ZAGREB – Toplina kojom glumac Dražen Šivak govori o maskama toliko je intimno zanesena da se čini kao da govori o kamenu mudraca, svetom gralu, čarobnoj formuli zlatnog doba ili lijeku za sve bolesti. Već i način na koji opetovano kroz predstavu izgovara riječ »Maske! Maske!« postiže kvalitetu nepokolebljivog povjerenja u jedan »šamanski« objekt (pa onda i šamansku vokaciju glumca), čija obrazina uspijeva provući mnoge duše kroz svoje drvene ušice. Već od prve maske koju Šivak navlači, takozvanog »neutralnog lica« koje glumcu omogućuje brisanje osobne povijesti ili masku bez ikakvih tragova emocija i iskustva, vjerujemo mu da je maska ključni transfomer glumačke osobnosti.

Ta nulta maska nevinosti fizionomije oslobađa scenski porođaj posve nove osobnosti, pri čemu odmah shvaćamo i da je pred nama glumački esej o tome kako maska kroji svoje karakterizacije. Dramaturge (Karla Leko i Patrik Gregurec) najviše zaokuplja maska lukavog sluge – onog iz komedije dell’arte, Pometa, dvorske lude, molijerovskog škrca, Petrice Kerempuha, suvremenog buntovnika. I sam Dražen Šivak kao performer oduvijek pripada tradiciji umjetničkih autsajdera, glumaca koji su više puta raskinuli sa sigurnim institucionalnim angažmanom i radije izabrali nezavisnost, tako da predstava govori i o trajnoj nepokornosti osobe koja nosi masku baš zato da bi izgovorila zabranjenu istinu, a ne sakrila se iza nekog konformističkog paravana (ovom drugom prvenstveno služi lice). Upravo će kritičkom glumcu maska mnogo puta omogućiti da prozove korupciju i da pritom sačuva živu glavu, jer maska je način da se oštrica pripiše »klaunskom« crvenom nosu, a ne glumcu koji ga nosi.

Tijelo bunta, prvi dio

Blaga (auto)ironija posvećena je tijekom Šivakove predstave ideji da se glumac građanskog teatra previše navikao oslanjati na glas i tekst, zaboravljajući da masku – ulogu – faktički pokreće čitavo njegovo tijelo. Dapače, tijelo osobe ispod maske mora biti mnogo ekspresivnije no tijelo koje »nosi« samo svoje ogoljeno lice. Šivak pokazuje zanat »sklapanja« glumačkog tijela od različitih karakterističnih gesti i pokreta životinja, komentatorski i povremeno čak pedagoški otkrivajući publici vještinu promatranja socijalnih ponašanja kao temeljni kôd same glumačke profesije. Tu je i stalna potka ironije ili »sitnih uboda« na račun suvremenih događaja, svojevrsnih ostruga kojima Šivak podbada, oživljava i uzburkava temeljni narativ o povijesnoj ulozi maske u životu glumca. No predstava je možda najviše od svega pažljivo komponirana posveta Šivakovom kolegi i prijatelju, glumcu Mladenu Vasaryju. Jer čitava panorama povijesno raznolikih »potepuha« završava pjesmom po kojoj je poznat upravo Vasaryjev Petrica, a s kojom Šivak ulazi u tragički aspekt maske: ona je i dalje tu, ali ne može prizvati nikoga osim glumca koji je trenutno nosi. Drugim riječima, intoniranost ovih maski ne ide prema klauneriji, nego prema krhkosti glume kao medija.

Ponekad imamo dojam kao da Šivak donosi na pozornicu izvedbeni herbarijum, staro cvijeće glumačke vokacije, koje se pred nama lagano trusi i nestaje. Najslabije ga priziva kad igra Držićeva Pometa, a najjači je u vjerojatno najtežoj, nultoj ili neutralnoj maski čistog otkrivanja i zanosa. To nam mnogo govori koliko Šivak kao glumac žeđa za kazalištem kao mjestom radikalne fascinacije, magije povjerenja u čovjekovo obraćanje čovjeku, kao i koliko je daleko od bilo kakvog cinizma. Tijelo koje se sjeća svih prošlih tijela koja su igrala dvorske lude (opet je tu važna i Vasaryjeva izvedba dvorske lude u »Kralju Learu« gdje je Leara igrao Rade Šerbedžija) tom dugom tradicijom slušanja buntovničkih glasova postaje oslobođeno od komercijalnog, kao i od elitističkog aspekta glumačke igre. Ono je demokratsko, otvoreno, puno slojeva povijesno prokušanih glumačkih trikova. Šivak također vraća glumu i u maticu jake groteske i glumačke hiperbole, čime je ujedno i vitalizira. Svakako predstava koju možemo tumačiti i kao klasičnu lekciju o glumi pod maskom. Šivak, začudo, nikad ne stigne do maske Jokera koja je na mnogo načina obilježila i strip i kinematografiju posljednjih nekoliko dekada, a koja bi sa sobom donijela i tragizam i socijalnu kritiku o kojima domaći glumac također pasionirano progovara.

