RIJEKA – Riječkoj publici poznat po predstavama uspješnicama kao što su »Dama s kamelijama«, »Diskretni šarm buržoazije«, »Gospoda Glembajevi« ili pak »Pjesme nad pjesmama«, makedonski redatelj Marjan Nečak jedinstvena je umjetnička persona čija glazba, slažu se kritičari, »odlično prati i često nadograđuje redateljske vizije te s lakoćom svladava različite žanrove«. Ovaj, svojim razumijevanjem umjetnosti, inspirativni skladatelj i redatelj u Rijeku se vraća predstavom »La nostra famiglia«/»Naša familija« koju režira za Talijansku dramu, u povodu koje i razgovaramo s njime.

Audicija postala predstava

Nakon ranije ostvarenih i uspješnih predstava poput »Dame s kamelijama«, »Glembajevih«, »Diskretnog šarma buržoazije« i ostalih predstava, u riječki se HNK vraćate s koprodukcijom, predstavom »Naša familija«; kako se ponovo vratiti u Rijeku i kakve vam tô uspomene budi?

– S radošću se sjećam »Glembajevih«, »Pjesme nad pjesmama«, »Penelope«. »Zajc« je kazalište u kojem sam proveo divne trenutke na probama, u bifeu i izvan kazališta s divnim umjetnicima s kojima sam surađivao iz ansambala Opere, Hrvatske drame i Baleta. Ostvarili smo svoje snove i napravili predstave koje se i danas pamte. Od svih ansambala »Zajca«, s Talijanskom dramom sada prvi put surađujem na ovoj predstavi. Na audiciji koja je bila u proljeće 2023., na kojoj su bili svi glumci ansambla Talijanske drame, svatko je izveo monolog na slobodnu temu i otpjevao dva songa. Prava je šteta što nismo snimili tu audiciju jer se pretvorila u predstavu bez režije, u kojoj su svi dali najbolje od sebe na jedan, za mene, izuzetno profesionalan način, a najvažnije, time su dokazali da im je želja igrati u predstavi veća od svega. Naravno da sam htio cijeli ansambl, no ipak sam morao odabrati nekoliko njih za uloge.

U opisu predstave »Naša familija« stoji kako ima »za cilj odgovoriti na jedno od najvažnijih pitanja – tko sve čini našu obitelj«. Obitelj jest temeljna i(li) prva zajednica jednoga društva, no osim onoga uvriježenog poimanja te zajednice – (i) toga tko je čini – što obitelj u suštini jest ili što može biti, napose u današnja vremena? Što vas je uopće inspiriralo da se fokusirate na priču obitelji, i to mjuziklom?

– Mjuzikl je inspiriran motivima poeme »Little Orphant Annie« Jamesa Whitcomba Rileyja. Gotovo svi tekstovi koji mi se svide te na kojima odlučim raditi dobiju novi dramaturški, a nekad i sadržajni aspekt. Bavim se glazbenim kazalištem koje traži puno više vremena i pripreme nego bilo koja druga dramska predstava. Ovome projektu sam stoga posvetio približno dvije godine rada što je za mene zapravo i uobičajeno. Glavna tema poeme »Little Orphant« je posjedovanje snažnih moralnih vrijednosti, onoga što danas nedostaje u svim segmentima suvremenog svijeta nama odraslima i svakako djeci.

Obitelj – osnova društva

Što ste onda željeli poručiti publici o značaju obitelji i zajednice danas?

