Kazalište je velika predstava ukupne umjetnosti, kompleksno djelo, imamo pozornicu s glumcima, statistima, pjevačima, kostimima, svjetlima. Kazalište nam pomaže da shvaćamo i osjećamo, kazalište je intelekt i emocija. Nadam se da ćemo uspjeti prenijeti sve to na našu publiku, a možda ponekog zaintrigirati da nekoliko puta dođe pogledati operu kako bi našao sve odgovore. To je moja intencija, jer ne možemo više samo stajati na pozornici s raširenim rukama i pjevati. To je vrijeme prošlo! Srećom, riječki ansambl je već godinama okrenut prema tome.

Veliki respekt za Anamariju Knego

I za kraj, naslovna uloga je pisana za sopran, ali pretpostavljam da vas se djelo dojmilo pa jeste li poželjeli pjevati naslovnu ulogu?

– Ovo je jako dobro pitanje. Naime, u doba bel canta između mezzosoprana i soprana nije bilo velike razlike. Smatra se da je pjevačica koja je premijerno izvela Normu i Annu Bolenu zapravo bila mezzosopran. To je bila čuvena Giuditta Pasta koja je često pjevala ne samo sopranske role već i altovske. Nije bila jasna linija što je mezzosopran, a što je sopran. U to vrijeme se sve soprane i mezzosoprane nazivalo sopranima pa su pjevačice izvodile sve što su mogle pjevati. Nemamo snimke iz tog vremena, ali po kritikama i osvrtima, Giuditta Pasta bila je vrsta mezzosoprana koja je imala vrlo izraženu srednju i duboku lagu, veliki raspon glasa, kao što to ima mezzosopran, ali je imala visine onoga što danas nazivamo dramskim sopranom. Naravno da sve pjevačice žele pjevati uloge kao što su Anna Bolena ili Norma. Razlika između Giovanne Seymour i Anne Bolene ili Adalgise i Norme nije u rasponu glasa. Anna i Norma imaju puno dužu ulogu pa je to kao maraton, dok je Giovannina ili Adalgisina uloga kraća, ali intenzivnija kao sprint.

Iskreno, nisam još razmišljala o izvođenju Anne Bolene, ali naravno da bih jednog dana voljela pjevati neke sopranske uloge. Do sada sam primjerice pjevala neke vrlo visoke mezzosopranske uloge poput Kompozitora u operi »Ariadne auf Naxos« ili dodavala kadence do visokog E-a u ulozi Rosine u »Seviljskom brijaču«, jer moj glas ide iznad visokog C-a. Vjerujem da se moj glas može razviti u neku vrstu soprana, ali ne bih željela unaprijed govoriti jer nikad se ne zna gdje će nas pjevački život odvesti. Ono što sada znam je da ću sljedeće sezone 2024./25. pjevati u novoj produkciji »Idomenea« u Stuttgartu ulogu Elettre koja je sopran. Moglo bi se reći da će to biti moj lagani prijelaz u sopranski fah, ali ja volim biti oprezna. Već sam imala nekoliko ponuda za Normu koje sam odbila. Zbog činjenice što znam koliko je Anna Bolena kao uloga teška, imam veliki respekt prema Anamariji Knego kojoj će ovo biti debi u mojoj režiji.