Tijelo bunta, drugi dio

Glumice Lana Meniga i Nikolina Prkačin, u suradnji s dramatičarkom i redateljicom Ivanom Vuković te dramaturginjom Ninom Gojić, također su na Kunstovoj pozornici napravile svojevrsne maske suvremenog feminističkog trenutka. Premda je tekst predstave »Možeš biti sve što želiš« skicozan i vicozan, rekla bih i jako površno sklepan (stara boljka Ivane Vuković), vrijedno je da najmlađa generacija diplomiranih glumica nastoji pronaći vlastita uporišta oko opstanka na sceni koja nimalo ne pogoduje samosvjesnim glumačkim autoricama, iako se uvijek kasnije pokaže da baš te buntovnice najkvalitetnije i najdulje nose sve naše repertoare. Zbilja, što će nam teatar bez glume kao drskosti, prijestupništva, hrabrosti igranja protiv konvencija? To, međutim, nije tema ove predstave. Njezina je misija pobrojati i izlistati različita patrijarhalna ograničenja, mizogine apsurde, previsoke ograde muške dominacije, staklene zidove kroz koje nije moguće proći. Njima glumice pokazuju srednji prst, pometovski prdež i Ludinu »golu rit«, odnosno na njih odgovaraju točno onim obilježjima koja krase i klasičnog Petricu Kerempuha, samo sada u ženskom rodu (gladan trbuh, sklonost vulgarnosti, prezir prema moći).

Ovu listu žalbi paralelno prate i stereotipna igranja »dviju djevojčica« i prijateljica (zanimljivo da doslovce nikada u stvarnom socijalnom kontekstu nisam vidjela žensku djecu koja uvijaju vrhove svojih haljinica i ljuljaju se u mjestu – ali, evo, konstantno to gledamo kao glumački klišej »stidljive male djevojčice« u teatru). Djevojčice postaju djevojke, polako odrastaju i shvaćaju da rečenica »Možeš biti sve što želiš« – tipična za Barbie ponudu karijera – ne govori istinu. Moćan dio ove neprigušeno bijesne predstave (koja bi još mogla i dobiti na žestini), slično kao i Šivakovih »Maski«, tiče se duge prozivke socijalnog licemjerja, koje glumački pogled ne pristaje shvatiti ozbiljno ni uzeti kao vlastito mjerilo stvarnosti. Maske pojačanog smijeha, ženskog bravada, otrovnog parodiranja i siktanja najšarmantniji su dio projekta »Možeš biti sve što želiš«. Ali nedostatak ove predstave, baš kao i Šivakove, ima veze s nekom čudnom skromnošću oba projekta.

Emocije »u rukavicama«

Kao da glumac još uvijek sasvim ne vjeruje da ima pravo razbucati svaku nepravednu vlast. Kao da se boji svoje političnosti. Kao da misli da je političnost isključivo vezana uz prozivku funkcija, a ne stil igre. I zato tu političnost angažiranog žurnalizma prakticira vrlo oprezno, u malim dozama, s puno oslonca na gorkoslatku ambivalentnost humora. Pritom, naravno, postoji velika razlika između elegičnog tona koji rabi Šivak i burleske koju grade Prkačin i Meniga, ali u oba slučaja čini mi se da nitko nije odvrnuo svoj ventil autocenzure i bacio ga u smeće (barem zakratko). Velika razlika prisutna je i u iskustvu: Dražen Šivak strahovito precizno kontrolira svaki aspekt svoje izvedbe, dok su Meniga i Prkačin hotmice kaotične i mjestimično površne. No obje predstave vrijedi pogledati i zapamtiti. Obje svjedoče o glumcima koji MISLE svoju zajednicu i ne pristaju na dekorativnost vlastite umjetničke profesije. Zanimljivo je i da su u oba slučaja izvedbe usmjerene prema nimalo lakim emocionalnim notama: Šivakova prema žalosti, Prkačin i Meniga prema bijesu. Osobno, zanima me što bi se dogodilo da im pristupe bez rukavica. Kao, recimo, glumica i scenaristica Phoebe Waller-Bridge u svojoj seriji »Fleabag« (2016. – 2019.), koja ne samo da igra emocionalne nelagode i njihovo naličje, nego uprizoruje i brethijanski odmak prema socijalnim maskama (uvriježenim reakcijama), neprekidno »razgovarajući« s kamerom i gledateljima. Unutar kadra i izvan kadra, kako smo u teatru naučili još od Aristofana. Upravo na temelju te slobode cijepanja rampe ili samosvjesne igre preko barijere onoga što je glumački dopušteno i onoga što u kazalištu glumački nije dopušteno, mislim da ponekad treba riskirati i napraviti još veći iskorak. I njime, naravno, onda još više umjetnički i narasti.