RIJEKA – U Gradskom kazalištu lutaka Rijeka premijerno je odigrana predstava »Bomboniera Variete!« autora, redatelja i skladatelja Matije Solcea, danas profesora, a nekadašnjeg učenika Tomaša Žižke koji je na ovoj predstavi bio kreator objekata i lutaka te kostimograf i scenograf. Koristeći u naslovu nekadašnji stari naziv današnjeg kazališta lutaka, ovaj lutkarski varijete u svome ludom putovanju kroz prostor i vrijeme inspiriran je gradom Rijekom i njegovim ljudima te sjećanjima lutkarskog kazališta s početaka lutkarstva u Rijeci, od marionetskog teatra Lukezića iz Fiume do lutka legendarnog Jurića sa Sušaka.

Ovim smo povodom razgovarali s Matijom Solceom i Tomašom Žižkom, malo o predstavi, a više o samom lutkarstvu i općenito kazalištu danas.

Za početak, kako je prošla premijera?

Matija Solce: Super, nije bilo perfektno, ali mi se baš to i sviđa, da je funkcioniralo u živom smislu. Zadnji dan sam kazao glumcima da je možda bolje da zaborave na to kako sve treba biti, i onda se vidjelo da je to bila nekakva živa stvar, da smo uradili tu živu formu.

A kako je publika reagirala?

Matija Solce: Bilo je puno odraslih i desetak djece koji su bili totalno »nahajpani«. Odrasli su se smijali na druge fore nego djeca i mislim da je sve ispalo onako kako smo zamišljali. Zanimljivo je baš to što se nikada ne zna što će se dogoditi, a sada je bilo prvi put da su glumci imali obrnutu dramaturgiju i nije im ništa bilo logično, tako da je neizvjesnost bila i kod publike i kod glumaca.

Tomaš Žižka: Ono što sam na premijeri vidio je da odrasla publika želi biti uključena, postojala je jedna veza koju inače očekujemo od djece, ali ne i od odraslih koji su se ovoga puta ponašali kao djeca. Cijela predstava je vrlo interaktivna.

Foto Vedran Karuza

Reciklirane stvari

Spomenuli ste i kako u predstavi gotovo pa nema četvrtog zida?

Matija Solce: Da, probijemo ga odmah na početku. Ali ne radi se samo o tome ni samo o prostoru i interakciji, već o tome da se može vidjeti kako su glumci opušteni, ne znoje se kao u mojim drugim predstavama (smijeh), čak i ako nešto pođe po krivu, okej su s tim.

Tomaš Žižka: Tu je također i činjenica da svih pet likova u predstavi imaju drukčije osobnosti, ali se nikada ne vidi najviša točka jednog i najniža točka drugog, već se međusobno balansiraju i pomažu si što dovodi do te atmosfere kabareta ili burleske.

Kako vam je bilo raditi zajedno i s ostatkom tima?

Matija Solce: Došli smo bez neke priče, na prvoj vježbi su mi glumci, odnosno autori pričali neke svoje ideje. Došli smo bez jasnog plana, znali smo da će biti o Rijeci i sjećanjima i da ćemo imati zlatnu zavjesu. Donio sam nekoliko kutija svojih stvari i grafoskop, a poslije smo iskoristili sve što smo mogli, reciklirali smo stvari.

Tomaš Žižka: Da, to je sve na neki način smeće (smijeh). Smeće iz različitih projekata i s različitim uspomenama, puno Matijinih stvari već dolazi s uspomenama iz drugih predstava, a scenografiju čine i stvari iz skladišta koje smo reciklirali.

Na kraju ste tako uspjeli ovaj prostor napraviti kao site-specific. Kako ste to radili?

Foto Vedran Karuza

Matija Solce: Svaka predstava bi trebala biti site-specific. Za mene to mogu biti jezične barijere ili teme koje se vezuju uz to mjesto.

Tomaš Žižka: To se može postići i kada prostor provocira i kada aktivira, tako se povezuje ne samo s klasičnim, konvencionalnim prostorima poput kazališta, već prostor može i aktivirati aktivizam.

Provocirati i biti angažiran

Slično ste rekli i neki dan na konferenciji za novinare, da kazalište treba biti više angažirano i provokativno. Čini mi se da to zapravo i nije toliko često, zašto mislite da je tako?

Matija Solce: Mislim da je već riječ »kazalište« sama po sebi konvencionalna i to je glavni problem zbog kojeg se ide u pogrešnom smjeru i dolazi do pogrešne publike, to postaje samo nostalgija za formom, etiketom ili naslovom koji ljudi žele vidjeti.

Foto Vedran Karuza

Tomaš Žižka: U regiji smo u kojoj je medij kazališta većinom rađen po principu austro-ugarskog kazališta, na način da se centralizira u nacionalna kazališta. Tako je i u Vojvodini i Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji… Takvo kazalište je funkcioniralo kao medij u 19. stoljeću, kada nije bilo, primjerice televizije.

I koji su neki načini na koje se ovakva koncepcija kazališta može promijeniti?

