Predstava »Voda«, prema noveli Vladimira Nazora, premijerno će biti izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca 17. ožujka. Ovaj naslov nastaje u suradnji Hrvatske drame i Baleta riječkog HNK-a, te u sklopu pilot-projekta Riječkog kazališta mladih »Kamov«. Redatelj i koreograf je Matija Ferlin, istaknuti hrvatski koreograf, izvođač i redatelj. Pripovijetka »Voda« objavljena je prvi put 1927. godine u zbirci »Priče s ostrva, iz grada i s planina«; dio je »Bračkog ciklusa« koji se sastoji od trideset i sedam priča podijeljenih u tri zbirke i predstavlja jednu od najpoznatijih Nazorovih autobiografskih crtica.

Sastavljena od dvanaest poglavlja, novela obiluje scenama biblijski sugestivne atmosfere, slikovitosti i dramske napetosti. Osim snažnih motiva suše, žeđi i nevremena, važan element priče je i socijalna dinamika odnosa pojedinca i grupe unutar male otočke zajednice živopisnih likova.

Čija je bila ideja da se radi »Voda« Vladimira Nazora?

– Ideja je potekla od HNK-a Ivana pl. Zajca i dramaturginje Nataše Antulov. Ovaj projekt na neki način ima »debitantski« štih. Kad je riječ o mojem radu, prvi put radim u zadanom kontekstu, tekst mi je također zadan i surađujem s dvama ansamblima s kojima dosad nisam radio.

Hoće li iz suradnje Hrvatske drame i Baleta nastati neka nova sinergija?

– Dok s glumcima Hrvatske drame više radim na tijelu, u radu s članovima Baleta više pažnje pridajem »prezenci«. Nastojim stvoriti sinergiju između 16 izvođača, odnosno 26 likova. Krenuli smo od rada s tijelom, kako bi se onda govor dogodio kao logičan slijed. U kazalištu me zanima izmještanje onoga što je naučeno; izmjestiti izvođačko »tlo pod nogama« uvijek mi je izazov. To bi se moglo usporediti s kapetanom broda i posadom koja kreće na put. U izmještenom načinu učite posadu veslati na drugačiji način od onog na koji su navikli. Bez obzira na to radim li na nezavisnoj ili na institucionalnoj sceni, moram napraviti korak naprijed u istraživačkom procesu. Nemam krajnju formu prema kojoj idem. Forma je rezultat procesa rada, a ne neke slike stvorene u mojoj glavi.

 Predstava za sve uzraste

Jesu li u procesu rada na »Vodi« glumci i plesači unosili svoje ideje?

– S plesačima više radim na principu zadataka, dok sam se s glumcima nastavio baviti istraživanjem specifične sceničnosti. Zanima me suziti prostor ekspresivnosti i pokušati ponuditi određeni glumački kôd koji na drugačiji način uvlači gledatelja u scensko zbivanje. U kazalištu postoji navika da se često, pa i nesvjesno, bavimo pokazivanjem, a ne bivanjem. Želja mi je koreografskom scenskom partiturom pokušati stvoriti jedan performativni jezik koji od gledatelja traži angažman. To mi je posebno važno u kontekstu rada s djecom. Smatram da djecu ne treba uvijek animirati, već im pustiti prostor i dopustiti im da ih kroz predstavu vodi njihova znatiželja.

Kome je predstava »Voda« namijenjena?

– Nazor to nije pisao kao lektirni naslov. »Voda« je tek kasnije postala lektira za 7. razred. Na jednoj razini Nazor je vrlo jednostavan u pripovijedanju i fabuli, ali je njegov jezik iznimno snažan. Novela je pisana standardnim jezikom, a neki dijalozi su na čakavici. Željeli smo fluidnost toga jezika ostaviti i u drami. Predstava je namijenjena svim uzrastima.

Mislim da ima dovoljnu širinu za svakoga. Kod djece je potrebno razvijati senzibilitet prema kazalištu. Učitelji ih trebaju pripremiti za gledanje predstave, jer ona sama po sebi to ne može odraditi. Važan je dijalog na relaciji predstava – učitelj – djeca. Kad u kazalištu postavljamo lektirne naslove, ne dolazimo ih gledati da ne bismo morali čitati knjigu. Predstava je uvijek umjetnička interpretacija nekog djela.

Radnja Nazorove novele događa se u 19. stoljeću. Što nam »Voda« govori danas?

– U središtu pripovijetke je problem suše i žeđi. Mislim da ne trebamo ići daleko da ga osvijestimo. Nije samo stvar u tome kako prepoznati sebe ili svoj problem unutar predstave. U noveli je selo ostalo bez vode i svjedočimo trpljenju ljudi u očekivanju broda iz Pule koji donosi vodu. Tu je i lik dječaka Vlade kojemu školovanje ovisi o tome hoće li biti vode ili neće. Ne želim publici slati doslovne poruke. Prije svega me zanima kolektivno stanje anksioznosti i kako ljudi reagiraju u trpljenju.

Priča je slojevita. U pripovjedačkom smislu ona ima jednostavnu strukturu, ali istodobno sadrži i veliku širinu. U tom smislu »Voda« ukazuje na nekoliko aktualnih problema. U predstavi se ne držimo strogo povijesnog konteksta, nego je sve izmaknuto – kostimi, maske, scenografija… Gledatelj ulazi u predstavu vlastitom znatiželjom i ona mu progovara o onome gdje je najranjiviji, bilo kao roditelj ili kao dijete.

Problem vode je realan, ali i simbolički. Je li vam voda, u plesnom smislu, zanimljiva i kao element kretanja?

– Otok je zapravo okružen vodom, koja se ne može piti. Stanovnici iščekuju vodu koja dolazi brodom… No nakon što dobiju vodu – dolazi jaka kiša koja se pretvara u tuču. Voda je intenzivan i slojevit pojam, pa bi svako artikuliranje te simbolike bilo sužavanje tog pojma. Mislim da taj proces iščitavanja treba držati otvorenim.

 Moj život nije samo posao

Neko vrijeme živjeli ste i radili u Berlinu, a zatim ste se vratili u Pulu. Gdje danas živite?

– U Svetvinčentu. Budući da sam dosta na putu i radim u intenzivnim i napornim uvjetima, poželio sam živjeti doma, u Istri. Htio sam napraviti suprotnost kontekstu posla kojim se bavim, pa mi se učinilo da bi selo ili manje mjesto bilo idealno za to. Ne toliko jer sam ljubitelj mira i prirode, nego zato što suživot s mještanima i obitelji za mene ima dimenziju koja mi nedostaje u poslovnom kontekstu.

Život u Svetvinčentu prožet je jednom realnošću koja je za mene životnija od života u Berlinu, Münchenu ili Zagrebu. Kad idem u neki grad, onda je taj kontekst vezan uz posao. To zna biti iscrpljujuće, pa mir i inspiraciju crpim iz života u Svetvinčentu. Ovdje razgovaram sa susjedom, o nekim na prvi pogled nebitnim stvarima. Ovaj životni prostor nadopunjuje onaj drugi i predstavlja mi odmak. Kad sam u nekom velikom gradu, svi moji prijatelj su u ovom poslu, idemo na predstave i slično. U Berlinu čak nisam upoznao roditelje, djedove i bake svojih prijatelja… Shvatio sam da moj život nije samo posao.