– Obitelj je širok pojam, a bez obzira na njezin oblik, između ostalog je i osnova društva. Najvažnije razdoblje u odgoju djeteta traje do njegove sedme godine života, a onda je važno vidjeti hoćemo li kroz daljnje obrazovanje sačuvati te vrijednosti, ili ćemo ih jednostavno brzopleto izgubiti. Jer, ipak, danas je neko »novo vrijeme«, i te nam vrijednosti izgledaju potpuno besmisleno. Posvetio sam se proučavanju djece odgojene u domovima bez roditelja, a zanimljivo je to da je njihov odgoj ovisan o instituciji, ali i, najvažnije, o samome pojedincu te njegovom odgojitelju koji djeci ispunjava onu roditeljsku prazninu. Obitelj stoga nije samo krvno srodstvo – to može biti svatko tko vas prihvaća i voli takve kakvi jeste, to su oni koji vas svojom pažnjom i brigom ispunjavaju ljubavlju, dobrotom i privrženošću, s njima se osjećate kao da ste kao kod kuće. Prijatelji su obitelj koju sami biramo. Glavnu inspiraciju za »Našu familiju« dobio sam iz svijeta kojem pripadam, iz kazališta. Ta grupa ljudi, koja se sastaje kako bi stvarala, ne može stvoriti dobro djelo ako u sebi nema onu obiteljsku kemiju. Baš zato, dok radim predstavu, moja je misija stvoriti obiteljsku atmosferu u ansamblu. Bez toga, smatram, nemoguće je napraviti nešto iskreno, a ako smo neiskreni i površni, onda odgajamo onu publiku koju nezaustavljivo gubimo.

Je li zbog opće teme o nekom boljem, pravednijem društvu, koje se temelji na toplini i iskrenome odnosu, ova predstava za generacijski različitu publiku?

– Sve generacije su dio neke familije i svima je familija potrebna, a »Naša« je posebna.

Nadograđivanje likova

S obzirom na radnju predstave koja uključuje više aktera, između ostalog i sedam tinejdžera, na koji ste način oblikovali obiteljske odnose u predstavi i koliko je prostora ostavljeno glumcima za (na)dodavanje, to jest unošenje onog autorskog, personalnog, za improvizaciju?

– Dramski tekst i glazba bili su pripremljeni mjesec dana prije početka prve probe, pa su glumci na nju došli u »čvrstoj koheziji« s materijalom. Dugo smo u samome procesu rada gradili likove, posebice likove djece; dječje se »role« nikako ne trebaju »glumiti«, nego najprirodnije izgraditi, pa doživjeti, a tek onda upustiti u scensku igru. Kao i u svakom procesu, bilo je dana kada bismo napravili nešto dobro, a onda bi se pojavio motor stvaranja – sumnja. Zadnjih godina radim manje, ali učinkovitije, ne maltretiram glumce, i smatram da glumac kada ode kući mora imati vremena da s odmakom uroni u svoj unutarnji svijet koji mu pomaže da bolje razumije sve dostupne mogućnosti kod stvaranja lika kojeg tumači. Iako su glumci iz triju kazališta bili kreativno otvoreni i željni, najteži je posao bio spojiti tri senzibiliteta i različite jezike u jedan izražaj – predstavu. Uvjeren sam da smo s autorskim timom uspjeli sve različnosti isplesti u jedinstveni jezik »Naše familije«.

Predstava se dotiče (i) utjecaja kapitalizma na osjećaj izolacije, smanjenja društvene empatije i usamljenosti. Koliko vam je bilo bitno u kontekstu otuđenja, samoće, te povezanosti i solidarnosti, prikazati te i takve izazove modernoga doba?

– Puno ljudi živi u međuprostoru samoće i usamljenosti. Ljudi su, kako nas je učio Aristotel, društvena bića koja nisu stvorena za život u samoći i usamljenosti. Ljudi dijele jedni s drugima sve što oni jesu – misli, emocije, društveni ugled, znanje. Samoća i usamljenost nisu ista stvar; samoća je voljno izabrani odmak od okoline i svijeta, i željeno stanje, dok je usamljenost stanje nekoga tko u svijetu nema nikoga. Usamljenost je muka. Imam osjećaj da nas pandemija nije ničemu naučila; usamljenost se nije smanjila, nego se udvostručila, kapitalizam nas tjera da gasimo eros, da postanemo usamljeniji, kako bismo bili spremniji za izazove preživljavanja u budućnosti. »Naša familija« pali »crveno svjetlo«, postavljajući nekoliko važnih pitanja, mudro infiltriranih kroz dramaturgiju predstave.