Matija Solce: Svaki put kada radim nešto pokušavam provocirati i biti angažiran, bilo da sam organizirao prosvjede koji su bili poput predstave ili nešto drugo. To je samo jedan od načina, tu su i mikro stvari koje radim u svom selu ili negdje gdje dođem poput festivala kojima se pokušava izmasirati ruralne dijelove zemlje i kulturalnu baštinu da promijene svoje stavove dugoročno, da počnu sami istraživati.

Tomaš Žižka: Katkad site-specific predstave više privlače strance i turiste nego lokalce. Onda razmišljamo što raditi kako bi istaknuli nekakav pozitivni lokalni patriotizam, a da ih istovremeno iznenadimo i nagnemo na promišljanje.

Glazba i kazalište

Često je mišljenje da je lutkarsko kazalište samo za djecu. Kakva je publika u Ljubljani i Pragu, vlada li ista predrasuda?

Matija Solce: Mislim da je svuda gotovo isto, osim možda u Francuskoj, Argentini ili možda Indoneziji. U Češkoj i Sloveniji imamo isti problem, ali nam svejedno dolazi više odraslih nego ovdje u Hrvatskoj, s time da u Sloveniji ima samo profesionalna, dok u Češkoj ima i jaka amaterska i studentska scena.

Tomaš Žižka: To je također povezano s tradicijom, u Češkoj je prije revolucije bilo puno lutkarskih kazališta u kojima su se prikazivale predstave s ponekad kontroverznim političkim idejama i stavovima koji se nisu mogli izražavati u klasičnom kazalištu ili na ulici…

Kad se predstava najavljivala, spominjali ste i da ste povezani s ovim krajem. Kako to?

Tomaš Žižka: Mi smo sada u 2024. godini i razmišljao sam o tome što je bilo 1924. te shvatio da je 1923. moja obitelj napustila ovu regiju, a prije toga su moj djed i njegov brat rođeni i živjeli u Puli. Bili su u austro-ugarskoj industriji, radili na torpedu za koji je inženjer bio moj pradjed. Ne mogu reći da sam Istrijan ili bilo što, ali mogu reći da sam na neki način povezan s ovim krajem.

Nove generacije

Matija, vi ste također i glazbenik. Na koji način kombinirate glazbu s kazalištem?

Matija Solce: Prvo sam počeo s glazbom, moji su roditelji lutkari, a ja sam svirao harmoniku. Mislim da je glazba vrlo važna i da je nužna, posebice u obrazovanju, jer se u glazbi dobije toliko toga, primjerice matematika. Onda sam shvatio da je skladanje glazbe isto kao i kazalište, tu su i struktura i melodija. O tome sam pisao doktorat, kako se glazba prevodi u kazalište i obrnuto, a sa studentima uvijek počnem od ritma i tehničkih stvari koje moraju naučiti da bi im bilo lakše raditi kao lutkari.

S obzirom na to da ste obojica profesori, primjećujete li kakve razlike u generacijama i načinu na koji pristupaju lutkarstvu i općenito izvedbenoj umjetnosti?

Tomaš Žižka: Primjećuje se baš da su različite generacije, imam iskustva sa studentima koji su došli nakon revolucije kada je sve bilo puno otvorenije i njihove vizije nisu bile samo imati posao, već su bili spremni biti i glumac i pedagog i facilitator. Ti ljudi su Matijina generacija zapravo i ti studenti su još aktivni. Nakon te generacije dolazi neka u kojoj se studenti pitaju što će biti ili moći biti kada završe studij, a sada nakon pandemije koronavirusa dosta ih je i napustilo školovanje, rekavši kako za njih neće biti mjesta u kazalištu. Neki na klasično kazalište gledaju kao na dom i sigurnost, i to je ono što većinom svi traže, tu sigurnost.

Matija Solce: Tu je i identitetska kriza koja trese nove generacije, čak mislim da postaju i konzervativnije.

Tomaš Žižka: Da, sjećam se da smo mi bili gladni znanja i iskustva, dok danas kada pričam sa studentima uglavnom kažu da ne žele ili ne mogu ići na Erasmus jer će izgubiti posao koji imaju u svom gradu, opet se dakle dotičemo te neizvjesne sigurnosti.

I za kraj, na čemu sljedećem radite?

Matija Solce: Nakon karnevala i pokušavanja da osnujem akademiju blizu svoje kuće idem u Japan na turneju, zatim u Prag na neke koncerte, onda doma gdje organiziram festival. Onda Žižka i ja imamo još jedan site-specific projekt u Celju, i tako, uglavnom sam na turnejama i festivalima. Nadam se da ću na jesen otići u Čile i malo čilati (smijeh). Često se osjećam kao da sam lutka koju se samo vuče lijevo-desno, lijevo-desno, ali nikada ne mogu odbiti poslove jer su zabavni i vrijedni toga.

Tomaš Žižka: Već sam počeo u Slovačkoj raditi na projektu koji govori o jednom ukrajinskom cirkusu, a gostovat će na javnim mjestima u Krakovu, Budimpešti, Pragu, Bratislavi i tako dalje. Tamo sam scenograf i radit ću s uličnim performerima. Nedavno sam naučio kako reći »ne«, tako da sada smanjujem količinu posla kada moram, ali još uvijek predajem u osnovnoj školi blizu Praga gdje upoznajem mlade generacije s kazalištem, a i ja od njih učim puno.