Pitanje generacije Z

Uz poimanje čovjeka kao društvenog bića, što je naglašavao još i Aristotel, predstava počiva i na portretiranju generacije Z i njihove konzervativnosti koju ste spomenuli; kako ste to sve oprimjerili u predstavi i iskoristili za strukturiranje likova i njihovih odnosa?

– Od početka priprema na projektu analizirao sam generaciju Z iz različitih kutova, promišljajući zašto su toliko različiti. Specifičnost generacije Z jest to da se mogu pohvaliti s mnogim prednostima života u suvremenom tehnološkom dobu, sposobni su za multitasking, a informacije primaju i obrađuju izuzetno brzo. Život im se odvija u svijetu hiperprodukcije, umreženosti, virtualnosti, teže k materijalnom, brzoj zaradi, instant zadovoljstvima, kao i konzumerističkom načinu života. Nova sociološka istraživanja otkrivaju da su pripadnici generacije Z u svojim stavovima konzervativniji od roditelja. Sve se više vraćaju tradicionalnim vrijednostima, manje su tolerantni i manje su spremni prihvatiti različitost, brinući se uglavnom za vlastiti interes.

Današnja nesigurnost u kojoj živimo jedan je od faktora koji najviše utječe na oblikovanje njihovoga ponašanja, djelovanja i odavno ne postoji nešto za što se oni mogu uhvatiti. Države koje su ekonomski na klimavim nogama za posljedicu (toga) imaju nestabilnost na tržištu rada i potpunu nesigurnost u poslovima, a vidimo da se cijeli svijet suočava s tim problemom. Diploma nije garancija posla, toga da će posao donijeti novac, toga da će novac osigurati egzistenciju, kao ni toga da će zanat donijeti konkretan rad s konkretnim rezultatima. Samim time sigurnost ne postoji ni u drugim područjima. Bez osigurane egzistencije teško je planirati suživot s partnerom, obitelji, ostvarivati vlastite ambicije, želje i snove. Recimo, vrijednosti koje su udruživale generacije naših roditelja, a i nas same, kao što su poštenje, rad i marljivost, nestale su u svijetu korupcije i nepotizma te su zamijenjene drugima – konzumerističkim i materijalističkim životnim stilom s ciljem instant zarade i zadovoljstva. U takvom okruženju, i u takvom kontekstu, moguće je shvatiti zašto se generacija Z vraća na staro te se okreće starim vrijednostima, nečemu što iz današnje perspektive izgleda kao nešto što je bilo dobro, vrijedno ili sigurno.

Različiti glazbeni stilovi

Glazba, kao »osnovni DNK predstave« ima posebnu ulogu u cjelini. Kazali ste da je Music Theatre posljedica odumiranja klasične opere dvadesetoga stoljeća, da glazba i tekst imaju podjednaku ulogu, kao i da glazba može mijenjati stilove; o čemu se točno radi? Što gledatelji u glazbenome smislu mogu očekivati od predstave?

– Imao sam sreću da još od samog početka sudjelujem i pratim razvoj Music Theatrea, iz kojeg sam onda gradio svoje znanje kao skladatelj i redatelj. Music Theatre je danas jedna od najpoželjnijih formi u europskim kazalištima. Glazba u »Našoj familiji« jednim dijelom prati korake suvremene glazbe generacije Z, s lakoćom mijenjajući stilove te budno prateći dramaturgiju i tako nadograđujući scenski izraz. Ipak, u osnovici se ne predaje klasičnom mjuziklu, nego ostaje u domenu kazališnog izražaja.

Predstava je nastala u velikoj koprodukciji Talijanske drame sa Slovenskim stalnim gledališčem u Trstu te Gledališčem Koper – Teatro Capodistria, a sami ste naglasili da su vam koprodukcije i najdraži projekti, ali ujedno i najkompliciraniji. Je li to slučaj i s ovim projektom i zašto?

– Koprodukcije su mi doista najdraži projekti, ali i najkompliciraniji zbog različitosti u senzibilitetu glumaca, razmišljanju stvaranja. Tri teatra na jednoj probi, u jednom gradu, u isto vrijeme zvuči nemoguće, no zahvaljujući preciznom planu proba i angažmanu producenata koji su posvećeno radili, profesionalno smo sve odradili.